Kako zaštititi hrvatske branitelje i što (ni)je Milanović postigao nasilništvom
Izvor slike: fah
Proširenje hrvatske nadležnosti bilo bi kad bi Hrvatska odlučila onima koji nisu hrvatski državljani suditi za zločine u Vojvodini
„Obećanje” Zorana Milanovića predstavnicima braniteljskih organizacija da bi njegova vlada štitila njihove interese, i to tako da bi, ako Srbija ne bi odustala od njihova progona, i Hrvatska počela primjenjivati „univerzalnu nadležnost” za sudovanje u slučajevima ratnih zločina, u javnosti je ocijenjeno kao predizborna demagogija Međutim, javnosti kao da je izmakao važan politički aspekt koji se otvorio ovim pitanjem.
Svi koji su pažljivo promatrali politiku Milanovićeve vlade u posljednjim mjesecima njena mandata, uočavali su vrlo naglašen protueuropski aspekt te politike, iako su se stranke, koje su sačinjavale tu koaliciju, uglavnom izjašnjavale kao proeuropske, a u hrvatskoj se javnosti stvorio pogrešan stereotip o tome kako je politička ljevica per se proeuropska, a da je desnica euroskeptična.
Milanović je od jeseni 2015. glasno isticao protivljenje svoje političke opcije prema europskom institucionalizmu i poigravao se anarhističkom retorikom. Protivno zajedničkim europskim aranžmanima, zbog bilateralnog je problema blokirao zajedničku vanjsku granicu Europske unije, a istovremeno je svojevoljno otkazao obveze što ih Hrvatska ima prema zaštiti schengenske granice, te, kad je riječ o odnosu prema migrantima, jednostavno nije provodio Dablinske procedure.
Odnose s članicama EU, s kojima Hrvatska ima kopnenu granicu, doveo je do takvog stanja da su obje države, i Mađarska i Slovenija, prema Hrvatskoj podigle žičanu ogradu, a „čudio” se zašto Slovenija ne pristaje na njegov „dobar prijedlog” da zajedno s Hrvatskom sudjeluje u pukom prebacivanju migranata s granice Hrvatske i Srbije, na granicu Slovenije i Austrije.
Otvoreni antieuropski nastup obilježio je posljednje mjesece Milanovićeva mandata, iako je cijeli njegov mandat bio obilježen potpunim nesnalaženjem u europskim politikama. Nije slučajno da je bruxelleski Politico Hrvatsku ocijenio kao najmanje utjecajnu članicu Unije, mjereći ponder dvojice aktera – premijera Milanovića i šefa hrvatske misije pri EU u Bruxellesu.
Iako je u Europskom vijeću kao punopravni član sjedio od sredine 2013, pa do kraja 2015. godine, u te dvije i pol godine Milanović nije sudjelovao u formiranju neformalnih ad hoc koalicija, nije predlagao politička rješenja, nije tražio kompromise s mogućim saveznicima, a isto tako, kad su se takve koalicije formirale, drugi šefovi država i vlada nisu njega zvali na dogovore, nisu od njega tražili prijedloge kojima bi se mogla poboljšati hrvatska pozicija unutar Unije. Slično je bilo i s njegovim veleposlanikom pri EU, koji ne spada u krug onih s kojima se kolege konzultiraju i usklađuju politike.
Kad neka država ima takvu poziciju unutar EU, da se na nju ne računa kao na mogućeg saveznika u provođenju važnih javnih politika, da se njene predstavnike ne konzultira u ranim fazama oblikovanja politika, onda ona ima vrlo malo šansi zaštititi interese svojih građana. Da bi europska politika neke države mogla biti uspješna, ona mora biti promišljena i osviještena, ali mora biti i posve kompatibilna s ostalim javnim politikama što ih vlasti u toj državi provode.
U Hrvatskoj odnos prema Europskoj uniji prečesto svodimo samo na to u kojoj smo mjeri uspješni u korištenju europskim fondovima. Naravno, riječ je o izrazito važnom aspektu europske politike, vjerojatno najprepoznatljivijem i s najvećim utjecajem na gospodarski razvoj zemlje. Međutim, niti jedna država koja je uspješna u iskorištavanju fondova EU u tome nije uspješna kao u „izoliranoj djelatnosti”.
Nove demokracije, poput Poljske, koje su se pokazale kao vrlo dobro pripremljene za komunikaciju s europskim fondovima, prije toga su kod kuće provele ozbiljne strukturne reforme, dramatično promijenile način funkcioniranja javnih vlasti i usvojile temeljna europska načela dobrog upravljanja. Tek nakon toga mogle su biti uspješne u korištenju europskim fondovima.
Jednako kao što nije moguće crpiti novac iz EU fondova ako država ne djeluje sukladno europskim načelima, tako nije moguće niti na europskoj razini štititi interese građana te države ako javne politike te zemlje nisu usklađene sa zajedničkom baštinom europskih zajednica.
Milanovićevo „obećanje” braniteljima glasi da će Hrvatska prema Srbiji nastupati izvan okvira zajedničkih europskih politika, i to tako da će sama provoditi politiku za koju smatra da nije primjerena, i to tako dugo dok „pod ucjenom” Srbija ne odustane od svoje nakaradne politike. Milanovićev politički pristup i inače se svodi na ono što je i javno rekao – stvorit ćemo im pakao.
Nije, doduše, jasno što bi to Hrvatskoj doista donijelo ako bi počela primjenjivati načelo regionalne nadležnosti. Naime, državljani Srbije činili su zločine na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.
Proširenje hrvatske nadležnosti bilo bi kad bi Hrvatska odlučila onima koji nisu hrvatski državljani suditi za zločine, koji su činjeni u BiH ili na Kosovu, u kojima žrtve nisu bili državljani Republike Hrvatske ili ako bi pokrenula postupke zbog progona „nesrpskoga” civilnog stanovništva tijekom Miloševićeve agresije, na primjer, u Vojvodini, kad je prema podacima Hrvatskoga nacionalnog vijeća u Vojvodini ubijeno najmanje 20, a protjerano između 30 i 40 tisuća Hrvata, dakle, na području gdje nije bilo nikakvih ratnih operacija.
Kao što američka politika u odnosima sa Srbijom sustavno insistira na otkrivanju sudbine braće Bytyqi, američkih državljana albanskog porijekla, ubijenih na policijskom poligonu u Srbiji 1999. godine, Hrvatska mora insistirati na kažnjavanju ubojica i progonitelja svakog od vojvođanskih Hrvata. Ne može, međutim, primjenjivati pravno nasilje prema državljanima druge države i ne smije iskakati iz okvira zajedničkih europskih politika.
Problem koji se otvorio sa Srbijom, vezano uz njenu ambiciju da progoni hrvatske branitelje, proizlazi iz interpretacije toga što jest, a što nije ratni zločin, iz toga što njeno pravosuđe procese vodi na osnovu istraga što su ih provodila parapravosudna tijela okupacijske i agresorske vojske, a pritom legitimnu obranu nastoji prikazati kao „ratne zločine”.
Ovo se pitanje mora riješiti u razdoblju pristupanja Srbije Europskoj uniji, jer bi inače Srbija, postane li članicom Unije, mogla na osnovu zajedničkoga europskoga uhidbenog naloga, zahtijevati da joj Hrvatska preda svoje državljane i da im se sudi u Srbiji.
Jednostranim potezima i „stvaranjem pakla”, što predlaže Milanović, ne može se riješiti ovaj problem Njega je moguće riješiti samo u skladu s europskim načelima formiranja zajedničkih politika. Nužno je pokazati da problem o kome je riječ ne pogađa samo Hrvatsku, nego u još većoj mjeri Bosnu i Hercegovinu, a da je zbog njega već nekoliko europskih država imalo velikih neugodnosti kad je pravosuđe Srbije tražilo da mu se, zbog nepostojećih ratnih zločine, izruči nekoliko uglednih građana BiH.
Unutar EU ništa nije moguće postići niti samomarginalizacijom, što ju je Milanović primjenjivao tijekom dvije godine „svoga” članstva u Europskom vijeću, niti nasilništvom i antiinstitucionalizmom, što ga je provodio u posljednjem kvartalu svoga sjedenja u tom tijelu.
Hrvatskoj nije potrebna administracija koja će se u okvirima europskih zajedničkih politika ponašati nasilnički i incidentno, nego ona koja će optimalno štititi interese svojih državljana, primjenjujući zajednička načela europskih politika i pridobivajući potporu ostalih zemalja članica za svoje političke prioritete.
Milanović je u dvije i pol godine članstva u Europskom vijeću pokazao da ne razumije načela formiranja zajedničkih politika, ali i da uopće nema namjere „učiti”. Zbog toga on i njegova politička opcija, u europskom okviru, predstavljaju golem politički rizik za Hrvatsku i njene građane, a njegove ideje o nasilnom ostvarivanju političkih interesa nužno pobuđuju zebnju.
Izvor: direktno.hr
