ZAŠTO NIKAD NIJE DOŠLO DO PREISPITIVANJA PROFESORSKOG KADRA NA PRIJELAZU IZ TOTALITARNOG SUSTAVA U DEMOKRACIJU?
Isti profesori koji su na visokim učilištima učili marksizam danas uče postmodernu filozofiju. Učili su povijest u jugoslavenskom okviru, a onda su to nastavili raditi i dalje. Pogotovo se to odnosi na društvene i humanističke znanosti: sociologiju, filozofiju, psihologiju i druge.
Uvodnu riječ okruglog stola pod nazivom „Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima – Iskustva Hrvatske i Njemačke“, održao je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof.dr. Željko Tanjić, istaknuvši pritom kako je ovo predavanje samo jedan u nizu događaja koje Hrvatsko katoličko sveučilište u suradnji sa Zakladom Konrad Adenauer provodi u želji za suočavanjem s nasljeđem totalitarnih režima na području Republike Hrvatske.
U uvodu svoga pozdravnog govora u kojem je sažeo probleme s kojima se Hrvatska suočava, rektor Tanjić osvrnuo se na dvije opasnosti koje stoje na putu želje da se suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima dogodi, a koje on odbacuje kao lažne: „Jedna opasnost je ona koju u medijima čujemo kroz sintagmu ‘Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti’. Naravno da se svatko od nas želi okrenuti budućnosti, to je neizmjerno važno, ali to se ne može napraviti kroz zaborav prošlosti, nego kroz suočavanje s prošlošću, njezinim proučavanjem i razumijevanjem, i naravno kroz otkrivanje istine o našoj prošlosti za koju znamo da je u komunističkom totalitarnom sustavu ondašnje Jugoslavije bila u službi jedne totalitarne ideologije.
Druga opasnost, koja se isto često spominje, jest kada se kaže da se suočavanje shvaća kao osveta ili želja da se nekome nanese novo zlo, ali to nije tako. Nema uopće u tome nikakve želje za osvetom niti nanošenjem zla, nego je to na tragu onoga što nas je učio sveti papa Ivan Pavao II. „Treba čistiti spomen, treba čistiti memoriju, treba dolaziti do istine da ona dovodi do zacjeljenja i pomirenja pojedinaca društava.“
Utjecaj komunističkih struktura, smatra Tanjić, u društvu nije ostao samo na političkoj razini, nego je prožeo sve njegove sfere, ali se zbog izlike straha od političke zlouporabe o njemu uglavnom šuti: „Uvjeren sam, a to pokazuju i mnoga istraživanja, da jedan od razloga zašto ne možemo ostvariti ono prema čemu svi težimo, jedno pravednije i bolje, iskrenije demokratsko društvo, upravo zato što osjećamo i znamo da mnogi akteri iz razdoblja komunizma, kao i mnogi mentaliteti i načini razmišljanja, još uvijek žive i prisutni su, i zapravo sprječavaju i onemogućavaju oslobođenje duhovnih, ljudskih, ekonomskih i političkih potencijala koje hrvatska ima. Želio bih da i ovaj okrugli stol doprinese toj svijesti i da nam pomogne da nadiđemo nasljeđe komunizma kroz istinu i povjerenje, i onda da se na taj način okrenemo budućnosti.
U Hrvatskoj uz toliko otvorenih tema malo diskutiramo i slabo se učimo diskutirati s tim argumentima kroz slušanje. Zato to nastojimo činiti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Ima mnogo rana koje su u nama bile gnojne i zatvorene, a da o njima uopće ne govorimo. O njima treba govoriti, pa makar i postojala opasnost političke zlouporabe, jer ako se o njima govori, to će se isto pročišćavati. Ne smije se zbog bojazni od zloupotre spriječiti da do rasprave dođe. To se poglavito odnosi na našu komunističku prošlost.“
Rektor se posebno osvrnuo na utjecaj komunističkog nasljeđa na hrvatski sustav obrazovanja, o kojemu se najmanje govori, ali koji igra ključnu ulogu u izgradnji čitavoga društva:
„Meni je kao rektoru sveučilišta jako zanimljiv utjecaj komunističkog razdoblja na odgoj i obrazovanje. Mi znamo da je to u Hrvatskoj jedno od temeljnih prijepornih područja koje uistinu ne treba ideologizirati, ali se treba složiti sa činjenicom da kod nas ne postoji apsolutno nikakav oblik, neću reći lustracije, nego čak preispitivanja profesorskog kadra na sveučilištima u razdoblju prijelaza iz totalitarnog sustava u demokraciju. Isti profesori koji su na visokim učilištima učili marksizam danas uče postmodernu filozofiju. Učili su povijest u jugoslavenskom okviru, a onda su to nastavili raditi i dalje. Pogotovo se to odnosi na društvene i humanističke znanosti: sociologiju, filozofiju, psihologiju i druge.
Činjenica je da i danas na visokim pozicijama u znanosti imamo ljude koji su bili funkcioneri komunističke partije, a namjeravali su se, i još se uvijek namjeravaju, kandidirati za ministre znanosti i obrazovanja, bez da to u Hrvatskoj ikoga dublje brine. Zato su, zapravo, ove rasprave važne.“
Ipak, Tanjić je na kraju izrazio vjeru da će se u hrvatskome društvu naći dovoljno razboritosti i snage da se suočimo s vlastitom prošlošću i doživimo društveno zacjeljenje: „Pitanje suočavanja s prošlošću prije negoli ekonomsko je duhovno pitanje. To se usuđujem reći kao svećenik. To je duhovno i društveno pitanje. Naši gosti iz Njemačke su pokazali pravi put na kojem mi u Hrvatskoj moramo ustrajati, moramo na tome inzistirati, da se arhivi otvore, da se o tome razgovara, i da se suočimo s prošlošću. Vjerujem da imamo dovoljno vjere, snage i ljubavi da u tome uspijemo“ zaključio je Tanjić.
Izvor: ovdje
