Velika koalicija, još veća izdaja!
Velika bi koalicija HDZ-a i SDP-a, koju dio medija sve otvorenije propagira, vjerojatno donijela prividan mir, politički predah ako ne i spokoj, kako u Bruhellesu tako i na Markovu trgu, a i Pantovčak se ne bi previše bunio. Tzv. „politički centar“ je ono što se u hrvatskoj politici trenutno pokušava promovirati.
Već umorni i bezidejni birači prihvatili bi tu za Hrvatsku političku novost, a tzv. politički analitičari lijeve orijentacije napokon bi makar jednom bili u pravu. Međutim, usporedba sa njemačkom političkom scenom i njihovom velikom koalicijom je svakako neumjesna i vrlo zlonamjerna. Naime, u Njemačkoj SPD nije boljševička partija niti sa sobom nosi hipoteku državnog terorizma., nego prava građanska ljevica. Za razlikiu od Milanovićevog SDP u Hrvatskoj, koji je neposredan pravni nasljednik totalitarnog SKH.
Ne predstavlja li upravo vođa Ivica Račan (uz mnoge druge) personalni kontinuitet Partije i SKH SDP, isto kao i partijska imovina, kao i jugoslavenski arhivi koji su i danas u rukama Igora Dragovana i SDP-a ? Nije li Zoran Milanovića nasljednik Ivice Račana, ključar patijskih arhiva i sve dok ih ne otvori zaštitnik komunističko-udbaških zločina? Zato se dogodio „Lex Perković“, zato su partijski arhivi još nedostupni – da se sakriju egzekutori i njihovi naredbodavci, da se sakrije činjenica da je jugoslavenska partija bila zaštitnik međunarodnog terorizma. I na koncu, gdje je završilo partijsko zlato pokradeno u neposrednom poraću?
Takva hrvatska protuprirodna koalicija davno je zamišljena i na njoj se godinama radi, a sve samo s jednom svrhom: da bi „istkala“ jedan ogroman i nepropustan tepih namjernog zaborava pod koji bi se komotno mogli spremiti svi ratni i poratni zločini komunističke tiranije od Bleiburga, preko slovenskih stratišta, Križnog puta, nasilnog poraća i nacionalizacije, pa sve do sustavnih likvidacija hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu i naoružavanja različitih terorističkih skupina u svijetu; da bi se pod takvim tepihom svih komunističkih svinjarija sakrila sužanjska budućnost namijenjena Hrvatskoj.
Pod taj bi se tepih „velike koalicije“ zauvijek pospremila i Markovićeva prvotna pljačka „društvenog vlasništva“, ona arhe „privatizacija“. Prvobitna akumulacija tj. pljačka s već poznatim akterima i korisnicima YUTA-nog kapitala (naslonjenim na sovjetske službe): Franjo Gregurić, Izidor/Goran Štrok, Mika /Vanja Špiljak, obitelj Tedeschi, Franjo Lukić, Mišo Broz, Ivica Drpić, Tomislav Dragičević, Jasmin Umičević… sve krasni ljudi, sinovi, nećaci i štićenici komunističkih prvaka.
Svrha tog velikog pospremanja pod tepih zaborava je brisanje komunističkih zločina i pokušaj “betoniranja” postojećeg političkog stanja u Hrvatskoj, što bi za posljedicu trebalo imati da se plijen iščupan iz negdašnje Socijalističke Republike Hrvatske može elegantno i legalno investirati u Hrvatsku pod firmom stranog investicija.
U Republici Hrvtskoj još nema pravih stranih ulaganja; sve je to „partijsko zlato“, partijski kapital na računima u inozemstvu, iščupan od udbinih i kos-ovih najpouzdanijih drugova u vrijeme komunizma, koji bi se povratkom u udbaško “korito” nekakve buduće Socijalističke Republike Hrvatske trebao legalizirati. U pitanju je veliki novac – prava bogatstva kojih se ni svjetski milijarderi ne bi posramili – pokraden preko INA-a, Astre, Genexa, Inexa, Jugometala, Smelt-a… i off shore kompanija partijskih pouzdanika.
Je li sigurno Andrej Plenković taj koji će spriječiti takav scenarij i sudskim procesima vratiti taj novac Hrvatskoj? Umije li Plenković i ima li takav mandat, spustiti rampu na tzv. hrvatsku veliku koaliciju? Za svakog predsjednika HDZ-a to predstavlja domoljubnu dužnost povrh svih ustavom propisanih dužnosti, u pitanju je hrvatska državnost, a vratiti komunistički plijen pohranjen na računima u inozemnim bankama teško je bez sustavne lustracije. To se možda moglo obaviti za vrijeme Domovinskog rata, dok su partijski pouzdanici bili na iglama. Međutim, nakon svoje dvije vlade, Račanove i Milanovićeve, te nakon dva svoja predsjednika države, partijska je nomenklatura sigurna u sebe, arogantna i bahata; glume građane, a iza sebe imaju tisuće (ne)vladinih udruga koje su stvarali i izdašno financirali.
A bez lustracije je nemoguće bilo što ozbiljno pokrenuti. No, ako za lustraciju kasno, kako smatra sudac Ivan Turudić, bilo bi korisno i pedagoški objaviti listu udbinih i kos-ovih doušnika i suradnika. Još postoje kompletni popisi, i nije baš sve u rukama Partije. Hrvatska javnost mora znati tko su pobočnici nekadašnjeg šefa KOS-a koji su se kandidirali za Hrvatski sabor?
Vrlo je važno da se taj “isisani” kapital ne vrati u Hrvatsku pod imenima raznih špiljaka, končara, štrokova, gregurića, roglića, tedeschija… i tako legalizira. U protivnom, to će biti temelj nove komunističke vladavine pod lažnom zastavom europske socijademokracije.
YUTA-in plan s otetim novcem je jednostavan: u bescjenje kupiti hrvatske prirodne resurse i kapitalizirati ih na način da zapravo rentira zemljopisni položaj, a od Hrvatske učini oazu svjetskog kriminala. Kao što je Tito od Jugoslavije napravio sigurnu kuću za svjetske teroriste poput Carlosa, Crvenih brigada, Baader Meinhofa, Crnog rujna, raznih palestinskih terorista, Hrvatskoj se ponovo sprema sličan scenarij. Zato su SDP-ovi ministri s ruskim obavještajnim podzemljem trgovali vojne objekte na Jadranskoj obali i moderirali akviziciju Savudrijske vale za ruske gospodarske i vojne potrebe, s ruskim građanima sumljiva integriteta i podrijetla etimologije te im podijelila 3 000 hrvatskih putovnica…
Pod parolom tzv. detuđmanizacije, više od jednog desetljeća na djelu je agresivna restauracija Socijalističke Republike Hrvatske s neokomunizmom kao ideološkom potkom i inozemnim komunističkim kapitalom kao financijskom podlogom. Zato se SDP čvrsto drži HNS-a, izborno bezvrijedne stranke, ali vlasnika licence za samostalniju socijalističku Hrvatsku unutar SFRJ. „Ideje naše kapital vaš“, kako reče jedan poznati ruski prevarant.
Socijalistička Republika Hrvatska svakako, ali u konfederaciji s drugim republikama Jugoslavije izmišljotina je Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar; nikad to dvoje nije željelo samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Za SDPartiju je važna činjenica da narodnjaci Vesne Pusić kontroliralu nemali paket YUTA-inog kapitala u inozemstvu, prava bogatstva, a to je u ovom slučaju vrlo bitno.
U isto vrijeme preko punopravnog članstva u EU ide i prolazi tiha integracija takve SR Hrvatske u tzv. regijon. Europska Unija je samo medij, a svrha je 3. Jugoslavija, kako god se ona zvala. Punopravnim članstvom Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Srbije (i BiH?) u Europskoj Uniji još će bolje funkcionirati nikad pokidane horizontalne veze među ljudima i institucijama: jezik na kome se ljudi iz tzv. regije razumiju, mediji, obiteljske i nikad do kraja ugašene poslovne veze – sentiment fantomskog dobrog socijalističkog standarda. Sve se to, na žalost, “valja i rola” unatoč žrtvama Domovinskog rata. Sve te horizontalne partijske sprege funkcioniraju u posljednjih 25 godina, čak i kod mladih naraštaja koji nije nikad živio u Jugoslaviji. Velika koalicija prejudicira upravo takav scenarij: restauraciju propale SRH i Jugoslavije.
U toliko najavljivanoj političkoj debati, Plenković-Milanović, o svemu tome nismo čuli ni riječi. Zoran Milanović je jasan i njegova šutnja o tim stvarima je zlonamjerna, morao bi mucati, braniti se i opravdavati. Zapravo bi se u slučaju rasprave o toj temi ponašao kao ulični akviziter za prodaju usisivača i četki za cipele, podmetao nogu između vrata i logorejično lupetao. Slučajnost ili ne, ali Zoran Milanović je započeo svoju poslovnu karijeru baš kao prodavač usisivača, i propao, šteta za hrvatsku politiku da tu nije bio malo uspješniji i nastavio s usisivačima.
Ostaje pitanje zašto Andrej Plenković nije razgovjetnim jezikom upućene, elokventne i pismene osobe progovorio i objasnio o čemu je doista riječ i otklonio svaku sumnju od tzv. velike koalicije sa SDPartijom? On se nije smio braniti i opravdavati, ništa loše nije uradio i nema potrebe koristiti istu retoričku konfiguraciju kao i Milanović? Je li u pitanju taktika, pa zna, ali prešućuje da ne otkrije poznate karte, još nije došlo pravo vrijeme? Koje vrijeme i kada? Hrvatska nema vremena, a veliko kombiniranje i plahost doveli su HDZ do rušenja vlastite vlade! Ili Andrej Plenković i Davor Stier misle da su baš svi u Hrvatskoj neinformirani i politički nepismeni?
Ako pristane na Veliku koaliciju, onda je i Andrej Plenković samo poglavlje velikog scenarija i potrčko onih krugova koji, pod vizijom navodne političke stavilnosti, žele baciti “veliki komad tepiha” za prikrivanje svega što se događalo u razdoblju između 1945. i 1990.
Na novom predsjedniku HDZ-a stoji zadaća da nas svojim narednim potezima razuvjeri!
Ivo Sertić/hrsvijet.net
