DUJMOVIĆ: Ljevici su pred Beogradom uvijek klecale noge, ali danas ni hrvatska desnica nije puno bolja
Ljevici su pred Beogradom uvijek klecale noge: i 45. kad je trebalo ići Hebrangovimputem i 71. kad je trebalo jedinstveno slijediti Savku, iznad svega 91. kad su pobjegli iz Sabora dok se Beogradu poručivalo da je bilo dosta! Danas pak vidimo da ni današnja tzv. desnica nije puno bolja pa i kad proturječi beogradskim četnicima, jer čim Njemačka, a pogotovo Washington, povuku uzicu, i na desnici zavlada muk, čak i kad nam Beograd hapsi nasred ceste naše državljane.
Ništa ne pomaže: ni mitski lički korijeni našeg premijera, ta bajka po kojoj su kod njegova dolaska i prve prezentacije najjeftinijom demagogijom skupljane simpatije kod desnog biračkog tijela. Sjećate se onog medijskog zaglupljivanja: doduše ne zna hrvatski, ali to je tvrdi Ličanin, isklesan u kanadskoj emigraciji, ma Hrvat sa dna kace!
Ali, dok mu Srbi uhićuju branitelje nasred ceste, od njega nema ni glasa! Ili je nakon Rijeke i Hvara pronašao još neki arhivski komunistički ljetnikovac budući da meteorolozi najavljuju povratak ljeta?
Novi balvani
Kako bilo da bilo, vidimo da ništa nije dovoljno da bi se odlučno stalo pred nove četničke balvane! Naime, nakon svega što su nam beogradske vlasti priredile, pogotovo nakon zadnjih rasprava, sastanaka i dogovora, usuditi se uhititi nasred ceste ponovno jednog našeg branitelja, provocira samo jedan naš potez: protjerivanje srbijanskog veleposlanika. Pa kad se naučite redu, onda ćemo razgovarati!
Paralelno s time trebalo je s naše strane uslijediti pokretanje novih optužnica za ratna zvjerstva, uključujući optužnicu protiv srbijanskog predsjednika Nikolića zbog sudjelovanja u ratu po Slavoniji, te premijera Vučića zbog sudjelovanja u ratu kod Gline. Mislite da bi Srbi prešutjeli da je Oreškovićratovao kod Čačka, a Miro Kovač snimljen ovog rata s vatrenim izjavama kod Smedereva?
Ali, čim u Berlinu i u Buzinu nema zelenog svjetla, šuti naša slavna desnica, čak i kad se po Dvoru na Uni javno šeću stare četničke šubare. Inače, svako ljeto bilježimo “šoancirfest ” srpskih šajkača po bivšoj tzv. krajini. Čak i POA javno u ovogodišnjem izvješću ističe povećanje četništva naročito neđu mladima! Besramno.
Prvi je svakako razočarao ministar Kovač koji je pokleknuo već kod prve večere u Berlinu, jer je, kako sad jasno vidimo, bez bilo kakvih jamstava podignuo ruku za srbijanski nastavak pregovora. Nažalost, nikakve srčanosti na ovu temu nismo čuli ni od Plenkovića. Čak ni kad nam ponovno uhićuju branitelje!
Kokodače nešto Milanović, ali na to se odavno nitko ne osvrće. U riječ, dok hrvatskoj ljevici klecaju koljena pred Beogradom, i to i jučer i danas, a bojim se i sutra, hrvatska desnica se ukoči kad ih Berlin ili Washington pogledaju mrkim pogledom. I tako Srbija uvijek prosperira.
Ustaše? Ma nema ni domobrana…
Je li se nakon Tuđmana napokon rodio netko i koliko je takav daleko od Banskih dvora, koji bi napokon Beogradu rekao sve što mu treba reći, netko tko bi prekinuo ovu perverznu igru u kojoj prva liga srbijanskih četnika, ljudi koji su godinama bili desna ruka Šešelju, dakle Nikolić i Vučić, sadistički muče Hrvatsku fantazirajući o ustaštvu u zemlji u kojoj je sve teže pronaći i boljeg domobrana? Pa Nikolić i Vučić bili su glavni zagovornici Draže Mihailovića i oni su ga zapravo rehabilitirali.
Oni su rukovodili operacijom sudske rehabilitacije i bili logistika luđacima što su Draži podigli spomenik. U planu je i muzej! A sada aktualni ministar srpske policije sve radi ne bi li se podignuo spomenik Miloševiću i tako otpočelo s njegovom rehabilitacijom. Ali i s Dačićevom rehabilitacijom jer je bio bliski Miloševićev suradnik. Zvali su ga “mali Slobo”! I oni će danas pričati o fašizmu?
Svašta! Naime, ovo što nama Srbija danas radi, združena je akcija starih pajdaša iz Srba: tamošnjih četnika i ovdašnjih jugoslavena! Onda su spalili Boričevac i lokalnog župnika živog pekli na ražnju, danas hapse ljude na granici, šetaju sa četničkim kapama po Dvoru na Uni i optužuju Hrvatsku za ustaštvo!
Da je ova vlast nacionalno odgovorna, ona bi nakon uhićenja našeg branitelja na samoj granici uistinu iz Zagreba protjerala srpskog veleposlanika. A naš ministar vanjskih poslova dao bi ostavku jer je dopustio nastavak srbijanskih pregovora s Unijom, obećavši naciji da može biti mirna i spokojna, što se pokazalo kao prijesna laž.
Jedva koji tjedan nakon što nam je Kovač obećao spokoj, jer da mi imamo jamstva za taj spokoj, Srbija ne da nije povukla zakon, nego aktivno hapsi po tom zakonu. I najavljuje nove progone.
No, ni kod Kovača ni kod Oreškovića nema osnovnog državotvornog ponosa koji bi naložio povlačenje našeg ili protjerivanje srbijanskog veleposlanika, te poslao poruku Vučiću da u Dubrovniku ne samo da nije dobrodošao, nego da će čim prekorači granicu, zbog sudjelovanja u četničkim formacijama kod Gline, biti uhićen!
Zemlja bez boje i mirisa
Šešelja ćemo hapsiti, kaže Orešković, ali Vučića koji mu je bio desna ruka u istom ratu – nećemo! Zašto? Zbog Berlina i Buzina! Jer oni pokušavaju iz ruskog zagrljaja istrgnuti Srbiju i spremni su u tom cilju žrtvovati zadnji komad našeg ponosa, nacionalnog i vjerskog. O.K., njihov motiv je jasan, ali gdje je u tom kupleraju Hrvatska?
A joj, vi stalno o Hrvatskoj i o hrvatskim nacionalnim interesima! Naši političari i kad nešto progovore na ovu temu, isključivo govore iz vizure Bruxellesa, ne iz zagrebačke perspektive. I to je ono što iritira. Jeste li vi hrvatski dužnosnici ili bruxelleski službenici?
Naime, Kovačeva, nažalost i Plenkovićeva, poruka Beogradu bila je tipična bruxelleska poruka. Rekli su im ono što bi im u najboljem slučaju rekao i kakav dežurni službenik u Bruxellesu. Ni mrvicu više. Postoji li onda hrvatska vanjska politika?
Jesmo li uopće država ili smo bezlični komad Europe bez okusa, boje i mirisa. Pogledajte Mađarsku kako se bori, pogledajte Sloveniju kako se borila protiv nas, njihov je parlament, ne zaboravimo, jednoglasno zaustavio naše pregovore s Unijom, jednoglasno, pogledajte Poljsku i Slovačku kako se tuku za srce svoje vanjskopolitičke, a onda i unutarpolitičke samostalnost. A mi? Pa mi nismo država.
Iz Ureda predsjednice je svojedobno u medije procurila informacija da je naš veleposlanik u Beogradu za jednog 5. kolovoza zatražio instrukcije što da radi, jer da u Beogradu niz veleposlanstava planira zbog srpskih žrtava u Oluji staviti taj dan zastavu na pola koplja.
Traže se instrukcije pa da čovjek zna da li da i on spusti hrvatsku zastavu u Beogradu na pola koplja!!! I to bi trebao biti veleposlanik “ustaške vlasti”? Kojeg, nota bene, ni Orešković ni Kovač nisu mijenjali, kao ni plejadu Pusićkinih kadrova od Goldsteina u Parizu, Grubiše u Rimu ili Para u Washingtonu. Sve “ustaša” do “ustaše”, zar ne?
Pa hrvatski ministar vanjskih poslova je prije koji tjedan Srbiji poručio da neka gleda svoja posla i neka nas pusti na miru. Kao “iš”, “iš”, maknite se. To je razina hrvatske politike koja je izvrgnuta političkoj i diplomatskoj srbijanskoj agresiji u kojoj samo nema oružja?
To je vrhunac pameti države koja ima diplomaciju, tajne službe, Vladu, ministarstva i sav državni pogon? To da u jeku jedne diplomatske agresije velite “iš”, “iš”, makni se od mene?! Srbija trenutno igra veliku igru.
Ponovnim histeriziranjem o milijun žrtava Jasenovca, Jadovna i drugih stratišta ona želi stati uz bok najvećim svjetskim žrtvama holokausta. Oni su realno uspjeli baš na tom tragu zaustaviti i proglašenje svetim Alojzija Stepinca, i tu je i Katolička crkva zakazala jer ne razumije svu širinu srpske akcije.
Židovi, Armenci i mi Srbi najveće smo žrtve fašizama zadnjih stotinu godina na kugli zemaljskoj, to je prava poruka ove diplomatske agresije i te ćete teze sve češće pronaći po srbijanskom tisku. A mi smo od svih mogućih akcija izabrali strategiju “iš”, “iš”, pusti me na miru!
Nama su zapravo u mozak upisali da je svaka odgovorna nacionalna politika – ustaška politika i dok se tog kompleksa ne riješimo, dok se te podvale ne riješimo, dok se naših domaćih zagovornika te teze ne riješimo, nama će noge klecati kad god bude trebalo povući bilo koji državotvorno odgovoran potez.
Pa nama je Savka bila tobožnja mjera šovinizma! Kad se pojavio Tuđman, za najveći dio naše inteligencije i medija bio je “na pozicijama NDH”. Danas je na taj križ pribijen Hasanbegović. No, dok mi ne shvatimo i kao nacija ne prihvatimo da nacionalno odgovorna politika nije ustaštvo, nećemo se koraka odnaknuti od “iš”, “iš” strategije.
Tihomir Dujmović/slobodnadalmacija.hr
