Gdje su danas doušnici i agenti Udbe, što rade i zašto neće biti lustracije?
Bivši Udbin agent Željko Kekić Pauk u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2013. godine, prije izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, objasnio je tko su prave gazde svega u Hrvatskoj i zašto, po njegovom mišljenju, neće nikad ništa biti od lustracije.
Sjedili su u Makarskoj za istim stolom, jedan uz drugoga, i predstavili zajednički projekt, knjigu „Čovjek i njegova sjena”, bivši uhoda Pauk i njegova „lovina” Crni. Ni muha se nije čula dok su bivši udbaš Željko Kekić Pauk i njegov nekadašnji „objekt” nad kojim je danonoćno „bdio”, Anto Kovačević Crni, otvorili dušu i ispovijedali „urbi et orbi” teme zbog kojih bi dva desetljeća ranije padale glave.
Što Vas je ponukalo da svoju doušničko-udbašku karijeru razotkrijete žrtvi, ali i javnosti?
– Nema priznanja bez vjere. Kao klinac bio sam zaluđen Jugoslavijom, bratstvom i jedinstvom, nakon završene srednje škole za unutarnje poslove postao sam suradnik Udbe. Radio sam to iz ideala. I materijalnih dobara kao iz filma. Sa 19 godina dobio sam automobil kakav drugi nisu ni sanjali i pun kufer registracijskih oznaka.
U određenom trenutku života, pogotovo kada se znalo da će Hrvatska imati svoju vlastitu državu, jasno mi je bilo da čovjek mora ići svome vlastitom jatu. U promjenu me vodilo domoljublje, vjera i želja za istinom. Osjećao sam ogroman teret 10-godišnjeg staža u Udbi. Prljav je to posao, nije se prezalo ni od djece. Što god si više ulazio u dom obitelji ljudi koje špijuniraš, u krevet supružnika, to si više napredovao.
Razmišljao sam kako prići tim ljudima i kako s njima raditi, jer to su ljudi koje sam ja uhodio, tajno pratio, utjecao na njihove sudbine i sudbine njihove djece. Oni su završavali u zatvoru. I shvatio da jedino istina može biti način da oni sagledaju realno stanje, meni oproste, da se nađemo na zajedničkom putu, kako bi dalje mogli zajedno. Presudan je bio 1991. g. dolazak kardinala Kuharića u brigadu u kojoj sam bio načelnik SIS-a. Ja koji sam ga špijunirao 10 godina i zaslužio da budem zatvoren u šahtu, sada sam mu osiguravao sigurnost, pekla me savjest, kao da mi je Bog pružio prst spasa i ja sam ga prihvatio.
Koga ste sve uhodili?
– Bilo je 300-tinjak objekata, Franju Tuđmana, Franju Kuharića, kojega smo se spremali uhititi, ali ga je Vatikan proglasio kardinalom pa smo odustali, pa i Majku Tereziju, Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Marka Veselicu, Vladimira Šeksa, Stipu Mesića, braću Lozo, Dobroslava Paragu, Zlatka Tomičića, Dafinku Večerinu, Slavenku Drakulić, Jovu Raškovića, Dobrišu Ćosića prilikom dolaska u Zagreb, Stipu Oreškovića, Dijanu Rexepi i mnoge druge novinare, Gizelu Đureković, suprugu Stjepana Đurekovića.
Kad ste se prvi put otkrili Kovačeviću?
– Prije šest godina. Stao sam pred njega i rekao: “Ja sam Željko Kekić Pauk, udbaš koji je pratio vas i vašu obitelj. O Vama znam sve, a Vi o meni ništa.”
Masa ljudi koje sam uhodio je danas već i pokojna. Ali s kim god sam od njih došao u kontakt ja sam nastojao reći istinu i sagraditi nekakav ljudski odnos među nama. S Budišom, Čičkom, na primjer.
Arhiva Udbe i KOS-a kod nas je uništena 1990. godine. Ipak imena i dokumenti cure, objavljuju se knjige, uvelike se govori da su udbaši i „žutokljunci” i dalje gospodari zemlje?
– KOS je dio svog kadra krajem 80-ih „ukucao” u privredne tokove tadašnje države, kao i Udba, oni su sudjelovali u stvaranju Hrvatske i u privatizaciji. Činjenica je da su do danas u hrvatskom društvu visoko rangirani u politici, u državnim firmama, u državnom sustavu. Imate suradnike SID-a koji su došli izvana. Vidite u svom fahu! Pokažite danas medij u Hrvatskoj koji nešto znači, a da u svom sastavu nema takve ljude da guraju informacije koje njihovoj grupaciji odgovara, od HRT-a na niže.
Tko drugi nego mediji su i doveli do toga da se bitne teme stave u zapećak, a Severinina frizura u prvi plan. Ideološki otriježnjeni suradnici su uglavnom dio obavještajno-gospodarskog lobija. U vrijeme rata i u poraću oni su imali svoj veliki udio i u kriminalu. Danas je to velikim dijelom suzbijeno dijelom zbog stasanja društva, dijelom zbog pritiska Europe. Veliki dio se danas bavi legalnim poslom.
Kako su djelovali na stranački život?
– Nije se mogla formirati ni jedna stranka bez suglasnosti Udbe. Udba je odobrila tranziciju 90-e da prijeđe blagim putem. A taj koji je odobrio, da bi zaštitio sebe, jednostavno je tražio neku protuuslugu, u smislu: evo ti putovnica, dođi ti u Hrvatsku, evo odobrenje da formirate stranku. Ali ćete se prema nama odnositi tako kako kažemo i za potpredsjednika stavit ćete čovjeka kojega mi odredimo. I danas su u svim strankama. Glupo bi bilo drukčije postupanje, a da sebe udbaši ne zaštite.
Izjavili ste da je Perković skrojio odijelo hrvatske države?
– Na taj je način upravo djelovao Perković, uz Manolića i Boljkovca… Jer da Perković, koji je bio šef službe u trenutku tranzicije, prilikom izbora u SDP-u nije kontrolirao da prođe Račan, nego da je pobijedio Družić, a njegov brat Kolja je u to vrijeme meni bio šef u službi, pitanje je bi li sve prošlo u miru. To je bila tvrđa struja koja je mogla zaustaviti demokraciju, izbore lažirati, maknuti aktere sa scene, zatvoriti ih. U tom smislu je Perković bio krojač hrvatske države.
Je li Perković i danas moćan?
– Joža Perković je godinama najmoćniji čovjek u državi. Danas to ima priliku vidjeti svih 4,5 milijuna Hrvata.
Znači Udba je bila suglasna da Tuđman bude predsjednik?
– Apsolutno, morala je biti suglasna s bilo kojim predsjednikom koja bi tada bio došao na vlast. Obavljali su se krajem 80-ih razgovori s dijelom disidenata, a predsjednik se mogao izabrati samo između objekata koje smo mi obrađivali. Morao je biti netko s karizmom zatvorenika 70-ih. Tuđman je najmanje mrzio Tita, i to je prevagnulo.
Prvome mu je vraćena putovnica 1987. godine i otputovao je na dogovor u Ameriku. Bilo bi suludo da jedan sustav, koji je toliko moćan i koji praktično svakog predsjednika ili sabornika drži pod kontrolom, stvaranje nove države prepusti slučaju ili nekome drugome, a suradnike dovede u opasnost likvidacije.
Kako komentirate što premijer, a i predsjednik države bivši i sadašnji, brane Perkovića od izručenja Berlinu čak i po cijenu sankcija i sramoćenja države?
– Što se tiče Perkovića i Zdravka Mustača mislim da bi oni već bili otišli i odgovorili njemačkom sudu na postavljena pitanja i da im se ne bi nešto posebno dogodilo. Ali jednostavno određena grupacija kroz njega štiti sebe, svoj kapital i svoje interese u vlasti. Joža Perković je praktično samo pseudonim te grupacije.
Vidite koliko smo spremni u tome žrtvovati i koliko naš narod to inertno doživljava. Za „lex Perković”, prema anketama, zna samo 8 posto Hrvata. Kako sada stvari stoje s promjenom Ustava, vjerujem da će se desiti shema „pojeo vuk magare”, sudit će mu se u Hrvatskoj i sve će završiti farsom kao što je završilo suđenje njegovu suradniku Sindičiću. Neće biti kriv. Bit će to još jedna zabava za narod i potrošena sredstva iz proračuna, a on će na kraju izići kao pobjednik. (razgovor je vođen prije izručenja Njemačkoj)
Što je s lustracijom?
-Teško je očekivati da će biti lustracije kako se neki nadaju. Kada bi se i donio takav zakon, neće se više imati koga lustrirati. Ja sam neka zadnja generacija Udbe pa imam 52 godine. Možete misliti koliko imaju oni koji su drmali Udbom. To su već stari senilci nesposobni uopće razmišljati i razgovarati što se onda radilo. Nije to napravljeno na vrijeme.
Svi ti suradnici, koji su se dokopali nekakvih funkcija su već u godinama, ostvarili su što su u životu htjeli: političku funkciju, svoj biznis, a sada su u penziji. U zatvor ga ne možete voditi, jer je bez dokumentacije teško dokazati, a ona je 90-ih uništena. Dio mikrofilmova je u Beogradu, a dio dokumenata su uzeli oni koji su bili na čelu Udbe, Perković, Gabrić. Bili bi ludi da to nisu uzeli sobom, jer im je to spašavalo život i egzistenciju.
Je li KOS imao drukčiji interes od Udbe u nas?
– U svakom slučaju. Fascinirala me snaga KOS-a za vrijeme rata. KOS se mora doživljavati kao YU služba. Znači njihov motiv je sasvim drukčiji od Udbe. Bojim se da se nitko nikada neće usuditi napraviti analizu štete koju su oni napravili u vrijeme rata na našim prostorima, jer su bili umreženi u HV, u naš sustav. Najbolji su primjer registracijske tablice HV-a.
Kad smo mi progutali takav mamac kao somovi da nam oni stave na službena vozila žute reflektirajuće tablice, koje su zapravo bile označena meta i danju i noću kako bi nas lakše mogli pogoditi i da su ih u HV-u zadržali do danas, onda vam je sve jasno. Pokažite još jednu vojsku u svijetu s takvim oznakama. Obično su to crne, sive, matirane, nevidljive. Uspjeli su ući u naš sustav i zaustavljati akcije kada bismo bili nadomak pobjede.
Kakav je rang uhode u Udbinoj organizaciji?
– Uhoda je suradnik, kakvih ima u svim svjetskim službama, kao stavka obrane, spreman raditi na zadanom objektu, može biti bračni drug, dijete, roditelj ili nepoznata osoba. U javnosti je odjeknuo primjer žene iz Bjelovara koju je prije godinu dana CIA zavela da prijeđe na muslimansku vjeru i uda se za člana Al-Qa’ide, samo da ih odvede do njega radi likvidacije. Žena nije pojma imala što joj se događa, vođena je, a uništen joj je život. Gotovina je odrađen na istu shemu kao što je to radila Udba. Netko je iz današnje službe morao ozvučiti njegovo dijete i njegovu suprugu da bi prateći te informacije otkrio gdje se on trenutno nalazi radi hapšenja.
Čovjek je odležao u zatvoru osam godina, sva sreća je izišao van zdrave pameti, ali uništili su njegovih osam godina, djetinjstvo njegove djece, njegovu suprugu, obitelj, prijatelje. To je taj pritisak koji sam ja nosio na sebi i koji me natjerao da kažem ljudima da sam to radio i ako mogu da mi oproste i bit će i meni lakše. Bez vjere u Boga bilo bi teško. Jer i nakon 22 godine izvan službe noću sanjam teške snove. Vrše se pritisci za razne usluge s primamljivom plaćom, a ta služba vuče kao droga ili alkohol.
Izvor: ovdje
