Srpsko pitanje u Hrvatskoj trebaju tretirati MUP i SOA
Mnogi se u Hrvatskoj zbog nedavnih događaja pitaju kako interpretirati Srbe i Srbijance, njihovo rusofilstvo i nezadovoljstvo Hrvatskom, kako tretirati najnovije srpsko-srbijanske ratne prijetnje, etiketiranje Hrvatske kao i njihovo zakonodavstvo koje zadire u suverenitet Republike Hrvatske.
To više nije uobičajena perfidija Memoranduma SANU-a: njegove želje i naputci kako prisajediniti „zapadne teritorije“, već je u Srbiji mržnja prema Hrvatima javna, stvar prestiža i potkrepljena relevantnim statističkim podacima. Međutim, kako sada tu mržnju i rusofilstvo spojiti sa službenom srpsko-srbijanskom aplikacijom za redovitim i stalnim članstvom u Europskoj Uniji, kad znaju da to ide samo konsenzusom i jednostavno ne ide bez Hrvatske? Planovi Srbije s EU ipak su ponešto drugačiji: nije cilj EU, nego Hrvatska kao srbijanski ratni plijen iz 1. 2. svjetskog rata.
Što činiti s neugodnim te svjetonazorski i kulturološki dosta drugačijim narodom u našem neposrednom susjedstvu i što s njihovim korpusom u RH u količini od 5% populacije, nije nimalo retoričko pitanje? Jer maske su konačno pale i sada su se sve one licemjerne srbo-komunističke poštapalica o „bratstvu i jedinstvu“, o „oružanom bratstvu hrvatskog i srpskog naroda“, kao i one nostalgične nakon srpsko-srbijanskog poraza u Domovinskom ratu: „tko nas bre zavadi“ i „šta nam je sve to trebalo“ – pretvorile u statistiku iskrene mržnje prema Hrvatima. U svakom slučaju lakše je ovako, s palim maskama naših istočnih, možda hrvatski sveslaveni ipak shvate kakva se nakaza desetljećima krila ispod obrazine jugoslavenstva i orjunaštva. Ako im to ne otvori oči, neka ostanu slijepi, ima ih dovoljan broj onih što vide, a sljepcima ćemo u ruke ugurati bijeli štap.
Prošlo 25 godina od početka otvorene srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku, 21 godina od pobjede u Domovinskom ratu i stasali su novi naraštaji, a slika svijeta, pogotovo Europe se promijenila. Brzina promjena je sve veće, a mi u Hrvatskoj još uvijek tragamo za definicijama i recepturom uspješne borbe protiv stogodišnje srpsko-srbijanske okupacije i bavimo se nebitnim, jer imamo svoju suverenu državu. Zapravo, predugo je to trajalo i mnogi su mislili da se Hrvatska iz srbijanskih kliješta nikada neće izvući. Upravo zato Hrvati cijelo jedno stoljeće nisu našli pravi odgovor srpsko-srbijanskoj najezdi na Hrvatsku. To je bio razlog da su se našim susjedima pridavali zastrašujući patološki atributi. U djelu hrvatskog naroda i danas se njihovim lažima daje nadnaravna sposobnost, unatoč činjenici da je riječ o vojno poraženoj državi koju je na koncu 20. stoljeća izolirala Europska unija i bombardirao NATO savez.
To je krivi i pogrešan pristup – Srbi i Srbijanci nisu nikakva politička, vojna, ni demografska opasnost za hrvatsko zdravlje, čak ni u dobro umreženih 5% populacije umreženih sa SDPartijom.
Istina, s ostacima političke vizije Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića u susjedstvu i na hrvatskom tlu se neudobno živi, ali to je ipak razina obične, ali neugodne prehlade i tako ih treba tretirati – kao običnu prehladu. A od prehlade se ne umire, osim ako je čovjek zapusti, prehlada samo smeta: ne možeš disati, sliniš, u glavi tutnji – i opet nema bolovanja. Prehlada je neizlječiva, ali smanjuje kvalitetu života, ona je druga strana zdravlja: iritantna i bezopasna, osim kad joj se dozvoli da se razmaše. Tako ju treba i tretirati: s dovoljno maramica i tekućine.
O prehladi ne treba razmišljati, trošiti riječi i lijekove; previše se prehladom opterećivati, jer nikakav lijek ne pomaže, jednostavno prolazi. Prehlada je neizlječiva, krpaju se samo simptomi. Važno je znati da prehlada dođe i prođe, nekako sinusoidno. Srpsko-srbijanski tijek prehlade je na izmaku; Hrvatska je ušla u uljuđeni prostor dobrih hihijenskih navika i na Hrvatima je da taj prostor očuvaju higijenski intaktnim, ako zbog ničega, a ono zbog ostalih članica EU. Tursku najezdu Hrvatska je platila s 400 godina borbe, to je bila kuga. Srbijanski nasrtaj na „zapadne zemlje“ je puno bezopasniji. Kuga je iskorijenjena, ostala je prehlada i mučnina.
Srbija jednostavno ne može vjerovati i ne može se pomiriti da je njen najslađi plijen nepovratno pobjegao iz zamke velikosrpstva. Ostali su sami i neuspješni, praznih ruku, dovoljno daleko od izlaza na more a predaleko od Rusije.
Odlepršala je Republika Hrvatska u EU i NATO i otvorenom agresijom Srbija ništa ne može i ne smije postići. Za Srbiju postoji samo jedan način: predatorski se približiti Hrvatskoj, tj. ući u EU za svojim plijenom i uz pomoć svoje šeste kolome u Hrvatskoj i pod pokroviteljstvom djela EU-a konstruirati tzv. regijon jugoistočne Europe. Zapravo srbo-srbijanci će učiniti sve da stvari vrate na početak. I to je jedini razlog zbog čega Srbija aplicira za ulazak u EU, sve drugo su izlike.
Dakle hrvatska diplomacija nema što razgovarati i protestirati sa srbijanskim fašistima, inače poznatim pod nazivom četnici. Četnike u RH treba tretirati s 0 proračunskih kuna – dovoljno! Srbijom se ne treba baviti, ona se dovoljno bavi sobom na korist Hrvatske – dovoljno! Neka MUP pročešlja i sredi lažna srpska prebivališta u RH a SOA djelovanje srbijanske agenture u medijima, kulturi i ukupnom javnom životu. To će biti dovoljno!
Izvor: ovdje
