ČAROBNI PRIZORI: Za jednu od najfascinantnijih cesta u Hrvatskoj malo tko zna
FOTO: CROPIX
Ne znam koja bi mu bila najdraža kad ih je svjedočio bezbroj, ali da zna pričati, Velebit bi samo o Majstorskoj cesti mogao ispričati stotinu priča. Nisu sve lijepe, mnoge su tragične, neke su oduvijek bile samo legende, a ona koja je nastala prva, ima tome dvjestotinjak godina, je – nevjerojatna.
Bečki dvor zaključio je da im putovanje iz prijestolnice do Zadra, administrativnog središta Dalmacije, koji su netom pripojili od Mletaka, odnosno Napoleona, traje predugo dotadašnjom Dalmatinom preko Gospića i Gračaca. Kako bi se ubrzao poštanski promet i razvila trgovina odlučili su graditi put preko planine, a zahtjevan posao povjerili Josipu Kajatanu Knežiću, majoru u njihovoj vojsci i priučenom inženjeru. Trebalo mu je 11 godina, četiri za planiranje, a onda još sedam gradnje da Obrovac u zadarskom zaleđu preko prijevoja Mali Halan spoji sa Svetim Rokom, odnosno ličkim dijelom Dalmatine. Kako su probijali klisure i kukove, slagali ogromne potporne kamene bokove, projektirali serpentine i računali nagibe – teško je reći, no zadovoljili su čak i današnje zakone o gradnji.
Žive stijene
Knežić nije odustajao usprkos tvrdnjama suradnika da je nemoguće probiti žive stijene, kada su mu se radnici žalili da više ne mogu, on bi ih pitao može li mjera zlata za isto toliko kamena, a nije pokleknuo ni pred bečkim dvorom u čiju je nemilost pao zbog izrazito visokih troškova gradnje. Dvije godine trebalo im je za 24 kilometra od Obrovca do najvišeg prijevoja na 1048 metara, a onda još pet godina za preostalih 17 ličkih – jedan centimetar po satu, 488 metara mjesečno, 5,8 kilometara godišnje – sve do 4. listopada 1832., kada je Majstorska cesta puštena u promet kao prva suvremena spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Narednih sto godina ovo će biti glavna ruta brojnih kirijaša i diližansi, sa stražarnicama, cestarskim kućama gostionicama i prenoćištima, no u drugih sto vrijeme će sve to vratiti natrag planini. Osim jednog – majstorije Josipa Kajetana Knežića, koja je do danas sačuvala svoj izvorni oblik te je zbog iznimne spomeničke i krajobrazne vrijednosti uvrštena na listu zaštićenih dobara Republike Hrvatske.
Robert Fajt / CROPIX
Na mostu
Ekipa Magazina probit će se Velebitom rutom kojom su prvi to učinili majstor Knežić i njegovi dečki, krećemo iz Obrovca, jer su otamo krenuli i oni. Imali su zaprežna kola, a mi imamo terenca natovarenog biciklima, umjesto teških čekića i dlijeta imamo fotoopremu i olovku i papir.
No, imamo jednako poštovanje prema ovim visovima koji suncu, iako je izašlo sat ranije, ne dopuštaju da obasja kanjon Zrmanje odakle ih gledamo. Ruta je jednostavna i za nju vam karta ne treba. Umjesto nje toplo preporučujemo – knjigu. Autori Lara Černicki i Stašo Forenbaher nazvali su je “Starim cestama preko Velebita”. Izgleda kao priručnik za turiste, ali kako su u njoj pisci vrlo detaljno i zanimljivo ispričali priče o desetak pravaca koji su prvi spojili dvije Hrvatske, otkrivajući pritom brojne zanimljivosti, što tehničke, što životne koje su ove ceste učinile našom kulturnom i povijesnom baštinom, ne trebate biti avanturist, da bi u njoj uživali. Mi smo se, ovaj put, ipak odlučili za avanturu, a ovu dionicu odabrali smo zbog samo jedne njihove zapisane rečenice: “Bez imalo pretjerivanja može se reći da je Majstorska cesta preko Malog Halana najljepša i najvrednija brdska prometnica u Hrvatskoj”.
Nakon što je u Obrovcu pređemo mostom, Zrmanja i mi zajedno putujemo prema moru. Pustit ćemo je samu dalje, kao i pravac prema staroj Maslenici kod napuštene tvornice glinice, a mi ćemo put Modrića, prvog i jedinog sela kojim ćemo proći na ovom putovanju, poznatog samo po nogometašu Luki. Cesta je asfaltirana, ali nije široka, pa ploče koje na rubovima upozoravaju na opasnost od zaostalih mina iz Domovinskog rata djeluju još ozbiljnije. Nakon laganog uspona dolazimo do prve zaravni. Razbacane stijene, očito izvučene iz utrobe Velebita kada su je probijali zbog gradnje tunela Sveti Rok, podsjećaju na napušteni kamenolom. Srećom, zaklanja ih veća stijena, pa otvara pogled na visoravan koja više nije kamena, već zelena. Kada izlazite iz tunela, možete je vidjeti slijeva, točno između autoceste prema moru i odmorište Marune. Zove se Meki doci i na njoj je bila održana svečanost puštanja u promet Majstorske ceste.
Tunelske cijevi
Ovo je mjesto na kojem prestaje asfalt, a počinje putovanje u 1832. godinu. Gotovo gazimo “krov” tunelske cijevi Svetoga Roka, ostavljajući ispod sebe užurbanu sadašnjost, od koje ćemo se odmicati svakim sljedećim metrom našeg romantičnog putovanja. Vozimo uzbrdo, ali pravo, pretječući dvojicu umornih biciklista koji svejedno pozdravljaju, do Crnog guvna, prve serpentine poduprte potpornim zidom od kamenih blokova. Stajemo, pa iz puno ranije parkiranog auta izlazi čovjek iz Hrvatskih šuma, koji pazi da netko opuškom ne izazove požar. Posla, srećom, nema, pa vrijeme krati čitajući novine u starom Fordu. Sunce još uvijek radi duge sjene, pa može. Ovo je prvi vidikovac, Petar Rončević, tako se zove, pokazuje nam prirodne remek-djelo – prekrasan kanjon Zrmanje na jednoj strani, i spomenik ljudskoj gluposti – lužnate bazene iz napuštene tvornice na drugoj. U daljini je Novigradsko i Karinsko more. Na stijeni iza nas je obilježje s tri uklesana imena. Poginuli su u slijetanju s “Tamićem” na ovoj serpentini. Šumar Petar, inače rođak bivšeg ministra Berislava Rončevića, želi nam sretan put prema Podpragu.
Govorim fotoreporteru Robertu, koji je za volanom, neka se drži desno, jer mi se kolobranski stupići i parapetni zidovi slijeva nekako čine krhkima pri pogledu na autocestu na kojoj su automobili sada već veličine zrikavca. Podprag je kamena zavojita visoravan, na desnoj strani su ostaci nekadašnje putničke postaje u kojoj je bila gostionica, prenoćište, cestarija i žandarmerija. Nema prozora ni krova, ali je kroz rupe gdje su nekad bili, pogled na Tulove grede, koje nas sve vrijeme prate – svejedno čaroban.
Malo dalje su dva spomenika. Onaj stariji je iz 1851. godine, posveta na talijanskom govori o oružniku Francescu Fracassu, koji je životom platio svoju hrabrost, štiteći Majstorsku cestu i njene putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio. Drugi kamen posvećen je oružniku Ivanu Zagorcu koji se na ovom mjestu smrznuo 11 godina kasnije. Deset metara dalje je mramorni spomenik, oko njega su izgorjeli lampioni. Posvećen je branitelju Saši Rakijašu, specijalcu bjelovarskih “Omega”, koji je ovdje poginuo 1995. godine. Na središtu proplanka je crkvica Svetog Franje, na obje strane, onoj koja gleda prema planini i onoj koja je okrenuta prema moru, ima jednake trijemove. Snažan zvuk škripanja koji je krenuo iz zaključane unutrašnjosti čovjeku ubrza rad srca i nogu istovremeno. Olakšanje je uslijedilo kada su izvirile dvije planinarke, koje su bezuspješno u nju pokušale ući sa suprotne strane.
Crkva Svetog Franje podno Tulovih greda
Robert Fajt / CROPIX
Rub litice
Nastavljamo dugim desnim zavojem po samom rubu litice, koji nam otvara svu ljepotu Ravnih kotara s lijeve i oba Maslenička mosta s desne strane, te mora koje između gospodari, iako ga je poklopila blaga ljetna izmaglica. Dalje je napušteni ratni bunker poslije kojega će nas dalje braniteljski spomenici, njih možda dvadesetak, pratiti tijekom cijelog uspona.
Što dalje idemo kamenjar je sve divlji, stijene su opakije, zasjeci među njima sve dublji, a serpentine sve ljepše. Parapetni zidovi su sve duži, a podzidi od klesanih blokova koji pridržavaju njihove zavoje su sve snažniji. Prva od tri serpentine je Vrhprag na 856 metara, vijugamo ovom granicom južnog i jugoistočnog Velebita, dok nas planina guta. Prestižemo dvadesetak trkača maratonaca, a mimoilazimo se s tri terenska vozila. Svi su stranci i nitko ne prolazi bez pozdrava. Shvaćamo da je to ovdje nepisano pravilo, pa ga se držimo. Kimamo glavom čak i kamionu, starom “Dajcu” bez ikakvih registracijskih oznaka, koji, vidimo to u očima vozača i dvojice suvozača, ne idu ovuda u Liku čista posla.
Winnetouov grob
Na prvoj sljedećoj ravnoj dionici od kojih stotinjak metara izdiše se golemo spomen-obilježje, odnosno kapelica posvećena “Tigru” Damiru Tomljanoviću-Gavranu. Desetak mladića stradalo je u ratu na tom kratkom potezu do golemog burobrana, koji prati skretanje puta ulijevo, no mi ćemo udesno, pogledati u oči stijenama koje su nam cijelo vrijeme sjena – Tulovim gredama. Svatko od nas tko se umisli i pomisli da je jako bitan u prolaznosti, trebao bi doći pod ovu planinu i doznat će svoje pravo mjesto pod suncem. Poglavica Winnetou je znao, uostalom, tu mu je i grob, pa se sjedinio s planinom. S jedne strane burobrana je posveta Pierre Briceu koji ga je utjelovio u filmu, a druge strane poštanski sandučić naslovljen na Karla Maya, njemačkog pisca koji ga je izmislio. Poruke koji ljudi ostavljaju su na njemačkom jeziku. Čovjek bi pomislio da njemački gosti k nama zapravo dolaze zbog Winnetoua, a onda se usput okupaju u moru.
Ovo mjesto je naprosto čarobno, pa nije čudno što jedna legenda nadopunjuje drugu. Davno prije nego li je ovim stazama kročio slavni poglavica, među stijenjem su se iz jaja legli zmajevi, a oko njih živjele začarane nevidljive vile velebitske. Svoje dvore tu je imala i Crna kraljica, okrutna vladarica koja donosi nesreću.
Nisu vile krive za napuštene pastirske kuće koje ćemo dalje uz put viđati desno po planinskim proplancima ili za još jednu uništenu cestarsku kuću lijevo u kojoj se nekad moglo noćiti. Proći ćemo kraj još jednog spomenika, autori knjige od koje se čitavo vrijeme ne odvajamo misle da se radi o samom mjestu stradanja žandara s početka priče.
Ovdje se, kao nigdje, osjeća dah prošlosti. I to točno na dijelu gdje Majstorskom cestom siječemo cestu Crne kraljice. U ovom slučaju ona bi mogla biti Barbara Celjska, žena svetog rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog iz 15. stoljeća ili pak žena Bele IV. Autori knjige misle da se zapravo radi o putu koji su Rimljani sagradili prije 2000 godine kao ogranak rimske Dalmatine koji je Liku povezivao sa sjevernom Dalmacijom. Usjek označava Kraljičina vrata. Dok pokušavamo utvrditi točno mjesto, odvraća nas gromoglasna tutnjava s brda iz pravca Lubinja, putem koji je probijen za Domovinskog rata sjurilo se pedesetak motokros vozača, nedugo zatim istim je putem naišao konvoj od pet safari terenaca punih turista. Puštamo Crnu kraljicu da se nastavi spuštati prema moru, ubrzo će joj se ionako u kamenjaru izgubiti svaki trag, a mi nastavljamo prema Malom Halanu, najvišoj točki Majstorske ceste, koji nam je sada već nadohvat ruke. Tu se pogled otvara prema Lici, iako on zbog guste bukove šume nije potpun. Malim Halanom (koji se Malim Alanom naziva samo na novim topografskim kartama) prolazila je nekad granica između Austrijskog Carstva i Mletačke Republike. Na raskrižju putova stajao je kameni granični stup ispisan latinskim, no on je nestao za vrijeme Domovinskog rata. Desni odvojak puta vodi prema razrušenim objektima žandarmerijske postaje, gostionice, lugarnice i cisterne, koji se potom vraća na Majstorsku cestu i spušta prema Lici. Lijevo se ide prema Dušicama te se planinarskom stazom može doći do Svetog brda (1750), koji je samo sedam metara niži od najviše velebitske točke, Vaganskog vrha.
Kanjon rijeke Zrmanje
Robert Fajt / CROPIX
Spust u Liku
Spuštanje po ličkoj strani nije ni približno uzbudljivo, kao što je bio uspon po morskoj, uglavnom zbog šumovitog terena, no ima i on svoju čar, zahvaljujući jeseni, čije boje polako preuzimaju gorostasne bukve. Drukčiji je miris, zrak je oštriji, a temperatura u startu niža pet stupnjeva.
Usput nailazimo na četvrtasto kamenje piramidalnog vrha, koje je majstor Knežić koristio kao oznake dionica. Na svakom je jedno slovo abecede, nekad ih je bilo 15, ostala su četiri. Proći ćemo dvama mostovima preko potočića, pa zastati na obzidanom Vrilu mudrosti, jer, kaže legenda, mudriji postane onaj tko se tamo vode napije, pa vrijedi pokušati. Majstorska će cesta nedaleko ući u staru Dalmatinsku cestu pa dalje može napraviti novi krug do mora nekim od starih putova sagrađenih nakon Majstorskog, uglavnom zbog što boljeg iskorištavanja velebitskih šuma, a mi ćemo produžiti novom Dalmatinom, autocestom A-1.
Ako se ne pruži prilika autom, biciklom ili pješice, ostalim velebitskim cestama provest će nas Lara i Stašo svojim odličnim putopisima – preko Vratnika, Oltara, Velikog Alana, Baških Oštarija i Prezida, putem uz gornji tok Zrmanje te trima prometnicama koje planinu ne sijeku, već je uzdužno prate: Dalmatinska cesta kroz Liku, obalna cesta od Senja do Karlobaga te ona koja putuje samim hrptom Velebita, od Krasnog do Štirovače.
Izvor: jutarnji.hr/life
