Razočaranje Ivana Vrdoljaka rezultatima najnovijih predizbornih anketa prema kojima Narodna koalicija osvaja 62 mandata po svemu sudeći sasvim je iskreno. Iako takva reakcija na prvi pogled izgleda čudnom, jer spomenuti rezultat predstavlja relativnu izbornu pobjedu za “narodnjake”, i to s ne tako malom prednošću u odnosu na HDZ, Vrdoljakove emocije zapravo razotkrivaju isto ono što se može dokučiti iz niza zadnjih poteza Narodne koalicije – njihove stvarne ciljeve.

Kakav god stav mi imali o Milanovićevim recentnim retoričkim vratolomijama, većina nas će se složiti oko jednog – riječ o rizičnim potezima i općenito o rizičnoj taktici. Iako su Milanović i njegova svita tijekom godina stekli zavidno iskustvo u agresivnom manipuliranju biračkim raspoloženjem, najnoviji Milanovićev deklarirani svjetonazorski zaokret jednostavno je preradikalan da bi se njegove posljedice mogle sa sigurnošću predvidjeti. I koliko god naši političari i njihova sljedba mrzili tržišnu ekonomiju i njezine zakonitosti, nema ni najmanje sumnje da oni itekako paze na te zakonitosti kad o njima ovisi njihova vlastita koža, jer znaju da su to jedine društvene zakonitosti koje se empirijski mogu potvrditi, ma što o tome oni pričali u svojim ekstremno demagoškim kampanjama. Drugim, mnogo jednostavnijim riječima – družba Narodne koalicije odlučila se upustiti u veliki rizik samo iz jednog razloga, a to je što znaju da samo s prihvaćanjem velikog rizika mogu eventualno računati na veliki profit.

A taj veliki profit, jedini koji u stvari ovoj koaliciji omogućuje da opstane – osvajanje je parlamentarne većine, samostalno ili uz glasove najodanijih partnera. Svaka druga opcija jednaka je porazu, i to najmanje iz dva razloga koja ćemo navesti poslije. Uostalom, kad malo razmislimo, moramo se zapitati – zbog čega drugog bi se SDP uopće odlučio za kreiranje Narodne koalicije? Da su htjeli igrati ziherašku igru, mogli su obnoviti neku varijantu prijašnje koalicije Hrvatska raste, računajući na otprilike jednak broj glasova kao na prošlim izborima, uvećan za jedan broj birača revoltiran stalnim trzavicama u prošloj vladi ili dojmom koji je ostavljalo politički samouništavajuće djelovanje Tomislava Karamarka. Ali očito su u SDP-u odavno procijenili da takav rezultat ne vodi ničemu, jer će sastavljanje vlade ovisiti o dogovoru s MOST-om.

A SDP-ovo sastavljanje vlade s MOST-om u ovom trenutku gotovo je nemoguće iz spomenuta dva razloga. Prvi razlog je sami lik i djelo Zorana Milanovića. U formiranju nove koalicije SDP-ovci su imali povijesnu mogućnost da se odlijepe od uhodanog koncepta “partija, to je Zoran” te da formiranje nove široke koalicije predoče javnosti kao formiranje snažne političke fronte, zbira mudrih glava različitih svjetonazora koje će biti sposobni sagledati i razumjeti probleme pripadnika raznih slojeva društva i različitih svjetonazora. Umjesto toga, oni su se upustili u još radikalniju promociju kulta ličnosti, što se od prijašnjeg svođenja stranke na jednog čovjeka sad preobrazila u svođenje cijele koalicije na značaj jedne jedine osobe, pa smo tako dobili javni uvid u čudesnu preobrazbu Milanovića u svojevrsnog Minotaura konzervativne glave a socijaldemokratskog tijela (uz, valjda, ustaško srce, a prepone socijalističko-komunističkog neradnika, rekli bismo), te su se sve dobre karakteristike cijele ove koalicije pokušale personificirati kroz čudesne osobine jednog čovjeka. Takva strategija onemogućuje bilo kakvu postizbornu fleksibilnost, te ako MOST ustraje barem u zahtjevu da ne prihvaća Milanovića kao premijera – koalicija koja se svela na upravo tog jednog čovjeka, Milanovića, to nikako neće moći prihvatiti.

Drugi razlog, koji bi do izražaja došao tek kad bi se prvi nekim čudom mogao zaobići nema nimalo manju težinu. Ako se sjetimo svih muka u sastavljanju Narodne koalicije, o čemu je javnost imala dosta dobar uvid, onda nije teško zamisliti kako bi izgledalo novo strukturno stiskanje raznolikih ambicija i interesa. HNS-ovo nezadovoljstvo ulogom HSS-a u novoj koaliciji izazvalo je mnogobrojne prepirke i možemo slobodno reći da je već pri sastavljanju ove koalicije raspodjela raspoloživog kolača budućih funkcija došla do svojih krajnjih mogućnosti. Kako bi to izgledalo kad bi novu slagalicu nametao MOST, kome već pozicija vanjskog partnera daje jaču pregovaračku snagu, uopće nije teško zamisliti – nikako. Sjetimo se da je i HDZ u Domoljubnoj koaliciji imao dosta problema u obuzdavanju svojih doista minornih partnera; pa kad usporedimo situaciju s sadašnjim stanjem u Narodnoj koaliciji, gdje i HNS i HSS imaju mnogo veću “iluziju veličine” nego što su ih u Domoljubnoj imali pravaši i Hrgov HSS – onda nam nije teško zamisliti da bi dodatno usuglašavanje interesa sa zahtjevima MOST-a bilo istinski teško izvodivo, praktički nemoguće. Isto važi i za eventualne dogovore “narodnjaka” s bandićevcima i čačićevcima, te slobodno možemo reći da Narodna koalicija nije niti kreirana da dijeli vlast s ikim osim eventualno s IDS-om i pokojim manjincem.

To jest – možemo naslutiti da se SDP odlučio na strategiju “sve ili ništa” još u trenutku kad se odlučio ići u kreiranje Narodne koalicije. U tom kontekstu isto tako možemo slobodno naslutiti da je takva odluka donesena kako bi se unaprijed iz kombinacija isključio MOST, a sve zato što MOST ne prihvaća Milanovića, te da je time dugoročna strategija djelovanja SDP-a fokusirana isključivo na osobne interese i potrebe Zorana Milanovića.

Koliko je to pogubno i apsurdno za SDP može se shvatiti već ako zamislimo scenarij da Narodna koalicija bude relativni pobjednik izbora, i to s nezanemarivom većinom – a da ipak uopće ne dosegne priliku formirati vlast, sve zbog pojavnosti svoga lidera, te kampanjskih poteza koji su sve karte koalicije stavili na osobnost tog lidera. Ako se takav scenarij ostvari, doista je teško zamisliti kakvo bi još opravdanje Zoran Milanović mogao naći za daljnje ostajanje na liderskoj poziciji u svojoj stranci. Isto bi se moglo reći i za njegove pobočnike Vrdoljaka i Beljaka, ali dok je za HNS i HSS smjena lidera sasvim uhodana rutina, u slučaju SDP-a moglo bi se govoriti o nastajanju nove ere u toj stranci.

Zato možemo razumjeti zdvojnost Ivana Vrdoljaka, ali ne znamo razumije li on koliko je “sve ili ništa” nepraktična politička strategija, a još i više – koliko je beznadno podređivati sudbinu cijelog tako velikog političkog bloka sebičnim interesima jednog čovjeka.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save