Mediji su stvorili zastrašujuću sliku da su mnogi desni stavovi automatski – ekstremni
Foto: Oliver Bešić
Krešo Beljak ni po čemu nije naročito zanimljiv govornik, jer da jest ne bi neprestano vrtio parole kojih smo se već dobrano naslušali proteklih godina. Kao prosječan političar, on samo ponavlja ono što misli da bi u ovome trenutku moglo dobro proći bez prevelikog osvrta na konkretne društveno važne teme.
No baš zbog toga što se jednostavno pokušava dodvoriti, vjerojatnije je da neće izreći nešto što misli da ne bi bilo u okvirima onoga što će mediji odobriti. Iz tog je aspekta zanimljivo promotriti njegovu izjavu kako smatra da su HDZ i Most „ekstremna desnica“ jer se, prema njegovom mišljenju, HDZ i Most bore protiv pobačaja.
Naravno da bismo svi bili sretni kada bi to bilo istina, to jest kada bi stranke koje pretendiraju participirati u vlasti mogle otvoreno zastupati zaštitu života, bez da prežive medijska razapinjanja. Nije upitno da Krešo Beljak ne misli ozbiljno kada kaže da HDZ i Most idu prema tome zakonski zabrane pobačaj, ali ono gdje je ozbiljan jest da bi se zabrana pobačaja u dobrom dijelu javnosti smatrala stavom ekstremne desnice. Tu on igra posve na sigurno, pokušavajući iskoristi jedno pitanje koje bi samo po sebi trebalo biti iznad prepucavanja oko lijeve i desne politike kako bi njime plašio birače ekstremnom desnicom.
No što je uopće kod nas ljevica, a što desnica, posebice ekstremna? Govori se kako je u četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti ljevica bila na vlasti osam godina, a desnica sedamnaest, dakle duplo više. No lijevo i desno su pojmovi koji se uvijek odnose na određenu točku. Ta točka nije fiksna, s vremenom se njen položaj mijenja, a ako smo došli do trenutka u kojem se neke temeljne demokršćanske pozicije mirne duše nazivaju ekstremnom desnicom, nedvojbeno je da je referentna točka iz koje procjenjujemo desno i lijevo otišla daleko ulijevo.
Kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Političke pozicije ne nastaju primarno unutar same politike, nego su odraz prevladavajućeg mišljenja javnosti koje formiraju mediji, kultura, civilno društvo. Dok mi navijamo za pobjedu onoga što se trenutno smatra desnim, kroz druge nepolitičke puteve se u tišini radi nešto puno značajnije, pomiče se referentna točka s koje se poima lijevo i desno. Dok mi slavimo pobjedu desnice, čini se da nismo svjesni u kojem je odnosu današnje desno u odnosu na ono kako bi trebalo biti.
Prosječni desno orijentiran birač u Hrvatskoj znao je mnogo puta progutati sve i svašta, samo da njegova strana pobijedi, vjerojatno ne razmišljajući dovoljno o nužnosti zdravog političkog pritiska, ucjene glasom, ako se određene stvari ne promjene. Bili smo toliko koncentrirani da dobijemo „manje zlo“ da je ono što se danas smatra manjim zlom u odnosu na početne pozicije postalo prilično veliko zlo. Ta naša politička nevolja nastala je tako što svoje odabire često nismo orijentirali prvenstveno prema čvrstim principima, kao što bismo trebali, nego prema relativnim principima tj. u odnosu na političke suparnike. Naš glas je bio, a i danas je, puno više uvjetovan onime kakav je Milanović, negoli kakav je političar kojeg umjesto njega biramo.
Uzmimo jedan od aktualnih primjera. Prema novom Nacrtu Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije, planiraju se novi udari na slobodu priziva savjesti liječnika, detaljan pregled svih udžbenika u odnosu na diskriminirajuće sadržaje prema kriterijima komisije, a kao posebna mjera predlaže se i „Ustrojiti sustav brzog i efikasnog rješavanja problema osoba koje podnose zahtjev za promjenom spola, odnosno rodnog identiteta“. Hoćemo li uopće smjeti zahtijevati da se pojedine stranke izjasne po ovim pitanjima, ili će naši budući saborski zastupnici šutjeti u strahu da će ih Krešo Beljak proglasiti ekstremnom desnicom, a mi bezuvjetno glasati za njih samo kako Krešo Beljak ne bi došao na vlast?
Upravo je na tu opasnost da prosječni građanin ne može utjecati na za njega važna pitanja upozoravao svojedobno i engleski pisac G. K. Chesterton kada je zapisao „Prava opasnost dvaju stranaka i njihovih dvaju politika jest u tome što prekomjerno ograničavaju perspektivu prosječnog građanina. Čine ga beskorisnim umjesto da ga učine kreativnim, jer mu ne dopuštaju ništa osim da odabere jednu od dvije postojeće politike. Prava demokracija ne znači da samo odluke ovise o ljudima. Prava demokracija znači da problemi ovise o ljudima. Prosječan čovjek ne treba samo odlučivati kako će glasati, nego i o čemu će glasati.“
Pravo pitanje je imamo li hrabrosti postaviti uvjet da smijemo odlučivati o za nas važnim temama, odnosno hoćemo li političaru koji nam uskrati odgovor na važno pitanje uskratiti glas ili ćemo ga pustiti da se izvuče s nekakvom dosjetkom.
U trenutnoj se situaciji ne trebamo pretjerano zavaravati eventualnim političkim pobjedama koje su posljedica činjenice da smo pristali na nekakav minimum vlastitih uvjeta ili čak išli ispod njega.
Vjerojatno je sada prekasno za bilo što drugo osim za još jednom pokušati izbjeći Milanovićev dolazak na vlast, ali dok dobar dio birača ne shvati da prava politička moć nije u pukoj mogućnosti glasa, nego i u sustavnom pritisku da ponuđeni kandidati budu u skladu s onime što od njih očekujemo, naše će izborne pobjede biti pirove, a naše desno će sve više odmicati ulijevo.
Autor: Ivo Džeba/narod.hr
