ČEMU ŠOK, TA SVE JE BILO OČITO: Povratak Jože Manolića!

Nedjelja, 23 listopad 2016 9:00
Written by: milanN
Leave a reply

Povratak Jože Manolića

Kažu da nada umire posljednja. Hrvatska je iznimka, tu je nada umrla prije Manolića. Kad je Milanović postao premijer, ostao je u sjećanju srdačni zagrljaj njega i Jože Manolića koji je uslijedio. Ako ste mislili da je Joža Manolić, duhom i tijelom, prisutan samo u jednoj stranci, nije. Pojavio se i ovaj put, da bi nas podsjetio tko nam zapravo vodi nelustriranu nam državu od osnutka. I zadržao se u ugodnom razgovoru s kolegom Vladom Šeksom, koji je, poput njega, postao jedna od onih vječnih figura u hrvatskoj politici, figura koja djeluje iza kulisa ali bez koje se malo toga događa.

Slika govori tisuću riječi, pa kao što je slika zagrljenih Milanovića i Manolića nagovijestila Lex Perković, tako je slika iz Jutarnjeg, gdje su na jednoj strani bili živahni starčić Manolić i Šeks u srdačnom razgovoru, a s druge Hasanbegović kako osamljen puši na balkonu zgrade Sabora, najavili događaje koji će uslijediti. Prvi od njih je, svakako, bilo imenovanje novih ministara u Plenkovićevoj, zasad još nepotvrđenoj, vladi. Zanimljivo da su se i danima nakon te fotografije neki još nadali da će Hasanbegović ostati ministar, ili da će ga bar naslijediti netko tko nije dio kulturnjačke mafije u Hrvatskoj.
A onda su, nekoliko dana kasnije, uslijedili šok i nevjerica.

Osvojio vlast, pa potpisao kapitulaciju!

“Jutros nema kave, ajd dobro… šutim. Osam sati, nema doručka! Ohrabrim se i upitam što ovo treba značiti?!” “Znaš ti dobro, ti si nas nagovorio da idemo glasovati za HDZ! I samo da znaš, neće biti ni ručka!”, komentira situaciju jedan moj prijatelj na društvenom mreži.

Drugi kaže, “Premijera hvale Dežulović, Tomić, Ivančić, Markovina, Jakovina, Saša Kosanović, Lovrićka, Vojo Drvar, Jovanović od milja zvani Šprajc, Matija Babić, Stazići, Teršelička, Pusići, nevladine udruge, Lupige, H-alteri… a ja glasa za njega! Bože… pretvori me u žabu i itni me u baru!!”

Ta dva statusa, i brojne fotografije prerezanih članskih iskaznica, oslikavaju raspoloženje u velikom dijelu HDZ-a kad se saznalo da će ministrica kulture biti Nina Obuljen, koja je s posve suprotnog dijela političkog spektra od dosadašnjeg ministra Hasanbegovića i, iskreno, ni po čemu ne spada u HDZ. Beograd je zadovoljan novom hrvatskom vladom, zadovoljni su i u oporbi, pa je onda jasno da su u HDZ-u uglavnom nezadovoljni.

Ali nemaju baš pravo biti. Poznato je da je ovca životinja od koje se dobiva mlijeko, vuna, meso, i glasovi na izborima. Ja mogu razumjeti da su birači HDZ-a razočarani odlukom Andreja Plenkovića, ako je odluka uopće njegova, a ne donesena negdje drugdje, o čemu je nešto napomenula Mirela Holy u studiju 4. Ali činjenica je da Plenković nikad, baš nikad, nije skrivao u kojem će smjeru ići njegova politika. Nikad nije skrivao da ne želi Karamarkove ljude u Vladi, što je uostalom i uobičajeno kod ovakvih prevrata – novi vođa, ako želi opstati, uvijek traži ljude lojalne sebi.

On nikad nije skrivao da će njegova politika biti dobrim dijelom kreirana u Bruxellesu, i otvoreno je rekao da u njegovom HDZ-u neće biti mjesta za “ekstremiste”, a po euroatlantskim normama Hasanbegović je ekstremist. On nikad nije skrivao da neće voditi politiku konflikta, kao Karamarko, već beskonfliktnu politiku, pa i po cijenu odricanja HDZ-a od svega što je ikad zastupao, i ideološke kapitulacije. On je jasno rekao da se HDZ neće baviti svjetonazorskim temama, prepuštajući NGO-ima i “opinion making” tisku da kroje svjetonazor građana po svojoj šabloni. A jasno da tu nema mjesta za ljude poput Hasanbegovića. On nikad nije izgovarao psovke poput riječi “lustracija” i uvijek se pohvalno izražavao o antifašizmu.

On nikad nije skrivao da su mu uzori Angela Merkel i “moderni europski demokršćani”, koji se groze slanja vojske na vlastitu granicu kako bi zapriječili put imigrantima, ali ne i slanja vojske na rusku granicu, a možda i preko nje. On nikad nije skrivao da mu je važnija podrška ljevice i stranih veleposlanstava nego stranačke desnice. Ako i izgubi glasove dvadesetak posto birača HDZ-a, što nije vjerojatno s obzirom na činjenicu da prosječan birač ima pamćenje ne dulje od onog zlatne ribice, lako će to nadoknaditi među čitateljima Jutarnjeg i gledateljima HRT-a. On nikad nije skrivao da je njegov prioritet Srbija u EU, makar i četnička, i makar to išlo na štetu Hrvatske, jer je to prioritet u Buzinu i Bruxellesu. A on zna da više ovisi o njihovoj podršci, nego podršci birača: nju se lako pogura preko medija. Isto tako, tisak inače nesklon HDZ-u nikad nije skrivao da je sklon Plenkoviću, kao i brojne udruge i pojedinci s krajnje lijeve strane političkog spektra. To je trebao biti neki signal biračima HDZ-a.

Ali nije bio. Većina je na upozorenja da je čak i Milanović uza sve svoje bezbrojne mane i Lex Perković ipak malo više hrvatski suverenist od Plenkovića, onima koji bi rekli da za takav HDZ neće glasati uzvraćala “pa nije bitno tko vodi HDZ, nije bitno tko je Plenković ni to što Šeks stoji iza njega, samo da se komunjare i udbaši iz SDP-a ne vrate na vlast!”. Zapravo, brojni bi glasali za HDZ da mu je baš Jakov Blažević predsjednik i da umjesto Tuđmanove biste imaju Titovu u središnjicu, “da ne dođu komunjare”. Čemu sad šok i nevjerica? Ništa što Plenković radi nije došlo nenajavljeno. Brojni sada kažu, “mi smo sve to vidjeli, ali smo se nadali da ipak neće biti ovako, da neće imenovati nekog poput Nine Obuljen”. Zašto? Ako se netko smatra prevarenim, nema što kriviti Plenkovića, već samo svoju sklonost samozavaravanju.

Hrvatski radiša

Božo Petrov je jako vrijedan čovjek. Puno radi. Petkom u Metkoviću, u fušu, a ostale dane u Zagrebu. Putovanja naravno idu na trošak poreznih obveznika. I kao jako vrijedan čovjek, zaprijetio je, kao novi predsjednik Sabora, da će se sjednice tog najvišeg tijela u zemlji održavati i 48 sati u komadu, ako treba, dok se ne izglasaju svi zakoni koje su tražili kao uvjet za koaliranje s HDZ-om. Pa od većine njih odustali, jer su ionako bili posve nerealni. I vjerojatno neustavni. I pisani kao da su ih djeca zamislila. Jer Most je stranka stručnjaka i samo stručnjaka, pa nam zato najvažniji resor, pravosuđa, vodi čovjek čija je jedina kvalifikacija za to mjesto to što je bio sudac Općinskog suda u Metkoviću, i to što je Božin zemo i prijatelj. I zadovoljili se foteljama umjesto reformi.

A onda dva dana kasnije, valjda zbog preopterećenosti obvezama, nisu došli na sjednicu saborskog Odbora za zakonodavstvo. Tako da je sjednica propala. Što možda ne bi bila vijest, da upravo Most nije inzistirao na hitnoj proceduri donošenja tih zakona i time naljutio oporbu, koja je u pravu kad kaže da je donošenje zakona bez javne i saborske rasprave zapravo neozbiljno, a i nepotrebno. Pa se onda nije pojavio, i to bez opravdanja. “Iz Kluba Mosta čuje se dernjava, Ivan Kovačić se dere na stranačke kolege”, glasila je vijest TV N1 iz Sabora.

Ali zato ipak nije propala sjednica Sabora, na koju je došao i Pernar. I pobrinuo se da prođe u vedroj i veseloj atmosferi punoj smijeha. On je prigovorio Petrovu da pristrano vodi sjednicu Sabora i uložio prigovor. Kad je Petrov pitao “po kojoj točki”, Pernar, koji poslovnik očito nije niti pročitao, je napamet ispalio “238”. Članak 238 poslovnika govori o proceduri imenovanja nakon tajnog glasovanja, i nema veze s onim što se događalo u Saboru. Uopće nije pitanje tko će zamijeniti Petrinu u ulozi saborskog klauna u ovom sazivu.

Pupovac bi ista prava za sebe kakva Hrvati imaju u Srbiji!

“Ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bih poželio Hrvatima u Srbiji”, ispalio je bahato Pupovac danas u Saboru. Unatoč toj izjavi, koja je prošla nezamijećeno, kasnije istog dana je dogovorio s premijerom kvotu pomoćnika u ministarstvima iz redova manjina. Komada osam, navodno.

Stara poslovica kaže, “pazi što želiš, moglo bi ti se obistiniti”. Kad bi Pupovac bio zastupnik hrvatske manjine u Srbiji, za izjave kakve daje bi mu već kuća odletjela u zrak. U najmanju ruku. A izjašnjavati bi se vjerojatno morao kao “Bunjevac” ili tako nešto, ne Hrvat, jer to je tamo fuj i Hrvati se tamo ne žele deklarirati kao Hrvati. Što zbog stoljetnog pritiska da se odreknu svoje nacije i identiteta, što zbog straha, što zbog pranja mozga time kako je Hrvatima genetski usađeno ustaštvo i mržnja spram Srba. S druge strane, ljubav Srba prema Hrvatima nikad nigdje nije bila upitna. I manifestira se na sto načina. Od Šešelja i Vučića do Pupovca. Da ne idemo sad u povijest, u kojoj teško da ima srpskog lidera koji nije klao, pokoravao, ili napadao Hrvate, ako je ikako mogao. Kralj, Draža, Sloba, i tako dalje.

Ili, još bolje, probajte si zamisliti kad bi netko tko bi bio pandan Pupovcu, recimo Hasanbegović, sjedio u parlamentu Srbije. A ne vidim po čemu je to Hasanbegović više hrvatski nacionalist nego što je Pupuvac srpski. Ne bi dugo živio, zar ne? Dok su u hrvatskim vladama uredno sjedili bivši ministri tzv. SAO Krajine koji su se naslikavali s kokardama dok se etnički čistilo Hrvate, dotle bi itko tko se ikad slikao s nekakvim U u pozadini u Srbiji vrlo brzo loše završio.

No, mislim da bi Pupovcu ovdje ipak trebalo udovoljiti, i dati im upravo onakva prava kakva imaju Hrvati u Srbiji. Naime, koliko je meni poznato, manjinska prava se u velikoj većini država rješavaju po načelu reciprociteta, dakle: kakva prava ima naša manjina kod vas, takva će imati i vaša kod nas. No Hrvatska je specifična zemlja sa specifičnim zakonima koji odstupaju od svjetske prakse, pa manjina, čiji je najveći dio ne tako davno sudjelovao u pokušaju genocida nad domicilnim stanovništvom, sad iz nekog razloga ne samo da mora imati veća prava nego što hrvatska manjina ima u Srbiji (gdje je praktički istrijebljena u zadnjih pola stoljeća), nego mora biti i “pozitivno diskriminirana”.

A postoji i druga praksa, a to je da nacionalne manjine pravno ne postoje, već se sve građane tretira posve jednako. U Francuskoj, primjerice, i Švedskoj. Pa, možda je to put kojim treba ići. Ali tada se više ne bi lako ponovila situacija odnedavno, kad se pjevalo “Nitko nema što Srbin imade, pet ministara u hrvatske vlade”.

Socijaldemokracija u obrani milijardera

Hrvatski je sabor dopunio Zakon o HRT-u, pa će HRT ubuduće sam naplaćivati RTV pristojbu. Ukratko, lihvarski sustav ovrha koje su dosad išle preko Hanžekovićeve pravne tvrtke, i preko kojeg je on ubirao teške milijune preko ovrha sirotinji koja nije mogla platiti TV pretplatu, je postao prošlost.

U obranu Hanžekovića su stali, očekivano, SDP sa Stazićem na čelu, i Hanžekovićev uvijek socijalno osjetljivi Jutarnji list. Sam Hanžeković je, naravno, oštro reagirao na Mostov prijedlog dopuna Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji prema kojem će od sada HRT sam naplaćivati dugovanja izjavivši kako je „Mostov je prijedlog protuustavan i ruši cijeli pravni sustav“. Istina je, međutim, da je dosadašnji ovršni zakon taj koji ruši sva pravila koja važe u svim civiliziranim državama, to je sustav reketarenja.

Zastupnik Mosta Nikola Grmoja u Saboru je prozvao Hanza Mediju zbog medijskih udara na Most putem Jutarnjeg lista, rekavši kako će 50 milijuna kuna ostati u džepovima građana umjesto da se preliju u Hanžekovićev. „Sasvim je jasno zašto su određeni medijski udari na Most putem Jutarnjeg lista, izdanja Hanza Media“, rekao je Grmoja, a odmah potom se Jutarnji revno dao na dodatno istraživanje afera Mostovih zastupnika.

Nenad Stazić iz SDP-a Mostu je predbacio da iznose lažne podatke o troškovima ovrhe te je naveo da su oni znatno manji nego se navodi: „Odvjetnici naplaćuju 60 kuna za sastav rješenja, 30 kuna javnobilježničku klauzulu, a ostalo je PDV i drugi troškovi“. To je čista i nepatvorena laž. Zapitao sam prijatelja odvjetnika: samo sastav je po tarifi 250 kuna, manje ne može biti jer je ta tarifa zakonski određena, a kako se u obzir uzima vrijednost spora, na dug od oko tisuću kuna nastali troškovi su preko 400 kuna, predvidivi troškovi blizu 500, a ako se uloži prigovor ide još 300 kuna, plus PDV. Drugdje u svijetu se takve stvari rješavaju bez odvjetnika, na stranu što je i cijeli naš ovršni zakon u biti smeće. Naravno, dugove treba platiti, ali nitko normalan ne može reći da uz dug još trebate platiti neki put i dvostruko više javnobilježničkih i odvjetničkih troškova: to je čisto lihvarenje. A o tome da se ovrhe pokreću temeljem koječega od časne pionirske do sumnjivih dokumenata, s jedne strane, a s druge je stvarni dug praktički nemoguće naplatiti, ne treba niti govoriti.

Zašto Nina Obuljen nije Karamarko?

Nalazi li se Nina Obuljen u sukobu interesa zbog svojih veza s HAVC-om? Ona je bila članica Upravnog odbora HAVC-a. Tamo je zastupala Hrvatsku udrugu producenata, i to u vrijeme kad je HAVC dobio novac od države za snimanje pročetničkog propagandnog uratka „15 minuta – masakr u Dvoru“, što je skandal nezamisliv u bilo kojoj drugoj državi: BBC sigurno ne bi financirao snimanje filma koji o ratu govori iz nacističke perspektive, niti je uzima u obzir, a niti o Iračkom ratu iz perspektive Saddama Husseina, i tako dalje.

Logično je postaviti pitanje: Ako se Karamarko nalazio u sukobu interesa zbog davno prekinutih poslovnih odnosa svoje tada tek buduće supruge s čovjekom koji lobira za firmu koja je strateški partner RH, i ako je temeljem toga odlučeno, suprotno logici i razumu, da sukob interesa nije prestao s prestankom poslovnih odnosa, nego da je zbog „prijateljskih veza“ Karamarka i Petrovića sukob interesa permanentan i doživotan, može li se ista logika primijeniti i na Ninu Obuljen? Jer, ona je u prijateljskim vezama s Hribarom, čiji HAVC godišnje iz proračuna i paraproračuna (TV pretplate) uprihodi nekoliko desetaka milijuna kuna, kako koje godine. Usto, bila je u poslovnom odnosu s HAVC-om. Ne njen budući suprug, ni bivši, nego ona osobno. Ne preko nekakvog minornog ugovora o praćenju tržišta, nego kao članica Uprave!

I kako je Povjerenstvo tada odlučilo da Karamarko ne bi smio donositi odluke o INA-i – što je dovelo do pada Vlade – bi li Povjerenstvo sad trebalo donijeti odluku da ona ne bi smjela donositi odluke koje se tiču financiranja HAVC-a, gdje sjede njeni prijatelji, znanci, bivši poslovni suradnici, podređeni? Ovdje ne želim reći da su ta dva slučaja slična, nisu. Kod Karamarka sukob interesa nikako nije bio očit, i članovi Povjerenstva su imali vrlo različita mišljenja o tome je li bio ili ne u sukobu interesa. Ovdje ne bi smjelo biti spora, jer će ona kao ministrica kulture odlučivati o sredstvima koja se dodjeljuju HAVC-u.

Naravno, malo je vjerojatno da će tko postaviti to pitanje pred Povjerenstvom. Jer, neko je nepisano pravilo da se u sukobu interesa ne možete naći ako ste na „pravoj strani“.

“Nisam ja odavde”

Natječaj za izgradnju Pelješkog mosta, nečeg što obećava jedno pet bivših vlada a niti jedna nije ništa realizirala, je ponovo – stopiran. Ovaj put zbog žalbe koju je na natječaj 7. listopada podnijela tvrtka “Snaga vjetra” iz Splita. Rok za dostavu ponuda je istekao 17. ovog mjeseca.
Most vrijedi 1,75 milijardi kuna. Firma zbog čije je žalbe stopiran strateški projekt vrijedi… pa, ništa. Ima dvoje zaposlenih. Bavi se posredovanjem u trgovini koječime, što bi se reklo “šverc-komerc”. Lani je imala prihode od mizernih 486.000 kuna, i minus od 1.1 milijuna.

O sadržaju žalbe se ne zna ništa, kao ni o sadržaju prethodne dvije koje su kočile projekt – jednom odbijenom tvrtke Viadukt te drugom, neimenovane navodno kineske tvrtke, koju je Državna komisija za kontrolu postupka javne nabave prihvatila. Zašto su podaci o tome kad je riječ o Pelješkom mostu tajni, ne zna se.

Ali lako za to što o sadržaju žalbe ništa ne zna javnost. Problem je što o sadržaju žalbe ništa ne zna niti vlasnik tvrtke koja je projekt stopirala! Na pitanje novinara t-portala o žalbi, rekao je: “Nemam vam ja pojma o tome. Ništa ne znam.” Na opasku da je on direktor tvrtke i da je upravo on morao potpisati odluku o žalbi u ime svoje tvrtke, kaže: “Nemam ja pojma tko što radi. Dosta mi je. Pitajte korumpirane ljude u ministarstvima!” Bilić je čak dodao da je u strahu za svoju obitelj i da ne zna tko je to u njegovo ime napravio. Na pitanje bi li onda trebao tužiti nekoga tko mu smješta, rekao je: „Kako znate da nisam? Odvjetnik me savjetovao da ni s kim ne kontaktiram“, ne rekavši tko je odvjetnik.

Neovisno o tome treba li mu vjerovati ili ne, otvara se logično pitanje, tko tu i kakve igre igra oko Pelješkog mosta? Logična je pretpostavka da netko namjerno koči cijelu stvar, koristeći bezvezne male firme za tu svrhu, a iz kojeg razloga – možemo tek nagađati. A direktor Željko Bilić u jednoj stvari sasvim sigurno ne laže. A to je da po ministarstvima ima korumpiranih ljudi.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno