Iako se doima kao obična, vedra cura iz susjedstva, Kaštelanka Anđela Mirčić (29) sve je samo ne obična. Vedra, doduše, jest. Po struci je diplomirana teologinja i sveučilišna specijalistica za vanjsku politiku i diplomaciju.
Govori ruski, engleski i španjolski, a u impresivnoj biografiji, atipičnoj za tako mladu osobu, može se pohvaliti podatkom da je lani kao jedna od rijetkih strankinja radila u Londonu u predizbornoj kampanji Konzervativne stranke za odnedavno bivšeg britanskog premijera Davida Camerona.
I ne, nije dijelila predizborne letke po Londonu, nego je uspješno prikupljala novac za Cameronovu kampanju. Dok je većini njezinih vršnjaka najveća briga bila kamo izići navečer, Anđela je svakodnevno bila u društvu engleske političke elite. I kakvi su Cameron i Boris Johnson uživo?
– Svi su oni doista normalni ljudi, naizgled ni po čemu drugačiji osim po funkcijama koje obavljaju. Stvarno su ugodni i pristupačni, ni u jednom trenutku nisam osjetila bilo kakvu vrstu diskriminacije. Baš naprotiv, tamo sam se osjećala dobrodošlom, kao jedna od njih, posebno na temelju toga što su uvijek i neizostavno naglašavali kako cijene sav trud i vrijeme koje sam ja, jednako kao i drugi, ulagala u njihovu kampanju.
Posebno me je razveselilo kada sam nekoliko mjeseci nakon završetka kampanje na svoju kućnu adresu primila osobnu zahvalu Davida Camerona za sav svoj uloženi trud i napor u kampanji i na izborima, koji su ujedno bili najznačajniji i najuspješniji opći izbori za Konzervativnu stranku u posljednje vrijeme. Boravak i rad među engleskom političkom i poslovnom elitom za mene osobno nije predstavljalo “hranu za ego”, jer inače u životu nikoga ne uzdižem niti na ikoga gledam svisoka – tvrdi Anđela Mirčić, koja nam je bila zanimljiva ne samo zbog blistave biografije i druženja sa svjetski poznatim političarima i poslovnom elitom.
Mito i korupcija
Zanimljivo je i njezino humanitarno djelovanje u brojnim organizacijama, a posebno u splitskoj Udruzi “Zdenac”, koju je osnovala časna sestra misionarka Ljilja Lončar. “Zdenac” pomaže socijalno najugroženijim skupinama u Hrvatskoj, a još više u zemljama trećeg svijeta.
Svakako, našoj mladoj sugovornici nije bio problem odmah nakon Cameronove izborne pobjede (a imala je ponudu da tamo ostane raditi!) spakirati kufere i s časnom Ljiljom, njezinim velikim uzorom, moderni London zamijeniti siromašnom Kubom. U toj egzotičnoj zemlji, puno drukčijoj od onoga što nam se servira u turističkim brošurama, misionari su rijetka pojava, a osobito misionari iz Hrvatske…
Bilo je to, kaže nam Anđela, nevjerojatno iskustvo, prepuno iskušenja, ali baš zato ju je još više učvrstilo u namjeri da svoje slobodno vrijeme iskoristi za humanitarno djelovanje, i to ne bilo kakvo, nego ono najzahtjevnije – da sudjeluje u misijama po najsiromašnijim i najopasnijim krajevima.
Kako je sve to počelo?
– Završila sam srednju školu, tog sam ljeta radila na brodu i nekako po inerciji upisala sam ekonomiju… Iako sam ispite polagala u roku, stalno mi je bio prisutan neki nemir, na način da sam osjećala da tu ne pripadam, da to nije to. Nakon rukometnog turnira koji sam u Parizu odigrala za Ekonomski fakultet, uzela sam papire i zauvijek napustila taj fakultet jer više nisam mogla zanemarivati taj sve jači i gotovo nesnošljiv osjećaj moje nepripadnosti tome mjestu i tom studiju.
Tada mi teologija nije bila ni u primisli kao moj sljedeći korak, no kada sam sasvim slučajno naletjela na brošuru Katoličko-bogoslovnog fakulteta, znala sam da je to mjesto gdje trebam biti. I tako sam završila na teologiji – govori Anđela.
Zanimljivo, diplomirala je s temom “Mito i korupcija”, nakon čega je upisala poslijediplomski studij vanjske politike i diplomacije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. A tamo joj je završni rad bio “Religijska pozadina izraelsko-arapskih sukoba”.
Znači, politika i teologija cijelo su joj vrijeme bili u fokusu, ali sve je to vrijeme paralelno sa studiranjem i radila, ali i skupljala humanitarni staž volontirajući za UNDP, Crveni križ te Udrugu “Trokut mladih Kaštela”.
Vjerska motivacija
Tijekom cijelog studija i nakon završetka višegodišnjega obrazovanja radila je i još uvijek radi za talijanskog biznismena Riccarda Mazzucchellija. Tu je i upoznala svoje sadašnje poslodavce, među kojima se nalaze upravo utjecajni ljudi iz Engleske, od kojih je jedan utjecajni član Konzervativne stranke koji joj je bio poveznica za rad u predizbornoj kampanji.
Upravo radeći za svjetske poduzetnike i elitu omogućeno joj je da proputuje cijeli svijet te odsjeda u najluksuznijim destinacijama i hotelima svijeta. Zanimalo nas je kako njezini poslodavci gledaju na njezine sve duže humanitarne avanture.
– Bogu hvala, imali su i imaju sluha za moj humanitarni rad jer me osobno poznaju dugi niz godina te itekako znaju za moju ljubav i strast prema pomaganju potrebitim ljudima. Čak i više, oni su sami jedni od donatora i pružatelja podrške plemenitim ciljevima koje Udruga “Zdenac” ostvaruje po svijetu.
I dok sam radila u Cameronovu stožeru, ja sam nakon devetosatnog rada volontirala u obližnjoj katoličkoj crkvi, gdje je irački biskup radio sa sirijskim izbjeglicama, i sve je to njima bilo sve očitiji znak mojeg neumornog nastojanja i davanja sebe drugima. Zato se i nisu iznenadili kad sam im prošlog ljeta nagovijestila da idem nekoliko mjeseci u misiju na Kubu, kao i da se sada spremam za novu misiju u Venezuelu.
Vjerojatno me je baš taj život prepun obilja i komfora, koji me nije zadovoljio, ipak doveo do spoznaje i do odgovora na unutarnji poticaj da se svjesno i odlučno, usprkos svoj logici ovoga svijeta u kojem vlada materijalizam, težnja za priznanjem, bogatstvom…, odazovem onoj istinskoj čežnji u meni, onome u čemu sam uvijek pronalazila istinsku sreću i zadovoljstvo.
To je pomaganje onima koji zbog različitih razloga i životnih okolnosti žive na rubu gladi, materijalne i duhovne neimaštine i odbačenosti od svega i sviju, te tim životom darivanja sebe drugima služim Bogu, jer nas je upravo na to i pozvao. Svaki pravi i konkretni vjernik služi i pridonosi na vlastiti način u društvu i u svijetu, a ovo je moj put i moj način.
Priliku za to dala mi je Udruga “Zdenac”, koja čini velika djela milosrđa i ulaže sve napore da ovaj svijet učini barem malo boljim mjestom za život. Vjera mi je oduvijek bila jako važna, i moj osobni odnos prema Bogu, a “Zdenac” mi je pružio priliku da živim svoju vjeru na konkretan način. Nisam ni ja mislila da će me život odvesti ovim putem i odlazak na Kubu bio je nešto najhrabrije za što sam se odlučila u životu, ali baš me je to učinilo najispunjenijom i sretnom – iskreno kaže Anđela.
Kaže da je na Kubi radila od 6.30 do ponoći i da je svako jutro započinjala molitvom i svetom misom. Ne bi, kaže, bez toga mogli izdržati sva ta iskušenja.
– Časna Ljilja inzistira na duhovnome i to mi je veliko nadahnuće i definitivno naš izvor snage i motivacije, da uvijek jasno imamo predočeno u svojem srcu zbog koga i za koga sve ovo radimo. A to je Isus Krist, čije svjetlo, nadu i radost donosimo onima koji su toga lišeni, a koji zaslužuju jednako kao i svi ljudi doživjeti i osjetiti da postoji netko kome je uistinu stalo, u čijim su očima ljubljena braća sa svojim urođenim dostojanstvom i prije svega im žele djelima milosrđa i ljubavi posvijestiti da su i oni Božja djeca.
Mi misionari nismo ništa više nego instrumenti u Božjim rukama, preko kojih on dolazi do onih ljudi do kojih rijetko tko želi doći i tako im pokazuje da nisu napušteni ni ostavljeni. S ljudske strane gledano, zna se učiniti besmisleno sve što radimo, jer koliko god se daješ tim ljudima, ne samo da ti često ne kažu ni hvala, nego znaju i lagati i činiti upravo suprotno.
No, siromaštvo često liši ljude svakoga morala i mi smo toga svjesni te smo dobro pripremljeni na najgore scenarije, a svjesnost i motivacija zbog koga i za koga smo tu sve ovo čini lako podnošljivim. U misijama najviše radimo s djecom iz siromašnih obitelji, a okupljamo ih tako da im za početak uvijek ponudimo besplatan obrok.
Tako ih privučemo, a onda s njima učimo, izrađujemo suvenire, igramo se, molimo, tako privučemo i njihove roditelje i volontere i širimo krug naših članova. Sada na Kubi već imamo svoju podružnicu “Zdenca”, djelujemo u tri provincije te smo osnovali pet grupa koje sada okupljaju više stotina djece i starijih – zadovoljna je Anđela.
Kaže da je ključno da se u svakoj zajednici gdje dođu prilagode situaciji i okupe lokalne volontere, a na pitanje zar nema dovoljno sirotinje u Hrvatskoj pa moraju odlaziti tako daleko, Anđela tvrdi da mnogi kod nas nisu ni svjesni u kakvoj bijedi žive ljudi u Africi, Kubi, Južnoj Americi. Kaže da ako bismo svi odlučili zbog straha ili radi vlastite sigurnosti ne otići tamo u svijetu gdje je najteže i najopasnije, onda bismo – zakazali.
Kaže da su misije zahtjevne, psihički i fizički, i nisu za svakoga, ali i da se Bog potrudi pronaći “odgovarajuće” ljude za ovakve misije, pružajući im u srcu jednu drugu vrstu sigurnosti koja je teško razumljiva većini ljudi. Naravno, važno je naglasiti da Udruga “Zdenac” na jednak način pomaže i provodi iste projekte u našoj domovini te u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, jer je ovdje kod nas sve i započelo te je preslikano u zemlje trećeg svijeta.
Bez velikih planova
– Svjesna sam da je i u Hrvatskoj velika potreba za pomoći, ali doista, u svijetu je još gore. Neke je situacije teško i opisati. Tek kad se makneš iz svoje sigurne zone, kad malo proputuješ, shvatiš da kod nas i nije toliko loše. Osobno sam najosjetljivija na stare i nemoćne, možda čak i više nego na djecu, jer mi je muka gledati kako su ti ljudi cijeli svoj život živjeli u bijedi i kako umiru u bijedi, bez nade. A za djecu barem uvijek postoji nada da će biti bolje – kaže misionarka iz Kaštela.
Što dalje? Sada prikuplja sredstva za misiju u Venezueli, uglavnom obilazeći crkve na splitskom području i, ako joj župnik dopusti, pozivajući vjernike na kraju mise da doniraju “Zdencu”.
– Nemam dugoročnih planova, jer Bog mi je uvijek pokazao da je njegova zadnja, a ujedno i najbolji izbor za mene, i tome se prepuštam iz dana u dan s potpunim pouzdanjem. Do sada nikad nisam pogriješila, te sam ne samo sretna zbog svakog dosadašnjeg iskustva i svega proživljenog, nego i neizmjerno zahvalna – kaže na kraju naša sugovornica.
Misija u Venezueli
U Venezueli je, kaže nam Anđela, toliko loše da je počelo nedostajati i hrane. Čak ni oni koji imaju novca ne mogu kupiti osnovne namirnice te hodajući prelaze preko granice u Kolumbiju kako bi nabavili hranu. Doznajemo i da je Kolumbija počela zatvarati granice i da se situacija pogoršava iz dana u dan, što dovodi do sve većeg nasilja i svakodnevnog umiranja od gladi.
Na rijetkim mjestima gdje se može kupiti ponešto hrane ljudi satima čekaju u redu. Nedostatak higijenskih sredstava uzrok je čestih zaraznih bolesti. Ljekarne su prazne. Zato “Zdenac” tamo počinje s novom akcijom za gladnu djecu. To su djeca ribara, djeca iz favela, siromašnih rubnih naselja koju tamo zovu “invazije”. Većina je s jednim roditeljem ili nekim starateljem: bakom, tetom, susjedom… Pomagat će i starijima.
Ako želite pomoći Anđeli i časnoj sestri Ljilji i ostalim volonterima “Zdenca” da uspješno provedu i ovu misiju, na koju kreću početkom listopada, uplatite koju kunu na žiro-račun ove udruge.
– Imajte pritom na umu da se tamo živi puno gore nego u Hrvatskoj te da svaka vaša kuna tamo predstavlja veliko djelo milosrđa i solidarnosti prema ljudima na drugom kraju svijeta koji prolaze kroz dosad najgore razdoblje u svojoj zemlji – poručuju iz “Zdenca”.
Evo i računa Udruge:
Broj računa primatelja: HR792330003-1100166170
Poziv na broj primatelja: 70-16
Opis plaćanja: Donacija “Moja dva kruha”
Kontakt-telefon: 021 377-572
Izvor: ovdje
