Glavašević u ništa
Slikanjem pored nekoga ili nečega uvijek i isključivo se iskazuje privrženost tomu kraj koga ili čega se slika. Doista, tko bi i želio ostaviti svoj lik potomstvu i kasnijim naraštajima kraj nekoga ili nečega što mu nije po volji ili mu je čak i mrsko, odnosno može biti makar škakljivo.
S prethodnim tvrdnjama se naizgled vrlo lako složiti i time navaliti još jedan kamen na Zlatka Hasanbegovića trenutačno najspominjaniju i – iz lijevog kuta gledano – najopasniju osobu suvremenog hrvatskog trenutka. Požurio je s tim odmah i “mladi, šarmantni, elokventni i obrazovani apostol ljubavi” (kako su ga ljevici skloni mediji pokušavali oslikati) Bojan Glavašević u otvorenom pismu Andreju Plenkoviću. Sigurno će ovo pismo dodatno raspaliti sladostrašće kod onih koji mladog Glavaševića doživljavaju kao nekakvo oličenje tolerancije, kao što će i u atmosferi linča koja traje protiv Hasanbegovića nekritički biti dalje šireno kao nekakav dodatan argument “fašizmu” i “filoustaštvu” tehničkog ministra kulture (“fašizmu” i “filoustaštvu” koje nije primijetio inače vrstan detektor i jednog i drugog Ivo Goldstein dok je bio mentorom dotičnom tijekom izrade doktorske disertacije koja se nije ticala bizantologije, nego i perioda za koje je negdašnji bizantolog Goldstein odjednom postao jednim od najmjerodavnijih moralnih i inih sudaca).
Ispravljati sve neistine i poluistine, nenamjerne i zlonamjerne interpretacije i izvlačenja iz konteksta onoga što je Hasanbegović rekao ili napisao uvelike bi nadmašilo dozvoljeni obim ovoga teksta. A u atmosferi gdje je bitnije ustrajati u svom stavu nego li priznati pogrešku, ne bi ni imalo nekog pretjeranog smisla. Međutim, kako je upravo mladi Glavašević lako moguće bio (teško je procijenjivati koliko manjom) žrtvom paušalnih i izvankontekstualnih procjena vrijedi se ovdje ukratko osvrnuti na tri bitne činjenične pogreške ovog njegovog traženja očitovanja. Jednom kada lik i djelo Zlatka Hasanbegovića postanu predmetom znanstvenih valorizacija – a postat će – red je da suvremena vrela dozvole onu staru rimsku (je li zbog Mussolinijevog pozivanja na rimsku baštinu i fašistička?) pravnu maksimu audiatur et altera pars.
1. Kontekst
Prva činjenična pogreška koju Glavašević čini je olako vjerovanje u to “kako slika vrijedi tisuću riječi” pri čemu je Glavašević valjda sklon tumačiti kako je u Hasanbegovićevom slučaju 1000=sve. Međutim, nije! Podsjetimo se ovdje uvodnog pasusa u ovaj tekst i uvedimo jedan poznatiji primjer fotografiranja. Pred nekoliko godina mediji su izvještavali o krađi kovanog natpisa “Arbeit macht frei” koji je stajao (i stoji) na ulazu u nacistički logor smrti Auschwitz. Svatko tko je bio ondje mogao se svojim očima osvjedočiti kako se brojni posjetitelji (turisti? Zanimljivo je pitanje je li ovaj termin politički korektan – i koji bi uopće bio – obzirom na narav kojoj Auschwitz duguje svoju glasovitost.) vole fotografirati upravo ispod tog natpisa. Problem, pak, nastaje u tomu što spomenuti natpis nisu podigli logoraši, nego upravo njihovi mučitelji, pa bi prema tomu fotografiranje ispod upravo tog natpisa značilo da posjetitelji zapravo dijele nacističke stavove? Ako prihvatimo da je 1000 riječi neke slike=sve, onda je to definitivno tako, ali srećom slike ipak govore više od tisuću riječi, tako da je nemoguće posjetitelje Auschwitza izjednačavati s nekakvim mračnim neonacistima.
Da, na spornoj (u njegovom slučaju je valjda sporna i ona s njegovog vjenčanja ili iz osobne iskaznice) fotografiji Hasanbegović dakle stoji uz zastavu na kojoj se nalazi povećano “U” (možda bismo to slovo mogli izbaciti iz abecede? Ako smo mogli 1987., što ne bismo danas.), ali slika ni na koji način ne govori (bez obzira na 1000 riječi) na koji je način do nje došlo. Moguće su dvije verzije.
Možda je Hasanbegović prolazio pored grupe gastarbajterske mladeži pa su ga oni pozvali da se fotografira sa njima. Nakon što je on na to pristao, namjestili su se, a potom je jedan od njih raširio spornu zastavu pri čemu Hasanbegović nije mogao vidjeti omjere slova na njoj. Možda je, pak, “filoustaša” Hasanbegović bauljao spomenutim prostorom i nabasao na spomenutu skupinu te ugledao zastavu. Prepoznavši uvećano “U” možda je on navalio: “Aferim momci, jazuk bi bilo da se ne slikamo!” Glavašević očigledno drži drugu verziju točnom, ali ne daje argumente kako može znati da je do fotografiranja došlo baš na način da je Hasanbegović želio (p)osvjedočiti svoju “fašističku” dušu. Ponavljam radi se o fotografiji, a ne o snimci.
Na kraju ovog konteksta bilo bi nepravedno, a da se još jednom ne citiraju sporne riječi samog Glavaševića čija je jedna od interpretacija potpalila burne događaje u Savskoj (koje je SDP, a i sam Glavašević, doduše, znao okrenuti u svoju korist): “Trebalo bi istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP.” U jednom od iščitavanja ova rečenica se može tumačiti i kao poziv na utvrđivanje činjenica, a ne kao konstatiranje kako hrvatski branitelji, osim što uopće nisu branitelji, svi imaju lažnu meidicnsku dokumentaciju. Riječi kao što su “laž”, “prevara”, “nezasluženost” ili slične koje su se kasnije Glavaševiću imputirale u ovom tekstu doista nema. No, on sâm zna zbog čega olako imputira drugima ono što se na slici ne vidi.
2. Bijelo polje
Zapanjujuća je lakoća kojom se medijskim prostorom uporno širi tvrdnja da je hrvatski grb s početnim bijelim poljem isključivo ustaška varijanta. Na tom primjeru pada svaki poziv da se “stvari ostave stručnjacima”, jer je povijesna struka davno dokazala kako je kroz povijest korištena varijanta i sa početnim crvenim i sa početnim bijelim, ali i srebrnim poljem, kao i varijante koje su imale više ili manje od 25 naizmjeničnih polja. Lijevo angažirani povjesničari kao npr. Hrvoje Klasić ili Tvrtko Jakovina doduše obično izbjegnu upasti u zamku da proturiječe povijesnim činjenicama, ali ne odolijevaju erosu svog političkog uvjerenja i nikada nisu istupili kao struka i ispravili nekog od sugovornika kada bi počeo bijelo početno polje izjednačavati s ustaštvom. Kako se Glavašević voli dičiti svojim znanstvenim zaleđem, premda nije povjesničar, ovu bi činjenicu lako mogao provjeriti i držati je se. (To bi valjalo očekivati i od Renea Bitorajca, kamo li ne od Glavaševića).
Također, hoće li Glavašević kao odjednom veliki čuvar kanonske uporabe hrvatske zastave i grba reagirati i na prikazivanje hrvatskog grba u obliku nacističke svastike kako je to napravio Matija Babić i njegov index? I spada li u nekanonsku uporabu i hrvatska trobojka bez šarenice ili s dopisanim nazivom nekog drugog grada? Odnosno hoćemo li dočekati i Glavaševićevo traženje očitovanja od Stjepana Mesića kada u Kumrovcu ponovno zavijori nekanonska petokračna verzija?
3. Nadležnost
Ako Glavašević misli da je prekršen zakon zbog čega se obraća na adresu Andreja Plenkovića? Zbog čega ne upozori vlasti Frankfurta (za svaki slučaj i onog na Majni i onog na Odri) kako tamošnji stanovnici, možda i državljani, koriste ime grada za politikantske svrhe, jer rogato “U” i jest jedini neprimjereni čin na fotografiji? Odgovor je jasan, jer i Glavaševića ne zanima istina, nego politički bodovi. Strategija Milanovića i njegovih medijskih jurišnika je očigledno udarati po Hasanbegoviću. Pri tom se vjerojatno ne radi toliko o procjeni da je on najslabija karika HDZ-a, koliko da se na optužbama na njegov račun najlakše može graditi onaj dio “mi ili oni” kampanje u kojoj je Milanović bio toliko uspješan. Jedan dio je nastojanje prikazivanja Plenkovića kao puke kozmetičke promjene, s Hasanbegovićem kao predstavnikom “pravog” karamarkovskog HDZ-a.
U toj i takvoj strategiji, obzirom na željeni intelektualni habitus, svoju žalosnu ulogu odigrava i mladi Glavašević. Zar mu je – onako otvorenom, tolerantnom i punom ljubavi – potrebno da donosi paušalne ocjene na tragu “tko voli svoju (našu!) Domovinu ne slaže se s Hasanbegovićem”? Zar mu je – nakon što je zbog tuđe interpretacije svojih riječi za koju je sam rekao da nije točna bio na meti olakih etiketiranja – potrebno da na osnovi tuđih interpretacija donosi stavove kako Hasanbegović “gaji simpatije prema zločinačkom režimu koji je skrivio smrt stotina tisuća nedužnih ljudi”? Odakle mu uvjerenje da je upravo on pozvan presuđivati tko jest, a tko nije “filofašist” i tko bi, a tko ne bi trebao imati pravo kandidranja na listama? Kakva bi bila reakcija da npr. Hasanbegović pozove Milanovića da ne postavi Glavaševića na izborne liste? Ali ljevica se u Hrvatskoj ionako davno navikla da za nju vrijede neki drugi standardi, čiji su i procjena i primjena isključivo njezina domena.
U tu i takvu sliku ovim se traženjem očitovanja odlučio uklopiti i Bojan Glavašević. Kratkoročno će zasigurno profitirati, napredovati i u stranačkoj hijerarhiji i kao ljubimac istomišljeničke medijske scene. Dugoročno, dat će još jednu crticu poglavlju povijesti hrvatske intelektualne scene s početka 3. tisućljeća kada je opredijeljenje bilo važnije od činjenica, a olako razbacivanje etiketama bitnije od prihvaćanja da za dijalog – osobito intelektualni – treba i više od 1000 riječi.
Izvor: ovdje
