Osuđeni kriminalac je u pravu – dobro pazite kome dajete svoj glas!
Ovih dana se bliži kraj još jednoj utrci. Ne sportskoj, ne…već političkoj. Bombardirani smo sa svih strana informacijama, obećanjima, blaćenjem, ili naprosto iznošenjem činjenica koje nisu ugodne za pojedince. Stvarno je teško razlučiti istinu od neistine, ili što je još gore poluistinu od laži. Gdje počinje što, gdje je istina a gdje laž?!
PR agencije vješto kreiraju nastupe i teme svojih štićenika, kako bi vješto prikrile nedostatke a istakle eventualne pozitivne strane svojih klijenata. Svi, manje – više, izgledaju dotjerano, ozbiljno, a izjave kreiraju na način da bi se što više dodvorili glasaču. No, kad se malo bolje pogleda što se nudi i koje osobe iznose programe i ideje, nema nekih novosti, naročito ne kod strane koja se nastoji predstaviti kao perjanica društvenog napretka – lijevo – liberalne opcije.
Ideje i obećanja (mrkva), te zastrašivanje apokaliptičkim scenarijem ukoliko se njih ne izabere ili jednostavnim trik prikazivanjem situacija i kolektivnim vrijeđanjem i omalovažavanjem, nastoje se domoći cilja – vlasti. Jedna od takvih izjava mi zvoni još u ušima, da ukoliko dam glas HDZ-u da sam glup, jer sam pao na testu inteligencije.
Zanimljivo, a još kad vidim tko mi je to uputio – Krešo Beljak, osuđeni kriminalac, stvarno se pitam do kud smo došli. Možda bi se stvar mogla logički i okrenuti, pa se može reći: Tko da glas osuđenom kriminalcu poradi delikta krađe da upravlja nacionalnim dobrima i novcem, stvarno nije sasvim čist u glavi. Nije on jedini agresivac u kampanji, ali je preuzeo najgrlatiju poziciju, te mu svašta pada na pamet, a čini se, da odmah bez imalo razmišljanja to i kaže.
Trenutno je zasjenio sve svoje kolege u političkoj opciji, ali ne bi bilo u redu da se ne pokloni nešto pažnje i drugima. Prije se vrlo isticala Milanka Opačić. Vrlo samouvjereno je nastupala. Kada bi nudila „mrkvu“ bila je vrlo izdašna, a kad je lupala po protivnicima bila je nesmiljena u izražavanju, često prelazeći granicu korektnosti. Stilski je vrlo slična svom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Ukoliko je se uhvati u laži, brani se floskulom da se krivo shvatilo ili da je izvučeno iz konteksta. Naknadnim obrazloženjem takvih navoda tek ništa više nije jasno, te onom tko je mislio da može imalo slijediti misaoni tijek obrazloženja dođe da pomisli kako je problem u njemu.
Za takve nastupe i bahato ponašanje, čovjek bi možda i imao razumijevanja, kad bi isto pratila i sposobnost, radinost, te rezultati i ostvarenje obećanja. Na žalost, to nije tako. Naprotiv! Ako je i bilo nerada i nereda, ne da je nastavljen, već do krajnosti povećan. Ako je bilo nezakonitosti ili zakonskih nedorečenosti, nakon njihova rada imamo situaciju u državi da se ne zna od kud krenut da se izađe na pozitivnu nulu. Hiper zaduživanje samo je posljedica, ne samo pohlepe, već i nesposobnosti, te kaosa koji vlada u normativnom i zakonskom dijelu, korupciji, te ovisnosti sudstva.
Da ovo ne bude samo nabrajanje bez utemeljenja, podsjetio bih na neke činjenice vezane uz Milanku Opačić i njezin mandat na čelu socijale, kao najosjetljivijeg područja kad je društvo u krizi.
Mandat je započela hrpom obećanja o boljem funkcioniranju sustava, uštedama koje će uslijediti racionalizacijom sektora socijale, te boljim uvidom u raspolaganje i trošenje sredstava. A što je bila stvarnost? Stvarnost – prva nepotrebna stvar, koja je jasno pokazala da ministrica nema nikakve vizije osim floskula, preseljenje ministarstva koje je trajalo cijelu vječnost i koje je u međuvremenu imalo samo hladan pogon.
Za vrijeme trajanja tog epskog procesa – seobe, ministrica je povukla svoj jedini potez koji je bio unaprijed planiran, organiziran i do u sitnice razrađen, za razliku od sveg ostalog, smjenu upravnih vijeća i ravnatelja u ustanovama socijalne skrbi. Smijenilo se više od 130 ravnatelja. Velik broj. Ne bi to ministrica mogla da nije imala svesrdnu pomoć Jadranke Ivezić, čelnice sindikata s kojim je bila u dogovoru, te je uglavnom njihove ljude postavila na mjesto smijenjenih ravnatelja. Kadroviranju tu nije bio kraj.
Ministrica je povećala središnje ministarstvo velikim brojem nezakonitih povlačenja ljudi iz javnog sektora u središnje ministarstvo. Kada je se suočilo sa kršenjem zakona, ona je jednostavno zakon promijenila i nadalje nastavila. Dovođeni su ljudi koji su politički i/ili etnički podobni. Jedna od afera vezana na to je u vezi Žarka Vukobrata kad laže povjerenstvu za sukob interesa. Po običaju, stvar je zataškana. No, kakva je ministrica osoba govori i to da je većina osoba koje je izabrala i dovela otišla od nje ne mogavši trpiti njezinu aroganciju i bahatost povezanu sa neznanjem, budući da nikad ništa nije radila osim mešetarenja u politici.
Oprostite, radila je, bila je tajnica Jovana Raškovića. Ministricu ćemo svakako upamtiti po luksuzu, haljinama i psu kojeg je dovodila na posao, a njeg su onda šetali zaposlenici ministarstva. Sve što je ministrica pompozno najavljivala, kao novost, palo je u vodu. Sjetimo se outsoursinga, obiteljskog zakona…nevjerojatna je nekompetentnost i nesposobnost ljudi i tima kojim se okružila. O toj nekompretentnosti i nesposobnosti svjedoči često mijenjanje zakona o socijalnoj skrbi, te rušenje Obiteljskog zakona. Uz sve to sjetimo se afere „Vrhovine“ u kojoj ministarstvo plaća svojim sredstvima x nezakonitosti, a ministrica ih lažima pokriva. Sam outsoursing je mirisao na aferu, budući da joj je glavni savjetnik u vezi toga bio Damir Cimer, vlasnik tvrtke koja je na tržištu obavljala baš takvu vrstu posla i usluga, te je time dotični gospodin bio u teškom sukobu interesa. No, to nije previše uzbuđivalo ministricu, kao niti činjenica da je zaboravila na prava i sigurnost radnika u koju se toliko klela prije nego što je postala ministrica.
Jedna od stvari po kojoj ćemo pamtit Milanku je i deinstucionalizacija. Sam po sebi taj proces nije nešto loše, ali način na koji je zamišljen i proveden je katastrofičan, budući da se u obzir nije uzeolo stanje na tržištu, te trenutne alternativne mogućnosti sustava. Ograničavanjem kapaciteta ustanova na pola i manje, bez usklađivanja broja zaposlenih sa brojem korisnika u sustavu, tj. u pojedinoj ustanovi, troškovi sustava su se udvostručili, mnogi korisnici ostali su bez skrbi a djelatnika u sustavu puno je više već što treba.
Moglo bi se tu još štošta navesti i nabrojati, ali uglavnom bi nit koja bi se provlačila kroz sve to nesposobnost, pogodovanje, nezainteresiranost, nefunkcioniranje sustava. „U ovoj državi više se ničemu ne trebamo čuditi. Nasilje u svim oblicima naša je svakodnevica, a kada ga provode oni koji bi državu trebali urediti i voditi sukladno postojećim zakonima i uredbama, možemo reći da nam je svima dopušteno činiti što nas je volja“ – prokomentirala je ministričin potez Sanja Sarnavka, predsjednica Udruge B.a.B.e.
Zadnjih godinu dana mandata stupce novina je punio napredak psa kojeg je ministrica uzela. Vodila ga je i na posao, možda da nešto nauči o socijali, ali zauzeta mnogim obvezama nije mu se mogla u cjelosti posvetiti, stoga je uskakao stručni kadar ministarstva izvodeći psa na šetnje. I kad sve zbrojimo, ono po čemu Milanku možemo pamtit je skupa toaleta, smjena ravnatelja isključivo po kriteriju podobnosti, mnogo najavljenih a niti jedan ostvareni projekt… pseće osposobljavanje…nije bolje nit sa Marasom, Zmajlovićem, Hajdašom…i da se pojačaju uzeli su u kompu kriminalca.
Na kraju moram priznati da je osuđeni kriminalac u pravu kada veli da pazite kome ćete dati glas, jer biste stvarno mogli ispasti bedasti.
I. Sertić/hrsvijet.net
