Tri povijesna revizionizma
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pod okupacijom Reicha stvoreni su mnogi marionetski režimi (Francuska, Belgija, Češka i Moravska, Norveška, NDH, Srbija i dr.) koji su morali preuzeti i nacističko zakonodavstvo – posebno mjere protiv Židova. Višijski režim u okupiranoj Francuskoj odgovoran je za likvidaciju 75.000 Židova.
Belgijska kolaboracija odgovorna je u svojoj zemlji za likvidaciju 40% Židova. Protužidovske zakone uvela je NDH, a Nedićeva Srbija – njemački protektorat – bila je prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. U Hrvatskoj slijednici komunizma i velikosrpska propaganda danas, radi prikrivanja svojih zločina, otkrivaju novu ustašizaciju, mada nema ni traga ustaškoj stranci ili nekom novom poglavniku.
Navodna ustašizacija koju izaziva nezadovoljstvo naroda očituje se samo simbolički (ustaški znakovi i dr.). To je odgovor na namjerna izazovna vrijeđanja Hrvata sa strane lijevih političara i medija među kojima se posebno ističu zagrebačke srpske Novosti. S druge strane najnoviji izvještaj SOA-e razotkriva jačanje četništva u Hrvatskoj posebno među mladima. Za razliku od Hrvatske, gdje nema ustaške stranke, danas među vodećim srpskim političarima ima četnika i suradnika Slobodana Miloševića. Treća stranka po broju zastupnika u Skupštini je Srpska radikalna stranka, a njen zastupnik je i haaški optuženik Vojislav Šešelj.
Povijesna znanost zahtijeva ozbiljnu znanstvenu reviziju poslije određenih završenih procesa. U našem slučaju valja ispitati je li NDH koja je u ratnim uvjetima trajala četiri godine „zaslužila“ sve optužbe koje joj pripisuju velikosrpska propaganda i historiografija te komunistički kreatori pobjedničke povijesti. No, potrebiti hrvatski znanstveni revizionizam koji teži prema istini uz priznavanje zločina odmah se proglašuje „ustašonostalgijom.“ Posebno je važno shvaćenje odnosa velikosrpstva popraćenog genocidom prema drugim narodima radi čistoće nacije u dugome trajnju, a u tom sklopu i Nedićeve Srbije. Taj je proces obilježen žestokom srbobranštinom, tj prikazivanjem Srba nevinim žrtvama susjeda. Stoga srpski revizionizam može biti samo borba za prikrivanje vlastitih zločina i za rehabilitaciju ljudi i ustanova odgovornih za njih. Takav negacionistički revizionizam nastoji nametnuti laž umjesto povijesne istine iskazujući uvijek dvostruka mjerila i prebacujući krivnju na druge.
U tome smislu za velikosrbe NDH ima veliku uporabnu vijednost. Komunistima, pak, revizionizam nije potreban i žele ga spriječiti. Oni uporno zastupaju proturevizionizam te u svrhu održavanja na vlasti i prikrivanja vlastitih zločina i pljačke žele zacementirati „istinu“ pobjednika koja je ispletena od pletenica djevojaka zazidanih u Hudoj jami i isklesana u kamenju Gologa otoka. Komunisti nemaju ništa protiv velikosrpskoga negacionističkog revizionizma koji im donosi obilje građe za tumačenje „istine“ o NDH. Objašnjenje i razumijevanje problema koje smo spomenuli moguće je samo ostvarivanjem komparativne povijesti te shvaćanjem geneze i posljedica NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma. U ovome članku, koji se dopunjava odlomcima iz drugih autorovih radova, samo se pokušava skicirati takav projekt.
Nedićeva Srbija kao karika u kronološkome lancu velikosrpstva
Danas je u svijetu razgolićena agresivnost i genocidnost velikosrpske ideje. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjizi Serbia’s Secret War (hrvatski prijevod 1997.) razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije te kolaboraciju u Srbiji za vrijeme Nedićeva režima. Temu o Nedićevoj Srbiji obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941–1944.(2006.). Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015.) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve koji su narušavali tu čistoću.Sredstvo treba biti brutalna sila organizirane državne vlasti (Vasa Čubrilovič, Isterivanje Arnauta, memorandum za Stojadinovićevu vladu 1937.). Obrana velike Srbije danas može biti samo povijesni negacionistički revizionizam utemeljen na lažima. Uostalom Sonja Biserko (2015.) tvrdi da srpska istorija nije ništa drugo nego laž.
Genezu ideje o velikoj Srbiji autor ovoga članka obradio je u Vijencu br. 497 od 21. ožujka 2013., pa ćemo ovdje ponešto samo ukratko ponoviti. Baveći se dokumentom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. i drugim velikosrpskim dokumentima nesrpski analitičari su zanemarili energente koji održavaju tu zlokobnu ideju (uloga SPC povezane s državom, mit kao most među generacijama, mitološki sloj društvene svijesti u Srba). Energenti velike Srbije bili su i još su uvijek srpski konstitutivni državotvorni mitovi poput mita o Kosovu i mita o preobraćenjima koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima, koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja. Mitovi su se pretvorili u odabranu narodnu traumu koja se mogla lako instrumentarizirati i izazvati agresivnost.
Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Kosovski mit i zavjet neki autori smatraju „vertikalom srpske povijesti“ali u toj vertikali vidljiv je kontinuitet patologije transkulturalnih prijenosa posebno izražene u okrutnim motivima narodne epike. Socijalna psihologija upućuje da su srpski mitovi, a posebno kosovski, stvorili grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecali su da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini. Da je kosovski zavjet živ svjedoči činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Razotkrivanjem pogubnosti srpskih mitova bavili su se mnogi srpski autori (od Ilariona Ruvarca do suvremenih autora Miodraga Popovića, Ljubinke Trgovčević, Olge Zirojević, Bojana Aleksova i dr.) ali začudo njihov znanstvrni revizionizam, koji izlazi iz okvira srbobranskoga negacionističkog revizionizma, ne zanima previše hrvatske znanstvenike.
Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom XIX. stoljeć i nastavili su se između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912. – 1913. srpske su snage protjerivale „Turke“ a sela Albanaca pretvatana su u zgarišta. Usto su izvršena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoći Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podržavala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali u isto vrijeme usmjerava svoj pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama).
Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije predstavlja konstantu srpske politike do kraja XX. stoljeća. Uoči balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formurilao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad Južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i permanentna kao što je prirodno pravo božanskog karaktera statično i nepromjenjljivo. Ta Valimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije.Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske krajem dvadesetoga stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Poslije gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995., egzodus Srba, ignorirajući sve ono što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006). Osim toga, velikosrbi su zabrinuti zbog tobožnjega sprečavanja katarze Hrvatima oslobađajućom presudom generalu Gotovini (Savo Štrbac), a na svoju katarzu ni ne pomišljaju. Neka se velikosrbi podsjete evanđeoske poruke: „Nemojte suditi, da ne bodete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti! (Mt 7, 1-2).
Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada ujedno jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šestojanuarskoj diktaturi. 1935. godine osnovan je jugoslavenki fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast petstočetrdesetšest uglednih Srba potpisalo je „Apel srpskom narodu“ s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci. Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici koji je otvoren 5. VII. 1941. dio zatočenika doveo je SS a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Logor su zajedno čuvajli Gestapo i Srpska državna straža a kasnije samo ova posljednja. Liste za pogubljenje pisane su ćirilicom a pripremali su ih Gestapo i Srpska policija. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže. Danas srpski povjesničari (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi. U Jasenovcu čija se povijest preispituje stradalo je manje ljudi.
Ph. J. Cohen ističe ulogu četnika koji su kroz cijeli Drugi svjetski rat bili instrument genocidne politike široko prihvaćene od intelektualnoga i političkog vodstva Srbije. Ta se politika protegnula i izvan granica Srbije. Cohen nadalje zaključuje da su četnici u želji da stvore veliku etnički čistu Srbiju prema nesrpskom stanovništvu postupali kao nacisti prema nearijevskom stanovništvu. U isto vrijeme Nedić je nastojao od Berlina isposlovati stvaranje velike Srbije (što mu je bio prioritet) pod njemačkim pokroviteljstvom. No u susretu u rujnu 1943. Hitler nije dao Nediću nikakve ustupke.
Cohen otkriva istinu o umješanosti Srbije u holokaustu. Velik dio srpskoga društva sudjelovao u uništenju Židova. Nedićeva vlada proglasila je židovsku imovinu vlasništvom srpske države. SPC je izjavila lojalnost okupatorskim i zemljskim vlastima ne osuđujući zločine, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, 2006). SPC je teološki opravdavala progon Židova, a zabranjen im je prijelaz na pravoslavlje. Srpski negacionistički revizionizam već je potkraj rata počeo u tisku (Politika) opovrgavati srpsko sudjelovanje u kolaboraciji prijetvorno iskazujući dugotrajnu ljubav prema Židovima, a optužujući Hrvate za fašizam. U tom kontekstu u novije vrijeme pokrenuta je rehabilitacija četnika i Nedićeva režima koji je tobože djelovao u interesu zaštite srpskoga naroda. Ph. J. Cohen smatra de je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskog puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenog stanovništva.
Pri kraju rata četnici su u velikome broju prišli partizanima, a ulaskom kompromitiranih srpskih političara u komunistički režim stvorena je srpska nadmoć u Jugolaviji. Za razliku od Hrvatske u Srbiji nije proveden masovni aristocid pa se srpska inteligencija održala opredjaljujući se za dva tabora: onaj velikosrpski i onaj vrlo kvalitetan kojeg predstavljaju analitičari „druge“ Srbije slijednici Svetozara Markovića. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“ koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986. godine) i mediji te Srpska Pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.
„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv tadašnjeg zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov (drugo izdanje 2002.; prijevod na više jezika). U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio a i još je uvijek slab utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest koje su u dugom trajanju kontaminirane veliksrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatsvom. U Hrvatskoj, pak, „druge“ Srbije gotovo ni nema i tek se polako budi.
Otpor velikosrpskoj genocidnoj ideji o čistoj naciji ipak u Srbiji postoji. Srpske hrabre majke – „žene u crnom“, čiji su sinovi mobilizirani u JNA i uzalud poginuli za vrijeme srpske agresije, u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dostojno divljenja!
No, haaški optuženik Vojislav Šešelj nedavno je na privremenoj slobodi u Beograd u društvu četnika izjavio da je ideja velike Srbije besmrtna. Iz svega do sada navedenoga proizlazi da ovu izjavu valja najozbiljnije shvatiti. Ta Ivo Pilar je davne 1918. godine, ukazujući na krivnju Srbije za izbijanje Prvoga rata, zloguko nagovjestio da će nekoliko godina poslije rata stvar započeti iznova, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ispravnost Pilarovih razmišljanja potvrdila su kasnija zbivanja.
NDH tragična, od velikosrpstva izazvana epizoda u hrvatskoj povijesti
Za razliku od Nedićeve Srbije koja je čvrsta karika u kronološkome lancu genocidnoga velikosrpstva koji još živi, NDH je usamljena, slučajna tragična epizoda u hrvatskoj povijesti bez prethodnih fašističkih temelja. Hrvatska se poslije 1918. godine našla na mučilištu. Ljudi su proganjani i ubijani, a 1928. godine u Skupštini je izvršen atentat na Stjepana Radića što je izazvalo velike proteste u Hrvatskoj i akumuliralo je agresivnost. Odgovor Hrvata bio je slab, a Lički ustanak 1932. godine surovo je ugušen. Napetosti je pojačalo obojstvo kralja Aleksandra 1934. Osim nasilja srpske su vlasti ekonomski i na druge načine izrabljivale Hrvatsku, a SPC koja je smatrala da je Jugoslavija proširena Kraljevina Srbija spriječila je 1937. potpisivanje Konkordata bojeći se jačanja Katoličke crkve.
Između dvaju ratova iscrtavali su se zemljovidi velike Srbije koji su uključivali hrvatske zemlje. Kada je 1939. stvorena Banovina Hrvatska Srbi su tražili izdvajanje tzv. srpskih srezova iz nje, a ti su se velikosrpski zahtjevi nastavili uz zločine realizirati u NDH. Hrvati su bili rasistički omalovažavani kao oni kojima je duša u rimskoj stezi dobila karakter ropske utučenosti (Ljubomir Ivančević 1940.). Velikosrpski plan (1) i omalovažavanje Hrvata (2), kao univerzalni genocidni poučak, trasirali su put za četničko nasilje u NDH.Francuski povjesničar Dominique Venner (2005.) zaključuje da je Hrvatima u uvjetima beogradske velikosrpske diktature preostalo samo nasilje ako se nisu htjeli podčiniti.
Uz ostale analiza, valja tragati za sociopsihološkim energentima koji su poticali agresivnost ekstremnih skupina uoči rata. U tadašnjim uvjetma teškoga siromaštva (Rudolf Bićanić, 1936.) na patrijarhalnome brdskome području u svezi s „modernizacijskom šokom“ zbog prodora kapitalizma uz iskazivanje nasilja raspadaju se tradicionalne zadruge. Tada se događa „burna transformacija obitelji“ koju prati neurozna dispozicija „dinaraca“ (Vera Erlich, 1964.). Transgeneracijski prijenosi emocija uzrokovani ratovanjima iz prošlih vremena opjevanih u narodnoj epici pojačavli su tu neurozu što je vodilo prema zločinima „divljih“ ustaša (o njima Damir Jug, 2004.) i četnika. I prvi i drugi, iskazujući arhajsku destruktivnost popraćenu iracionalnošću, destruirati će u ratu pripadnike „protivničkoga“ naroda potaknuti destruktivnim projekcijama paranoidnoga sadržaja (Eduard Klain, 1992.).
Važno je napomenuti da za razliku od Srbije između dvaju ratova u kojoj se zapaža fašizacija, prema Ph, J, Cohenu takve pojave nije bilo u Hrvatskoj. Dapače bilo je osuda svih totalitarizama. Isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji je bio protivnik fašizma, nacizma i komunizma u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom Hitler – Staljin 1939. pod znakovitim naslovim Nastala je noć. U isto vrijeme SPC i mnogi srpski intelektualci podržavali su nacizam o čemu svjedoći spomenuti „Apel srpskom narodu“.
NDH je stvorena u ratnim uvjetima i trajala je četiri godine. Osuđenik na smrt Ante Pavelić prije rata antiboljševik (knjiga Strahote zabluda) i antifašist (protivnik monarhofašističke diktature) stigao je iz progonstva s grupom ustaša i postao je Poglavnikom bez legitimiteta koji bi mu na izborima dao narod.Ph. J. Cohen smatra da su ustaše izuzetak u hrvatskoj povijesti i da nikada nisu stekli masovnu potporu, a Mačekovo odbijanje suradnje s nacistima dovelo je Pavelića na vlast. Cohenovu tvrdnju lako je dokazati. Uoči rata broj ustaša u Hrvatskoj bio je zanemariv u odnosu na masovni četnički pokret ojačan ustrojavanjem četničkih komandi i bataljuna u jugoslavenskoj vojsci 1940. Ni u ratu podrška ustašama nije bila masovna. Većinska vojna snaga NDH bili su mobilizirani domobrani a ne ustaše. Prema tome neopravdano je NDH u potpunosti izjednačavati s ustašama čime se zapravo cijeli hrvatski narod optužuje za ustaštvo i genocidnost. Usto veliki broj Hrvata zbog borbe protiv okupatora prišao je pokretu otpora pod vodstvom komunista. NDH je slučajna tvorevina Drugoga rata (povjesničar Rudolf Wiszling – navedeno prema Korskom, 1991.). Trpimir Macan (1998.) iznio je neka nova mišljenja koja su suprotna onima koje je definirala komunistička historiografija (navedeno u Vijencu br.573 od 18. veljače 2016.):
»Stoga ono o čemu valja raspravljati nije upitnost ustaškoga državotvornog programa i politika, nije sam cilj: nezavisnost hrvatske države, nego su to metode ustaške borbe, sustav ideologije, njezina manjkavost i prilagođavanje neprihvatljivim suvremenim europskim ideologijama, izbor saveznika, način dolaska na vlast, organizacija vlasti, unutrašnja i vanjska politika, što je najposlije ustaše odvelo u poraz, kompromitiralo njihovu NDH s katastrofalnom posljedicama za sam narod i iste prvotne političke ideale i ciljeve».
Uz ova razmišljanja valja napomenuti da u predratnome ustaškom pokretu nema isticanja njegove povezanosti s fašizmom ili s nacionalsocijalizmom. Ipak, nitko u Hrvatskoj ne negira zločinački karakter ustaškoga režima, ali taj režim, ma kakav bio, valja osloboditi od laži koje su mu pridodane. To je zadatak znanstvene revizije. Radi uklanjanja Pavelića i osnivanja nove vlade (s HSS-om) te priznanja Hrvatske kao članice pobjednica u ratu bio je iniciran neuspjeli puč Lorković – Vokić (kolovoz 1944.). Scenarij prijelaska Hrvatske na stranu pobjednica zaista je postojao ali nije uspio, a sudbina Hrvatske već je bila odlučena (Teheran, krajem 1943.).
U povijesnim anlizama zanemaruje se činjenica da je NDH vodila obrambeni rat protiv četničke genocidne agresije koja je bila protiv stvaranja hrvatske države (ustanak u Srbu 27. srpnja 1941.). Vlada u Londonu prihvatila je nadopune Moljevićeva projekta koje joj je uputio Politički odbor Draže Mihajlovića u rujnu 1941. godine. U nadopunama se predlaže sljedeće: “….omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj” (Vladimir Dedijer, A. Miletić, 1990.). Podršku u izvorima potvrđenom četničkom genocidu prema Hrvatima i Muslimanima pružala je Nedićeva Srbija koja je održavala kontinuitet velikosrpske ideje (Ph. J. Cohen). Ovaj model državne velikosrpske agresije koji je 1937. definirao Vasa Čubrilović, podržan od Vlade u Londonu koji se prikrivao otporom Srba ustaškim zločinima, ponovljen je krajem XX. stoljeća.
Povijest NDH popraćena je neviđenim falsifikatima na temelju kojih je postala glavna zvijezda europskoga nacifašističkog kolaboracionizma i „žrtveni jarac” koji bi trebao prikriti komunističke i velikosrpske zločine. Znanstveni povijesni revizionizam je neophodan te istina izlazi na vidjelo. Demantirana je brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, a istraživanja otkrivaju da je to bio i komunistički logor na kraju rata za Hrvate sa Križnoga puta te logor za informbirovce (prije Gologa otoka). No, izmišljeni strašni zločini još se uvijek rabe kao povijesna istina. Zanimljiva je priča o starcu Vukašinu koji je u Jasenovcu, prema lažnome svjedoćanstvu jednoga psihijatra, masakriran u noći u kojoj je jedan ustaša zaklao tisućutristopedeset Srba.
Ta jeziva priča, uz mnoge dodane “specijalitete” poput one izmišljotine o srpskim očima u zdjelici kod A. Pavelića te o rezanju glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, još kruži svijetom ( Julia Gorin 2010. u izraelskom Jerusalem Postu) i zgraža svjetsku javnost. Iz Hrvatske nitko ne reagira.Dapače, Predsjednik RH u Knessetu prokazuje ustašku guju. Konačno SPC je izvela ekumenski bezobrazluk proglasivši 1998. godine zapravo nepostojećeg Vukašina Svetim Vukašinom Jasenovačkim. Jasenovački mit tako je u najnovije vrijeme ojačan kao sastavnica izmišljene srpske memorije. Katoličku crkvu nisu ništa o tome pitali, a sada katoličko – pravoslavna komisija ocjenjuje kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca koji je, uza sve ono dobro što je napravio za vrijeme NDH i što je dokazano, jasno i glasno istupao protiv rasizma govoreći 1942. u propovijedi da svi narodi i rase potječu od Boga i da stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. U to vrijeme u Nedićevoj Srbiji SPC je podržavajući nacizam slala bitno drukčije poruke. U sklopu velikih laži prešućuje se činjenica da su Hrvati za vrijeme rata spašavali Židove (Esther Gitman, 2012.) Inače Židovima je Hrvatski sabor priznao građanska prava već 1873. godine i oni su bili uključeni u društveni, kulturni i gospodarski život Hrvatske. Ipak, bilo je antižidovskih istupa posbno glede veze Židova s marksizmom (sociolog fra Bonifacije Perović, 1934.). Odnos prema Židovima u Srbiji bio je sasvim drukčiji.
Na poništenje komunističke presude Alojziju Stepincu u srpnju 2016. godine službeni Beograd, zaboravivši da Hrvatska više nije srpska kolonija, reagirao je prijetećom tvrdnjom da se na taj način zatrpavaju ustaške jame. Slučaj Stepinca nije usamljen u miješanju Srbije u unutrašnja pitanja Hrvatske. To miješanje zastupaju oni koji rehabilitiraju četništvo, Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. Oni, očajni zbog poraza u ratu, zapravo sve više tonu u živo blato velikosrpstva umjesto da iz njega, poput časne „druge“ Srbije, izvlače svoj narod. U očaju velikosrbi se hvataju otrcane priče o NDH kao slamke spasa i prijete da će svijet upozoriti na ustašizaciju Hrvatske jer je to prijetnja stabilnosti raegije ( Ivica Dačić – Miloševićev kadar!). Zapravo, iza ove srbobranštine nazire se strah od plaćanja ratne odštete. Smisao se sastoji u tome da se devedesetih srpski narod morao braniti od „povampirenoga“ ustaštva (koje je i danas živo) pa agresije nije ni bilo. Odšteta? Ni slučajno! Većina Hrvata s podsmijehom (ali i sa zebnjom) gleda na poteze Beograda uz uzvik: Nevjerovatno!
Bauk ustaštva kruži (post)komunističkom Hrvatskom
Od bivših komunističkih zemalja najviše su napredovale baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska koje su provele lustraciju. S druge strane nelustrirani komunistički kadrovi dominiraju u Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj što uzrokuje mnoge probleme u tim zemljama. U prikrivanju totalitarnoga karaktera jugokomunističkoga režima postkomunisti žele komunističke zločine iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća pripisati pojedincima – staljinistima. No, projekt «Hrvatska na gubilištu» bio je smišljeni zločinački poduhvat nove boljševičke vlasti koja je pripremala svoju dominaciju od 1941. godine organizirajući borbu protiv okupatora i privlačeći mnoge borce, ali tajeći pri tome da vodi revolucionarni rat za stvaranje novoga komunističkog poretka.
Komunistički zločini počeli su prije završetka rata već 1941. godine, a likvidacije na kraju rata i u poraću djelo su novoga sustava i države te Josipa Broza, a ne osvete pojedinaca. Pobjeda komunista ostvarena je u za njih pogodnome kontekstu rata i dogovora velikih sila koje su odlučivale o sudbini svijeta pa tako i Jugoslavije i, dakako, Hrvatske (konferencije u Teheranu i Jalti). Pod Titovim vodstvom u procesima nakon 1918. nepovoljnima za Hrvatsku ukinuta je njena samostalnost i pojačano je koloniziranje hrvatskoga nacionalnog bića iz Beograda. Hrvatska je demografski opustošena. Između ostaloga hrvatsku inteligenciju pogodila su dva komunističko – antifašistička aristocida čije se preteške poslijedice osjećaju i danas (strah od izjašnjavanja, autocenzura, prevlast komunističko-liberalne inteligencije).
U prvome aristocidu 1945. godine ubijeni su mnogi hrvatski intelektualci, potencijalni protivnici novoga režima. U drugom aristocidu za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine pokošena je bez ubijanja suprostavljena hrvatska inteligencija posebno studentska. Hrvatska društveno – povijesna analitika umrla je s Pilarovim Die südslawishe Frage 1918. i to se održalo za vrijeme dviju Jugoslavija. Danas se objavljuju djela velike vrijednosti o starijoj hrvatskoj povijesti, a uz antifašističku literaturu o novijoj povijesti objavljuje se i revizionistička literatura koja razotkriva komunističku i velikosrpsku „istinu“. Ipak, prevlast danas ima postkominističko liberalna inteligencija koja se školovala na „crvenim fakultetima“. Mnogi profesori sa tih fakulteta i dalje drže svoje katedre, a u javnosti se pojavljuju kao veliki pismoznanci i komentatori. Njihovo djelo koje ima korijene u komunizmu nema neke veće vrijednosti za unapređenje današnjega hrvatskog društva. U dugome periodu koloniziranja hrvatskoga nacionalnoga bića od 1918. godine narodu je onemogućena samospoznaja, u čemu je školstvo odigralo važnu ulogu, te je doveden u shizofreno stanje koje mu danas smanjuje sposobnost razmišljanja i percipiranja stvarnosti.
Komunizam je u Hrvatskoj danas živ (premda maskiran liberalizmom i socijaldemokracijom), a bivši komunisti (sada liberali) sebe predstavljaju kao “progresivne snage” i Hrvatsku uključuju u svjetski homogenizirajući “sustav koji ubija narode” (Alain de Benoist, 2014.). Svjetska neoliberalna diktatura jednoumlja bivšim je komunistima vrlo bliska (npr. oduzimanje odgoja djece roditeljima, znastvena lijeva korupcija i dr.). Oni se lažno odriču komunizma i kao veliki blef proglašavaju “novu pravednost” koja navješćuje pravednu državu na svim područjima. Tu obmanu razotkrivaju socijalna neosjetljivost i njednakost, korupcija, klijentelizam, kriminal i mnoge druge negativne pojave koje kreiraju političke “elite”.
Prihvaćeni liberalni projekt postkomunistima služi za održavanje na vlasti pri čemu im je važno očuvati mit o antifašizmu i zlatnom dobu jugoslavenskoga komunizma. Jugoslavenski komunistički antifašizam koji se, za razliku od europskog, izrodio u totalitarizam brani se danas kao velika civilizacijska tekovina. Antifašizam mora imati svoju metu pa je izmišljena ustašizacija Hrvatske. U okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice – slijednika velikosrpske ideje u dugom trajanju. I oni, pošto uvrijede Hrvate (Novosti koje vrijeđaju i hrvatsku himnu) i dobiju adekvatan odgovor uz proteste glede proslave „Dana ustanka“ u Srbu, preko svoga čelnika po notama Memoranduma 2 viču: „Evo sljedbenika poražene ustaške ideologije i promotora te politike u današnjoj Hrvatskoj, širitelja govora mržnje, pozivatelja na nasilje i negiratelja antifašističkih vrijednosti.“
Živo rehabilitirano četništvo u Srbiji i njegovo prelijevanje u Hrvatsku (izvještaj SOA-e) prešućuju. Ovdje valja podsjetiti da je srpska nacionalna manjina nastala iz raznih pravoslavnih etničkih skupina (Vlasi, Grci, Srbi) koje su prebjegle na hrvatski teritorij u vrijeme osmanlijske navale. Srpski povjesničari sve te skupine toga vremena lažno proglašavaju Srbima (o tome Mile Bogović,1993.) kako bi dugotrajnošću življenja dokazali pravo Srba na konstitutivnost u Hrvatskoj. Tek nastojanjem SPC postupno su se pridošle skupine uključile u srpski nacionalni korpus. Srpski autor Bojan Aleksov (2003.) u svezi s unijačenjem smatra da je srpska nacionalna individualnost u vrijeme osmanlijske navale vrlo diskutabilna.
U komunističko – liberalno – antifašističku grupu uključile su se i lijeve nevladine udruge (Platforma 112) obilato financirane iz državnoga proračuna, koje se kao “gospodari istine” nastoje postaviti iznad institucija države iskazujući se zapravo kao lijeve parapolitičke organizacije.Nova lijeva opcija odbacuje s biljegom natražnjaštva u svijetu prihvaćeni neokonzervativizam na kojem se može graditi novo društvo. Iz te logike proizlaze napadi na Katoličku crkvu koja održava tradicionalne vrijednosti i okuplja rasčinjeni hrvatski narod. Čvrsta granica između neokomunista i oponenata ne postoji jer su komunistički “društveno politički radnici” ulaskom u sve stranke devedesetih dvadesetoga stoljeća kontaminirali cijelo hrvatsko društvo unijevši u demokraciju komunistički mentalitet i raširenu korupciju u komunističkoj Jugoslaviji (kontrolirano sudstvo, sumnjivo stjecanje fakultetskih diploma, kriminal u gospodarstvu, mito, klijentelizam i dr.). No, postkomunisti su sve nervozniji jer se istina otkriva.
Pokušali su, bez uspjeha, spriječiti izručenje Njemačkoj osumnjiče za organiziranje ubojstva Stjepana Đurekovića (Lex Perković). Presuda njemačkoga suda dvojici udbaša, makar nepravomoćna, uzbudila je postkomuniste jer je to zapravo pravomoćna presuda Titu, zločinačkoj Partiji i zločinačkoj Udbi. U Hrvatskoj je nešto takvo još uvijek nemoguće. Postkomunisti su uznemireni otvaranjem arhiva u kojima se razotkrivaju putovi bogaćenja današnjih tajkuna. Oni su nastali tako što su u dogovoru sa službama bivše Jugoslavije i Partijom, pljačkali hrvatske tvrtke, novac izvlačili van i kasnije ga “investirali” u privatizaciji (Rado Pezdir, 2016.). Jedan od prozvanih tajkuna neinteligentno je reagirao tvrdnjom da je sve to podmetanje filoustaša. Time je jasno razotkrio čemu služi izmišljanje ustašizacije Hrvatske danas.
Bauk ustaštva kruži (post)komunističkom Hrvatskom, a četništva i komunizma kao da ni nema! Usprkos svemu, bivši komunisti okupljeni u Socijaldemokratkoj partiji slijednici zločinačke KPJ/KPH lažnom socijaldemokracijom umotanom u retrogradni antifašizam, uživaju valiku podršku biračkoga tijela odnosno branitelja stečenih privilegija, ljudi koji se rado sjećaju „boljih“ Titovih vremena i ,naprosto, prevarenih ljudi. Znanstvena revizija povijesti najveći je neprijatelj slijednicima jugokomunizma jer bi uz tu reviziju trebala stići i lustracija. No, bivši su komunisti odlučno prešli u kontralustraciju i sada oni lustriraju tradicionalistete optužujući ih da da su mrak, dno dna i svijet kriminala i bezakonja. Podrazumijeva se da su ustaše. Pri tome postkomunisti zaboravljaju na gore spomenutu evanđeosku poruku o suđenju i mjerenju (Mt 7,1-2.). Kako bi iz nacionalnoga pamćenja izbrisali svoj zločin, postkomunisti lukavo poručuju: „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti.“ No, bez čistih računa nema pomirenja suprostavljenih hrvatskih nacionalnih memorija pa nema ni svjetle budućnosti. Znakovito je da u lijevoj Cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovanja nema ni traga raspravama poput navedenih u ovom članku! Nema ih štoviše ni u kurikulu za predmet povijest.
Umjesto zaključka
Pisac članka odustaje od pisanja uobičajenoga zaključka. On prepušta čitaocu da ga sam kritički sroči prema sadržaju članka i svojim saznanjima dokazujući tako da povijesno razmišljanje u Hrvatskoj još nije ugušeno i da ne predstavlja delikt mišljenja kao u komunzmu.
Ivo Rendić – Miočević/hrsvijet.net
