Iz svakodnevne napomene da je predizborna kampanja za predstojeće izbore vremenski najduža do sada, koje možemo vidjeti na televizijama i čuti od novinara ili tu i tamo gostiju koji dođu to potvrditi, te iz poruka s jedne strane Milanovića, a s druge strane Plenkovića, znamo da se vodi nekakva kampanja. Valja naglasiti da glasniju i inventivniju kampanju čak i na nacionalnoij razini vodi prodavač konja na seoskoj tržnici u Lipiku.

Bit stvari je da u ovoj kampanji zapravo nema – predizborne kampanje, a to nije nimalo slučajno. Mnogi će to protumačiti izjavom ili ocjenom da je narod umoran od političara, od poruka od istih likova, mnogi će reći da je tako najbolje, jer znamo ih i onako sve pa je moguće točno i precizno očekivati konkretnu politku i od jednih i drugih i trećih. Uz to će se zalijepiti smirujuće poruke da je važno govoriti o budućnosti, blokiranima, rastu BDP-a, kao da će netko normalan a priori povjerovati Milanoviću da će Maras ili Grčić nešto pametno uraditi, ili da će Ivana Maletić sad najednom spasiti naciju. Šalju se poruke da je važno konačno izabrati kakvu takvu vlast i početi delati kako bi Bandić rekao, jer, eto – narod se umorio.

Dio ljudi će reći da jednostavno protagonisti ponuđenih politika ne znaju bolje.

Jesu li to glavni razlozi ovakve kampanje bez kampanje?

Mislim da nisu.

Više je nego uočljivo da se javni trendovi vrlo minuciozno i vrlo kontrolirano nastavaljaju. Niti o jednome važnom pitanju se ne razgovara. Kolege novinari, a pogotovo antife, zatim novinari lijenčine i novinari neznalice nastali u ambijentu antifa poretka bez znanja i razumijevanja elementarnih procesa, se žale da narod ima kratko pamćenje, kao da upravo oni nisu ti od kojih presudno ovisi narodno pamćenje. Kako ćeš nešto zapamtiti ili iznijeti u javnost ako se selektivno puštaju samo besmislice, banalne stvari, zataškavaju ili zabranjuju istraživanja, provjeravanja i usmjeravanja pozornosti na relevantna pitanja, a devedeset i devet posto informacija se preuzima iz izbornih stožera te parainformativne lobističke strukture ili od otpisanih paraobavještajaca. Redakcije i vlasnici medija to obrazlažu pravilima kampanje. I, lažu naravno. Pravila kampanje se odnose na pravo na promociju stranačkih lista, programa i određene termine, a u svim drugim relevantnim programskim elementima medija, svaki novinar ima i pravo i dužnost otvarati pitanje koje njega i redakciju te pretpstavljenu javnost – interesira. Ne može novinarstvo prestati biti novinarstvo radi predizborne kampanje. To je bit novinarstva u kampanji a ne služiti kao razglas stranačkim politikama i mašinerijama.

Ne analiziraju se, ne otvaraju se, pa stoga ni ne zatvaraju iznimno važni događaji kao što je suđenje i presuda u Muenchenu, šuti se o stravičnim aferama Milanovićeve vlade počevši od lex Perković, afere zlouporabe europskih fondova teške nekoliko stotina milijuna kuna, nema nikakvoga spomena o još strašnijem skandalu s remontom MIG-ova, nitko ni ne spominje banditizam HNS-ovih ministara u ministarstvu kulture. A dnevna mantra je da aktualna vlada – ne valja, pri čemu se ta navaljalost ničim relevantnim ne argumentira. Dnevno dominiraju poruke Bože Petrova da je neki Hadezeovac istukao njegovoga Mostovca, Orepićevo ustašovanje i ratovanje sa Srbijom, nakon što je besramno zaštitio nevjerojatan proudbaški i antihrvatski rukopis o golemim aferama u MUP-u, od legendarne svastike do prisluškivanja ljudi, ili nakon što su Petrov i kompanija javno zaštitili rukovodstvo DORH-a nakon neviđenih skandala prilikom izručivanja Perkovića i Mustača u Njemačku. Tu i tamo imamo usamljenu reakciju ministra vanjskih poslova Kovača na srpske provokacije, a svemu daje štih pokušaj umivanja Zorana Milanovića koje je dostiglo vrhunac fotografijom i porukama s nekakvim braniteljima, valjda jednom od stotinu tisuća udruga, gdje se Kotromanović vadi iz prisilnog partijskog utočišta kod Čermaka, nakon svinjarija koje je napravio, i grli se s Dečakom – koji, gle čuda, traži od Milanovića i svih ostalih političku suglasnost o zaštiti branitelja. Kao da je Dečak prespavao desetak godina u nekakvom lovištu gdje se obično kreće. Je li baš slučajno da se najednom pojavio Dečak, koga većina nacionalne Hrvatske percipira kao prikrivenoga pripadnika establišmenta, koga se koristi na isti način kao što se koristilo Gotovonu svaki put kad bi Milanović stvari dotjerao do pucanja, pa bi onda on i Kotromanović išli na kavu – Generalu.

Podvig ministra obrane Josipa Buljevića

Baš nitko u mainstream medijima nije ni pokušao afirmirati ili analizirati realni podvig ministra obrane Josipa Buljevića koji je upravo pred izbore realizirao s Amerikancima investiciju tešku dvijesta pedeset milijuna dolara u stratešku obranu zemlje. Iako je to nevjerojatan blagoslov takmacu u kampanji, u ovome slučaju HDZ-u i Plenkoviću, povod i uspjeh koji se mogao izravno staviti na stol pred očima javnosti i prema Kotromanoviću i Milanoviću i njihovome „državničkom“ rušenju zrakoplovstva uz epski udar na nacionalnu sigurnost koji nema nikave druge kvalifikacije od veleizdaje zemlje, ni jedne jedine riječi ni Plenković ni nitko iz HDZ-a o tome javno nije rekao. Ni jedne.

A za nagradu Buljevića nema na listama HDZ-a. Rekli bi cinici, sklonili ga kao Milanović Kotromanovića.

Logike, razumne i političke, određene pobjedničkim namjerama u tome – nema.

Uz to, to je morala biti i izvan političkih i izbornih događaja, prvorazredna medijska vijest u zemlji u kojoj dominiraju loše teme, loše informacije, nesigurnost, samopodcjenjivanje u euroatlantskim asocijacijama i nepovjerenje u svoju moć. S obzirom na pretežitu percepciju ponašanja mainstream medija i glavnine novinara, nemoguće je ne pomisliti da u toj šutnji i nepostojanju bilo kakvoga interesa, prste imaju zajednički i ljevica i desnica. Prvi jer žele izbjeći svaki podsjetnik na težak kriminal i udar na sigurnost zemlje, zbog čega se ne bi u pristojnim zemljama nikada više smjeli pojaviti u javnosti izuzev eventulano s lisicama na rukama ili u sudnici, a drugi – zbog jedino njima znanih razloga. Nisam siguran radi li se tu o prešutnom suglasju između Milanovića i Plenkovića, ali dio javnosti upravo tako to doživljava. A ta percepcija je smrtonosna za HDZ. Namjera ili propust da se prešuti čak i golema korist HDZ-u može značiti također da je važnije iz nekih razloga eliminarati Buljevića iz političkoga života, nego uzdrmati suparnika i osigurati veliku predizbornu prednost. To razumni ljudi ne rade bez jako ozbiljnoga razloga i skrivenoga cilja. Indikativno je da Buljevića nema na listama HDZ-a, kao što nema ni Šustara, a svima im se uz Hasanbegovića može pronaći „nedostatak“ da nemaju certifikat – antifa. Ništa bolje ne stoji ni ministar Kovač.

Pučani se boje puka?

Plenković poručuje da HDZ neće u ovoj kampanji organizirati masovne skupove jer je specifično vrijeme, sama kampanja, ali i navodno – trenutak u kojemu se kampanja vodi. Upravo i vrijeme i stanje nacije i trenutak izbora ukazuje na posve suprotnu odluku i nužnost. Naravno HDZ ima pravo izabrati način kako voditi i osmišljavati svoju kampanju, ali ako već stalno pričaju o povratku Tuđmanu, onda bi valjda mogli od njega nešto i naučiti. Gotovo je jednako neprijateljstvo medija bilo i u vrijeme kampanje za prve demokratske izbore u Hrvatskoj i danas. Kontrola medija danas je u nekim aspektima rigidnija, jer ima pokriće u navodnom profesionalizmu, pravu javnosti, nekakvim fantomskim europskim standardima, o kojima jedino antife novinari nešto znaju, jer su izmišljotina kao i oni sami, a brutalnost antifa aktivista među novinarima danas je – izraženija. To nije aktualni incident, to je činjenica i stanje koje traje godinama, do te mjere, da je na svakome koraku uočljiva i vidljiva nesigurnost ljudi i povlačenje iz svake rasprave o bilo čemu nametnutome, makar koliko vrišteći bilo besmileno, lažno pa i drskost prvoga reda. U takvim okolnostima netko tko se želi tome suprotstaviti se ne prilagođava takvim medijima i novinarima, nego s jedne strane koristi njihovo neprijateljstvo za isticanje svojih zahtjeva i očekivanu antikampanju, te, s druge strane, masovne skupove. Tuđman je u istim okolnostima upravo skupom na Cvjetnicu s nekoliko stotina tisuća ljudi razbio medijsku blokadu, rastjerao strah naroda i nesigurnost pristaša i pokrenuo konačni pobjednički val.

Zašto Plenković bježi od toga? Kako je moguće da se pučani boje svoga puka, narodnjaci svoga naroda?

Sve čemu svjedočimo zapravo ukazuje na dvije stvari.

Prva je da je nekome jako u ineresu da ne bude kampanje, i, druga je da se priprema nekakvo čudno političko pospremanje u Hrvatskoj. Primjetno je također da Most nema više potporu mainstream medija kakvu je imao u prošloj kampanji, kad su trebali razbiti očekivanu HDZ-ovu supermaciju nakon najtragičnijega mandata jedne vlade usamostalnoj Hrvatskoj. Što sekrije iza toga?

Ljudi koji su donosili odluku o potpori Mostu na prošlim izborima i danas su jako živahni, više nego sigurno jako utjecajni i nema nikakve sumnje iza svega što se na javnoj i političkoj sceni događa tu je njihov rukopis ponajvažniji. Most je i tada i danas predviđen za kontrolu nacionalnog izbornoga tijela i Hadezeovog, pa je više nego očito da današnji, figurativno rečeno Plenkovićev HDZ netko ne smatra više opasnošću za svoje pozicije Pa je utoliko Most postao smetnja. Više je nego očito i po ponašanju novinara koji razgovaraju s Petrovom da su i oni dobili signal ili mig da mu se prestane tepati, pa mu tako novinarka RTL prije nego mu postavi pitanje kaže prijezrivo – samo mi nemojte spominjati reforme, iako su upravo ti novinari do jučer, zapravo sve do rušenja aktualne vlasti, afirmirali do gadljivosti i najveće papazjanije te nesretne političke figure.

To nije slučajno.

Izostanak gotovo svih bitnih pitanja, liste HDZ-a, smirivanje Milanovića i tu i tamo budalaštine Vrdoljaka ili Beljaka koje se emitiraju samo radi održavanja privida nekakve različitosti, šutnja Pupovca, dnevno bombardiranje iz Srbije, višestruko testiranje javnosti o velikoj koaliciji, diplomatski odgovori Milanovića i Plenkovića da u ovome trenutku to nije realno, s naglaskom na ovaj trenutak, način vođenja kampanje gdje su sva svijetla uperena u Plenkovića u HDZ-u i odsustvo svakoga pokušaja animacije najširih slojeva naroda, jasno ukazuju da se ide u pravcu – velike koalicije.

Pat pozicija?

Najbitniji znaci za to su kampanja kojoj je cilj što slabiji izlazak na birališta i huškačka ratna kampanja iz Srbije. Slab izlazak na birališta će najvjerojatnije dovesti do pat pozicije u kojoj će Most opet biti nekakva prevaga, ali zbog realno destruktivne pozicije Mosta koja će se jako pojačati nakon izbora, zbog već nametnute opasnosti dugova, otplate kredita i „odgovornosti prema narodu“, besmisla ponavljanja izbora, ali i ratnih bubnjeva iz Srbije te navodne zaštite „nacionalnih interesa“ su temelji na kojima će se prodati – velika koalicija kao nacionalni spas.

Nevjerojatno je da stratezi HDZ-ove kampanje, jer je od mainstream medija sve redom pod antifa krontrolom ili kontrolom „turboantife“ Soroša i prosorošovaca najrazličitijega profila to nemoguće očekivati, nisu ni pokušali spomenuti niti otvoriti raspravu o nevjerojatnom skandalu otkrivenom nedavno. Provaljeni su dokumenti iz Soroševe fondacije među kojima je i dokumentacija zanimljiva Hrvatskoj. Tako je dokumentirano da Soroš financira neke aktvinosti ljevičarskih zastupnika u Europskom parlamentu, Picule, Borzan i Radoša. Otkriveno je da provikana nevladina udruga GONG o tijeku izbornoga procesa šalje Sorošu redovita izvješća s preciznim opisima i kvalifikacijama kandidata, gdje se veličaju antife i ljevičarski kandidati a vrlo ružnim riječima predstavljaju kandidati desnice kao Marijana Petir ili Ruža Tomašić. To bi u svakoj pristojnoj zemlji i demokratskom poretku bio nevjerojatan skandal, tresala bi se brda, bila bi pokrenuta lavina pritisaka na stranke i politike koje su umiješane u tu vrlo prljavu rabotu sa svim elementima špijunskog djelovanja i međunarodne korupcije, da istoga trenutka nestanu s političke i javne scene, a udruga kao GONG bi dospjele pod lupu državnih pravosudnih institucija pri čemu bi im države koje drže do sebe – trenutno zabranile djelovanje.

Ništa, baš ništa, ako isključivo reakciju kolege Marcela Holjevca koji je o tome jedini pisao.

Kakav interes HDZ može imati ne otvarati ovakva pitanja kad mu kao i američka donacija, kao i presuda u Muenchenu, kao i afera MIG-ovi, kao i kaznene prijave protiv bivših mnistara kulture Zlatar Violić i Šipuša koje su Milanović i Pusić usprkos javno dostupnim podatcima o kriminalu – držali u vladi, donose doslovni ustanak hrvatskoga naroda i premoćnu izbornu pobjedu?

Teško je naći razuman razlog, motiv izuzev više nego jasan znak da stranka koja to ne koristi jednostavno ne želi ili ne smije pobjediti na izborima.

Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save