BANAC Država i teror: kamo vode tragovi?
Je li bilo iznenađenja u presudi iz Münchena? Dan prije presude čak je i neumorni Anto Nobilo bacio koplje u trnje. Nakon presude samo je Zoran Milanović ustvrdio da je šokiran. Ima i razloga. Sve je učinio da se Perkoviću i Mustaču ne sudi – ni u Hrvatskoj (zastara), ni u Njemačkoj (Lex Perković).
No, ni to nije najgore. Svoju golotinju Milanović je pokazao i hinjenim šokom, u maniri kapetana Renaulta iz filma “Casablanca”, zbog Perkovićeve i Mustačeve navodne uloge u pokretanju HDZ-a: “Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnice, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, Tomislava Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci” (tportal, 3. kolovoza). Dakle, udbaški egzekutori uživali su povjerenje Tuđmana, Šuška i Karamarka. No, zar nisu uživali i povjerenje Zorana Milanovića, koji je radi ove dvojice dao izglasati poseban zakon, a time ne samo osramotio Hrvatsku nego i pokazao do koje se mjere jedan postkomunistički premijer identificira s propalim komunističkim režimom?
Nastupi manjih lidera Narodne koalicije ukalupili su se u širinu Milanovićeva licemjerja. Vrdoljak je, vjeran bezgraničnom pragmatizmu narančastih narodnjaka, doista rekao kako proces i presuda “nisu bili u fokusu njegova interesa”, ali nije mogao prešutjeti ružnu poruku “da su ljudi koji su realno sudjelovali u stvaranju i HDZ-a i države osuđeni za neka djela”. I države. Za neka djela. Beljak je pak išao na usmenu predaju: “Znam to iz razgovora sa starim HSS-ovcima, da je Tuđman dobio putovnicu od Perkovića. To je činjenica, to je istina. Što, kako u kojem kontekstu ’87. dok je Vlado Gotovac bio na robiji, to trebate sami zaključiti u istraživačkom novinarstvu. Ali činjenica je da je tu stranku stvarala tajna služba bivše države”. To je valjda razlog zašto je Beljak napustio koaliciju s “tom strankom” da bi ušao u koaliciju s onom koja je sljednica partije koja je stvorila “tajnu službu bivše države”. Dok je Beljak lupetao, mudri Hrelja je samo kolutao očima i upirao ih u plafon. Usput, Vlado Gotovac, iznimno, nije 1987. bio u zatvoru, ali je doista imao mnogo iskustava s narodnom milicijom, UDB-om i udbašima u redovima naših stranaka, uključujući u HSS-u. Mnogo je od toga poznato ljudima iz Gotovčeva kruga, pa bi bilo dobro da Beljak tu okolnost uzme u obzir prije nego što se ponovno odluči zlorabiti Gotovčevo ime.
Presuda iz Münchena, naime, najmanje je zanimljiva kad je riječ o osuđenicima. Oni su do kraja ostali činovnici aparata državnog terora. Siguran sam da im čak nikad i ne bi palo na pamet organizirati ubojstva državnih neprijatelja bez dužnog ovlaštenja. Kao svi birokrati, svoj posao su radili bez pretjeranog entuzijazma, što je i normalno. Na kraju krajeva, nisu pripadali generaciji romantičnih ubojica. Nisu poput Martina Ivanoviča Lacisa mogli slaviti krvoproliće. No, ni priznanje im nije bilo ni na kraj pameti. Svaki posao ima svoje tajne, svoje rituale i svoja pravila. Činovnici diktature traže tišinu i zaborav. Zanimljiviji su svi oni koji nisu radili svoj posao, ili su ga radili površno, čak u službi zatiranja činjenica – od državnog odvjetništva i pravosuđa do raznih apologeta, ideoloških, političkih, profesionalnih.
Najstariji apologetski trik je poistovjetiti posve suprotne modele vlasti. Riječ je o rubrici koja ide pod naslovom starog sovjetskog vica “A što je s Harlemom?” Vi imate probleme, mi imamo probleme. Vi imate policiju, mi imamo policiju. Vi sudite Quislinga, mi sudimo Stepincu. Vi imate Abu Ghraib, mi imamo Goli otok. Vi ubijate teroriste, mi ubijamo teroriste. Ovakve isključivo formalne sličnosti u biti su jednostrane i površne, knjiške, a ne povijesne.
Zato je posebno odvratno pratiti povjesničare apologete koji falsificiraju narav političkog režima jedne ili druge diktature. Demokracije su nesavršene, često kvarne i korumpirane, no ne smiju se brkati s partijskim državama, u kojima ideologija određuje protivnika po trajnim kategorijama. Ukoliko istraživanje prošlosti uopće može imati neki zadatak, ono mora biti lišeno ideološke pristranosti koja onemogućava jasnoću. Suđenje Quislingu nije isto što i suđenje Stepincu, ne zato što je u Stepinčevu slučaju optužnica bila neutemeljena, nego zato što je i samo suđenje bilo ništa nego propagandna predstava jedne vladajuće ideologije. Likvidacija Bin Ladena nije isto što i likvidacija Đurekovića, ne zato što Đureković nije bio terorist, što je neupitno i za Anta Nobila, ne zato što je jedan odgovoran za ubojstva više tisuće ljudi, a drugi ni za jednog čovjeka, nego zato što likvidacije državnih neprijatelja na stranom tlu nisu redovni posao demokratskih zemalja. Kad kažemo da povijesna znanost mora istražiti sve mehanizme represije u političkim režimima fašizma i komunizma, to znači da je zadatak važan za buduće generacije kako bismo izbjegli ponavljanje iskustava što su nas unazadila u svakom pogledu. On se ne može istraživati trivijalno, jer i najgori režim ima svoj ljudski lik, čak i stanovite površne privlačnosti.
Svako istraživanje pretpostavlja slobodan pristup gradivu. Birokratske prepreke koje su se nagomilale u našim arhivima i drugim pismohranama predstavljaju ostatak komunističkih ograničenja. Sljedeći saziv Sabora neizostavno mora donijeti novi zakon o korištenju arhivskih zbirki, te uvesti potpunu otvorenost uz uobičajeno tridesetgodišnje pravilo. Službeni spisi starog režima ne mogu biti vlasništvo pojedinaca ili privatnih ustanova, a njihovo se otuđenje mora sankcionirati. Nedopustivo je da se na osnovu trenutno restriktivne arhivske prakse omogućava zaštita od temeljitog izučavanja kompromitiranih struktura i pojedinaca. Reputacija diktature ne smije se štititi. Ona se mora do kraja razobličiti.
Pucnji u zamračenoj garaži usred bavarskog Wolfratshausena od prije trideset i tri godine ostavili su krvavi trag koji uz mnoštvo sličnih zločina opterećuje našu političku i društvenu zbilju do dana današnjeg. Obično razgovorljiv Josip Juratović, socijaldemokratski našijenac u Bundestagu, do danas je ostao uskraćen za objašnjenje zašto je SDP donio “Lex Perković”: “SDP smatram strankom demokratskih vrijednosti koja ima slična opredjeljenja kao što imam i ja, njemački socijaldemokrat. A upravo bi socijaldemokrati trebali biti prvi koji bi trebali stati na bedem zaštite demokratskih vrijednosti jer socijaldemokracija je najstarija stranka Europe, preko 150 godina, i uvijek smo bili žrtve različitih režima. Od monarhističkih preko fašističkih do komunističkih. Dakle, socijaldemokracija Europe nema nikakvog razloga štititi bilo koji totalitaristički režim” (Večernji list, 4. kolovoza). Očito nešto nije u redu s hrvatskom socijaldemokracijom. Možda je vrijeme da prereže pupčanu vrpcu s jednom propalom diktaturom.
P.S.: Novi prilozi za bibliografiju antifašističke historiografije i borbe protiv povijesnog revizionizma (2) – Boris Rašeta, politički urednik Expressa i nekvalificirani povjesničar, u članku o nepročitanom i neobjavljenom, ali najavljenom, novom svesku Manolićevih memoara: “Hrvatska je, naime, što mnogi ne znaju – a otkriva magisterij Vice Vukova obranjen na pariškoj Sorboni – ključna ruska baza na Balkanu, ne Srbija! Svi važni ruski ljudi na Balkanu, obavještajci, rezidenti, ključni političari u 20. stoljeću, bili su Hrvati – Josip Broz, Ivan Srebrenjak Antonov, Andrija Hebrang, Ivan Stevo Krajačić, a Rusima nisu neskloni ni Manolić, Mesić, Gregurić” (Express, 1. srpnja). U istom članku se otkriva da je osnivački kapital za Inu 1950-ih Krajačiću posudio jedan “španjolski komunist-tajkun” – kako bi se Jugoslavija, a Hrvatska u njoj, vezala uz Zapad. Ako ne logika, što je Rašetina jača strana? Nastavci slijede.
Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr
