Nikolina Nakić: Nažalost, mnogo je katolika upalo u zamku kontraceptivnog mentaliteta koji gospodari društvom
Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju. Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!
Iako je učenje Crkve po pitanju bračnog odnosa prema začeću u biti sasvim jasno i potkrijepljeno dokumentima, kroz različite razgovore i u više rasprava u kojima sam sudjelovala shvatila sam u kojoj su mjeri katolici danas izgubljeni i zatočeni između s jedne strane moralnog nauka kakav zastupa Katolička crkva, a s druge strane apsolutne dominacije kontraceptivnog mentaliteta koji je potpuno zagospodario javnim mnijenjem.
U tolikoj mjeri da se djecu podučava kontracepciji u školi i radi se na tome da se granica podučavanja pomiče prema sve ranijoj dobi, tako da nas zaista ne treba začuditi da se usađivanju takvog načina razmišljanja i odnosa prema seksualnosti na “naprednom” zapadu kreće od najranije dječje razumske dobi.
Mnogi katolički parovi nalaze se pred teškom zadaćom:kako se oduprijeti tom pogubnom mentalitetu – odstraniti iz svog braka taj tumor zlouporabe spolnosti, nanovo uspostaviti poštovanje prema bračnim aktivnostima na način da se poštuje otvorenost životu s jedne strane, a da se također planira obitelj na način da se nikada do kraja ne isključi prokreacija .
Što je to uopće kontraceptivni mentalitet? Ispravnije bi bilo pisati kontra – ceptivni jer on to ustvari i jest- strogo je usmjeren protiv nastanka novog života ili kako se to već prihvatljivo formulira, „neželjene trudnoće“. Njegovo je glavno obilježje želja za kontrolom – radi se o vrsti lakomosti koja je suprotna darežljivosti. Također, usvajanje takvog obrasca razmišljanja stvara plodno tlo za razvoj svih „modernih“ prava: od abortusa do zabrane govora i pisanja protiv svih protunaravnih čina koji se svijetu danas pokušavaju nametnuti kao nešto normalno, napredno i poželjno.
Nakon seksualne revolucije rezultat koje su između ostalog bile uvećane seksualne slobode i korištenje kontracepcije svijet nije ozbiljno shvatio proročko upozorenje pape Pavla VI. u enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine ( na koju ćemo se nešto kasnije ponovno vratiti) gdje je papa upozorio što će se dogoditi kulturi koja prihvati kontracepciju: u prvom redu to je porast bračne nevjere i općenito snižavanje moralnih standarda, posebno među mladom populacijom. Nadalje, upozorio je da je neizbježna objektivizacija žene pri čemu će muškarci izgubiti osjećaj poštovanja prema ženama i njihovoj fizičkoj i emocionalnoj ravnoteži.
Također, promocija umjetnih metoda kontracepcije naposljetku će dovesti do uvođenja prisilnih mjera i gubitka slobode.
Malo je reći da su riječi ovog pape bile proročke. Svi smo svjedoci njihovog potpunog i apsolutnog ostvarenja.
Nažalost, mnogo je katolika danas palo u zamku tog mentaliteta: svjesno ga prihvaćaju i time ustvari podržavaju cijeli taj dehumanizacijski proces koji je preko seksualne revolucije i njenih nusprodukata (kontracepcija) doveo u konačnici do rastakanja obitelji i posljedično potpune dehumanizacije čovjeka. Izgleda malo apokaliptično vidjeti to baš tako napisano, no stvari se događaju upravo takvim redoslijedom.
Nekada se u bračnoj plodnosti gledao isključivo blagoslov, a danas je se nastoji isključiti svim mogućim mehaničko-kemijskim i farmakološko kontracepcijskim sredstvima.
Cijeli taj kontraceptivni mentalitet ustvari počiva na negiranju žene i njene plodnosti. Ne radi se tu samo o odbijanju trudnoće nego i načina na koji je žena stvorena. Uzimanje lijekova (ili korištenje drugih sredstava i načina, jednako je) da bi se spriječio život u biti podrazumijeva da u ženinom tijelu postoji problem, da Bog nije napravio savršen posao i da to eto treba ispraviti kemikalijama. Istina je međutim sasvim drugačija: ako je žena zatrudnjela to ne znači da je u tjelesnom smislu nešto pošlo po zlu, nego da se nešto dogodilo baš kako se i trebalo.
Jako me žalosti činjenica da su mnogi katolički parovi danas postali žrtve tog mentaliteta. Danijela de Micheli Vitturi u jednom je članku u časopisu Obnovljeni život rekla sljedeće:
„Nikada kao danas vrijednosti braka i dostojanstvo prenošenja života nisu bili toliko izloženi manipulaciji tehnike i uplitanja sa strane. U svom opredjeljenju za život i civilizaciju ljubavi današnji kršćanski supružnici trebaju više nego ikad do sada i mudrosti i znanja kada je u pitanju odgovorno življenje i ostvarenje poziva na ljubav.“
Kad govorimo o toj manipulaciji tehnike treba reći da mnogo ljudi upadne u zamku racionalizacije gdje rade nekakve svoje osobne gradacijske liste, pa se u prakticiranju svoje vjere ponašaju kao da su došli u neki veliki supermarket, razmišljajući na način da će s polica uzeti ono što im odgovara, a ostatak naravno neće. Zapamtite: supermarket zvan „kontra-cepcija“ trebao bi biti apsolutno neprihvatljiv i zabranjen za katolike.
Mnoge žene kažu, spirala je abortivna, pilule i kondom su prihvatljiviji i manji grijeh. Nesigurnu metodu prekinutog snošaja da i ne spominjemo. Na stranu činjenica da je mit o neabortivnosti antibaby pilule jedna velika laž jer ona u određenom postotku ne sprečava ovulaciju, a time i začeće. Zametak tada najčešće odumre jer pilule osuše žlijezde i smanje količinu hrane-glikogena u sluznici maternice. Ni druge metode ne možemo smatrati boljima jer krše nauk Katoličke crkve koja trajno naučava neraskidivost povezanosti bračnog sjedinjenja sa začećem. Obrazloženja možemo tako naći u dokumentima Casti conubii, Humanae Vitae i Donum Vitae.
Što katolici uopće imaju na raspolaganju?
Kako živjeti bračni život tako da se bez problema stalno krijepimo sakramentima i da nas pristajanje na grijeh ne odvraća od Boga?
Crkva, a tu posebno mislim na upute papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., ponudila nam je uravnoteženo učenje o odgovornom roditeljstvu, daru darovanom da se sačuva najviša vrijednost bračnog darivanja. U pozivu parovima na odgovornu ljubav Crkva također dakle zove i na odgovorno roditeljstvo.
Taj pristup dijametralno je suprotan kontracepcijskom mentalitetu jer je afirmativan i uključuje razvijanje svijesti o vlastitoj plodnosti, a ne njeno poništavanje.
Pavao VI. je jasno izrekao da “primjenjuju odgovorno roditeljstvo oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme.“ (HV)
Ivan Pavao II. govorio je o kako u nekim slučajevima “povećanje u broju djece bilo bi neuskladivo sa roditeljskom dužnošću” te da planiranje obitelji “u određenim okolnostima može biti dopušteno ili čak obaveza” .
Neprijatelj odgovornog roditeljstva svakako može biti sebičnost, posebno u današnje vrijeme kad mislimo da nam je potrebno zaista puno više stvari od onoga što doista trebamo. Zato treba pažljivo razmotriti opravdanost tih razloga. Crkva je namjerno dala široka načela i vodstvo jer u krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom.
Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju.
Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!
Postoji metoda prirodnog planiranja obitelji (PPO) koja je s jedne strane doista pouzdana ako smatramo da objektivne okolnosti nisu najsretnije da baš u tom trenutku imamo još jedno dijete, a s druge strane ispunjava najvažniji kriterij: fokusirana je na ženinu plodnost i često se koristi i u nastojanju prokreacije i ni u jednom trenutku ne zatvara vrata novom mogućem životu. Drugim riječima, ne dopušta nam da budemo gospodari života i smrti – tu mogućnost u konačnici ostavlja Bogu. Ne dirajmo u savršenstvo ljepote u kojoj smo stvoreni.
Mislila sam završiti s riječima velikog ruskog pisca Dostojevskog čije su riječi o tome da će upravo ta „ljepota spasiti svijet“ u vrijeme kad ljepotu tako bjesomučno iskrivljavamo ili pak nezdravo obožavamo, zaista jedna velika istina. Međutim, Providnost je htjela da sam „slučajno“ danas naletjela na riječi moje drage prijateljice Jasne Krapac, tako jednostavne a istovremeno tako duboke i tako primjenjive na naš sukob, našu borbu sa svijetom u nastojanju da živimo ispravno:
Svi vi koje se mučite s prihvaćanjem Božje volje i crkvenih zakona, nažalost, nećete moći spoznati tu milost dok joj se ne predate. Ne možete je razumski dokučiti, ne možete imati garanciju. No vjerujte, ne znam nikoga tko je svoj život svjesno predao Bogu prema Božjim i Crkvenim zapovijedima, a da je požalio zbog toga. Usudite se napraviti taj rizik života i ući ćete u avanturu o kakvoj niste ni sanjali… “Što oko ne vidje, ni uho ne ču, to Bog pripravi onima koji ga ljube”. Vjerujte, nema osjećaja koji se može mjeriti s time. Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali ljubav kakvu prema njoj osjećam kada je potpuno predajem Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim drugim osjećajem. Ljubav kad se potpuno predajem mužu, predajući odluke o našoj budućnosti i životu Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim osjećajem zaljubljenosti.
Mnogi od nas mogu to posvjedočiti: Ne bojte se, predajte se, darujte svoj život Isusu i vidjet ćete što je sreća i mir.
Nikolina Nakić | Bitno.net
