Kako se zastupnici rodne ideologije usude brojati žene u Saboru?
Zanimljivi su hrvatski mediji, a pogotovo nevladine organizacije koje skrbe o tisućama sloboda, prava, detalja i naizgled sitnica u hrvatskom društvu. Konstanta svega je da im većini nikada ne smetaju jako važni propusti, problemi, ne uočavaju osnovicu poremećaja, čak ju i maksimalno podupiru i izazivaju destrukcije svih vrsta, a onda navaljuju upozoravati ljude i društvo na ono što su sami izazvali.
I nude riješenja.
Tako se otvorila rasprava o statusu žene u hrvatskoj politici, pa je u tu svrhu zabrinutost odlučila poduprijeti i HTV, pozivajući nekolicinu hrvatskih žena u svoju večernju emisiju. Sve pet rekli bi dobronamjerni ljudi.
Problem nastaje kada se otvori rasprava o tome zašto nema više žena u Saboru, u Vladi, u javnoj upravi, na nekim državnim funkcijama, koje manje više kontroliraju političke stranke, odnosno redovito pobjednici izbora.
Jedni upozoravaju na patrijarhalnost hrvatskog društva, drugi ističu muški šovinizam u politici, treći govore o ovome, četvrti o onome, pri čemu se stvari svode na zaključak – da je žena u Hrvatskoj neravnopravna. Pri tome se banalizira do te mjere, da ispada da je važnije, valjda po poučku hrvatskih nacionalnih manjina, biti Srbin, Rom, Bošnjak, ili u ovome slučaju žena – nego sposoban i pametan. U svim tim raspravama znanje, konkurenciju, dokazane društvene vrijednosti i društveno vrednovanje nečijeg uspješnog rada mjerenog relevantnim, a ne ideološkim kriterijima, jednostavno – nitko ne spominje kao problem. Naravno, to prije svega ne ističu aktualne udruge za zaštitu žena, bar one provikane, jer upravo one i njihove liderice nameću ne birajući sredstva – ideološku pravovjernost kao ključni kriterij.
Pa se žale i očekuju da ih netko drži ozbiljnima!?
A to je upratvo temeljni problem ukupnih poremećaja, pa tako i eventualne podzastupljenosti žena u bilo čemu. Jer idiot muškarac neće riješiti probleme, kao što ih neće riješiti ni idiot žena.
Ako ne isključimo nekim mehanizmima idiote iz sustava društvenoga odlučivanja, ne možemo očekivati baš ništa drugo doli – poremećaja i to sve težih.
Samo prebrojavanjem se uz ostalo dobivaju vrlo pogrešne osnove za relevantnu raspravu, kao što se uostalom i zadire u navodno pravo koje upravo zastupaju protagonistice ženskih prava Sarnavka i kompanija, na pravo odlučivanja o – rodu. Kako ćeš Peđu Grbina u tome slučaju neupitno označiti i to javno, kao muškarca, a ima indiskretno pravo i to osobno opredjeliti se kako hoće?
Ali, uprkos tome naše antifa aktivistkinje nameću stav da je žena – neravnopravna na temelju gologa prebrojavanja. Taj zaključak onda više od ičega drugoga izravno potencira značaj Sanje Sarnavke, Rade Borić, Mime Simić ili čak Mirjane Mirt, koje se žestoko godinama bore na civiliziran i necivliziran, brutalan i kulturan način za – afirmaciju svojih stavova.
Ljudi, spašavajmo žene!
A ostavimo da nam objasne Rada Borić i Sanja Sarnavka, kako ćemo to.
Ne ide mi u glavu u svemu tome, odakle drskost, hrabrost, pa i nasilna narav upravo tim zagovornicama ženskih prava u politici i uopće javnim i društvenim institucijama, te na ulici u konačnici, u jednom trenutku potpuno očito zastupati radikalan stav o potpunoj jednakosti spolova, ljudskom pravu na rodno umjesto spolnog opredjeljenja bez obzira na prirodu, a s druge strane, očito je, traže pozitivnu diskriminaciju.
Za koga?
Za one kojima upravo one valjda odobre biti – žene.
Jer nikada nisu pokazale ni vjerodostojno istaknule kada govore o ženskim pravima, misle li pod tim na prava svih žena. Evo recimo u politici za primjer.
Koliko se sjećam i Sanja Sarnavka i Rada Borić i Mima Simić te Vesna Teršelič uz heroinu antifa feminizma Vesnu Pusić, ali i sve moguće i nemoguće esdepeovke, haenesovke ojačane svojim valjda muškim saveznicima i partnerima u politici, vodili su zastrašujuću kampanju neviđenoga linča protiv Željke Markić jer je mislila i zastupala pravo da je žensko pravo obitelj s muškarcom i brak između prirodne žene i prirodnog muškarca.
E, to neće ići. Jer, takva žena ne smije u politiku, ne smije u javnost, ne smije ju se afirmirati, jer je opasna, zadire u slobodu i – ženska prava.
Koja?
Samo Soroš valjda zna.
Umjesto da netko zdrava razuma postavi pitanje tim raspojasanim i zabrinutim braniteljicama ženskih i ostalih prava, kako je moguće očekivati razvoj i procvat ženskih prava ako se siluju i spriječavaju recimo muška prava, ili, sve zajedno – općeljudska priroda?
Kako će žena imati prava ako ih nema Mile iz Vrapča, koji se ne izjašnjava ženom?
Može li se to?
Sigurno ne može.
Jer lanac nad društvom je lanac nad svakim pojedincem u tom društvo, makar i onim koji misli da on zaključava i otključava taj lanac. Golema većina udruga koje zastupaju navodna ženska prava u Hrvatskoj, prije svega pod pravom na prava, misle i promiču interese svojih ideoloških sumišljenika i sumišljenica. To je ključni uvjet.
Njih ne zanimaju prava hrvatskih branitelja, ne interesira ih to što nekoliko milijuna hrvatskih državljana nema pravo sudjelovati u ocjenjivanju izbornih ponuda aktualnih politika, niti to drže ugrožavanjem svojih i ljudskih prava. Dapače.
Eventualno uključivanje tih ljudi u političke procese one zapravo drže – ugrožavanjem ljudskih prava, jer su u njihovoj ponudi i platformi ljudska prava isključivo određena njihovim interesima.
Do te mjere interesno određenim, da je onoga, tko se eventualno usprotivi tim interesima, dopušteno i istući, da ne spominjem – zatući. A zar ne temelje svoj ideološki antifa okvir na poretku koji je ubio stotine tisuća ljudi?
I žena među njima, svakako.
Nije li okvir za poželjna ženska prava u Hrvatskoj upravo zadala, nazad nekoliko godina, jedna od vodećih promicateljica tih prava, bivša ministrica Vesna Pusić, uvjetujući silovanim ženama žrtvama velikosrpske agresije, potporu, njihovim svrstavanjem u LGBT povorku u Splitu?
Ili, da se osvrnemo na najnoviji slučaj. Hoće li jedna jedina udruga, počevši od Sanje Sarnavke do bilo koje istaknute deklarativne žene u hrvatskim institucijama, pogotovo u HND, primjerice Slavica Lukić, javno stati u obranu novinarke Smiljane Škugor iz HINA-e? Smiljka Škugor je dobila izvanredni otkaz zbog toga što je „provalila“ sramno pogodovanje i neprofesionalizam ravnateljice i uredništva te državne agencije, Mirandu Mrsiću i SDP-u uoči zadnjih izbora zataškavanjem informacije o teškim poremećajima društvenih vrednota u Hrvatskoj?
Žena koja je imala hrabrosti potražiti javnu i državnu pomoć za teško kršenje zakona i kodeksa novinarske struke u svojoj matičnoj agenciji, izbačena je – na ulicu.
Da čujemo?
Sve su prilike da će pomoć Smiljani antifa žene uvjetovati antifa licencom koju potpisuje Zoran Pusić svaki dan kada se naspava, između 14 i 15 sati.
Koliko pristojnih žena i ljudi uopće može u tom diskursu razgovarati o nečemu ljudskom, a ne o ženskim pravima? Zar nešto žensko postoji izvan – ljudskoga?
Zato žena i nema u politici. Između ostaloga zbog toga, jer se ipak samo rijetki ljudi, a ne samo žene, mogu othrvati nevjerojatnim nesolidnostima i poremećajima kojima su izloženi u tom segmentu društvenoga djelovanja u današnjoj Hrvatskoj.
Ne znam kako je moguće da sve liderice antifa nevladinih udruga, a gotovo sve najglasnije, oštro zastupaju rodnu ideologiju u obrazovanju, nastavi, odgoju djece, a s druge strane ističu da u ovome sazivu Sabora nema dovoljno žena.
Kako znaju?
Možda se radi o tome da jednostavno Peđa Grbin, Gordan Maras ili Beus Richembergh nemaju hrabrosti prihvatiti plodove epohalne ideje rodne ideologije, te svijesnom i socijalnom odabiru roda umjesto prirodnoga spola, pa ne žele trenutno priznati da se osjećaju kao Peđenka, Gordana Trofrtaljka ili Beusanka od Podbrda. Tko zapravo zna jesu li oni prikrivene žene, pa se umjesto nezastupljenosti žena u Saboru, sutra može govoriti o – malobrojnosti mušakaraca?
A što će se jednoga dana dogoditi ako se Peđa Grbin izjasni kao žensko, da oprostite Maras još ženstvenije žensko ili Beus na vrlo plemeniti način odluči zapjevati sevdalinku u suknjici ili ženstvenoj haljinici na Zrinjevcu pred očima zgranutih Zagrepčana?
Kad mogu muškarčine sudjelovati na Olimpijskim igrama u ženskim utrkama, zar je to teško zamisliti?
Neće li tada muškarci biti ugrožena vrsta i, tko će i kako to riješavati?
Ukratko, rasprava o pravima žena, djece, ljudi, muškaraca, oženjenih i neoženjenih, geyeva i negayeva, rasprava o pravu Srba ili Roma, besmislena je i bez ikakve relevantnosti ako se ne otvori rasprava o elementarnim postulatima na kojima počiva hrvatsko društvo danas.
A to se ne smije, jer upravo ti koji nameću rasprave i predvode brižne kolone, ne dopuštaju raspravu o tim pitanjima.
Dok je god izborni i politički sustav u Hrvatskoj diskriminatoran, do tada će stranke biti osuđene na klijentelizam, korupciju, nekomptenciju i uvlakaštvo, a ljudi koji imaju političke ambicije umjesto testova vjerodostojnosti, znanja i morala, polagat će testove iz tih disciplina.
Pa će utoliko u današnjem i svakom drugom narednom sazivu Sabora biti sve manje ljudi uopće, a sve više mediokriteta, pri čemu će ženama koje izostanu iz takvoga saziva i s takvih pozicija zapravo biti kompliment to što ih tamo – nema.
A vrijedne ljudske osobe, slučajno žene i u ženskom tijelu, pri čemu mislim na one koje se ne izjašnjavaju kao Peđenka ili Gordana Trofrtaljka, bit će – potpuna slučajnost. I, sve rijeđa.
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
