Zemlja nastranih čudesa
Još je vrlo davno, 1865., knjigu iz dječje fantastike „Alisa u zemlji čudesa“ napisao engleski književnik Charles Lutwidge Dodgson. Knjiga je postala popularna među djecom i odraslima. Taj pisac se smatra jednim od najkarakterističnijih primjera žanra književnih priča bez logičkoga smisla.
Ta Alisa bi zasigurno sebe pronašla u brojnim zgodama i nezgodama života u našemu vremenu, osobito što donosi priču bez logičnoga smisla. Neke stvari su zbilja moguće samo u „zemlji čudesa“. Među te „zemlje čudesa“ ubrajaju se Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ili, bolje rečeno, medijski servis u tim dvjema državama.
Davno smo naučili da je u nas moguće da preko noći promijeniš nacionalnost radi dobitka i političkoga probitka, naučili smo da je „u zemlji čudesa“ moguće da je 5 trećina od 17, naučili smo da se na suđenjima osoba izjasni krivom i nakon nekoliko godina kaže na istome suđenju da nije kriva i tako redom.
Začudo, ovih smo dana doznali za još jedno „čudo“ iz Hrvatske. Jedan dnevni list objavio je, oni tako misle, spektakularnu vijest da djevojčica Lucija ima dvojicu očeva i dvije mame. Spektakularna je samo doza gluposti koju netko može izjaviti, a još je gore to čak i napisati. Tekst umiljato donosi priču o tome kako su, oni tako tvrde, dvojica muškaraca, koji osjećaju ljubav prema istospolnoj osobi, te kako su dvije djevojke, koje se isto osjećaju gay, rodili malu Luciju. Tvrde da im je to bio životni san. Kažu da je Lucija sretna jer ima dvije sobe jednu kod „mama“, a drugu kod „tata“. Čudo nad čudima!
Nisam znao da svu sreću djeci čini to što imaju više soba i više mama i više tata. Možda bi od sada djecu trebalo odvesti u prazan hotel, te na stadion i reći im sve su ovo tvoje sobe, a ovi na stadionu su svi tvoje mame i tate i dijete bi cvjetalo od sreće. Ludost! Ovaj „četveropar“ tvrdi da tako društvo napreduje. Njima je napredak neprirodno ostvarivanje sebičnoga cilja – imati dijete po svaku cijenu.
Dijete s četvero roditelja ni biološki, ni matematički, ni emotivno, ni pravno-zakonski nije moguće. Čudim se da sustav nije reagirao i uzeo Luciju takvim roditeljima? Gdje je pravobraniteljica za djecu? Gdje su udruge da se izbore za Luciju da dijete zna tko joj je tata i tko joj je mama? Zar to i po međunarodnim konvencijama nije osnovno ljudsko pravo?
S ljubavi gledam na Luciju koja je vrijedna sve ljubavi i pažnje. A ovi „četverobračnici“ neka prestanu s promidžbom svoga bezakonja. Razumije se, svakomu treba dati pravo na izbor i ljudsko poštovanje, ali neke stvari ipak ne idu. Ako to pravo neki daju tzv. Lucijinim roditeljima, zašto to isto pravo ne daju djetetu koje živi razapeto između dviju soba, dvaju tata i dviju mama?
FRA MARIO KNEZOVIĆ/MISIJA
