Farizej i carinik u hramu: Kako zadobiti opravdanje?
(30. nedjelja kroz godinu C)
Isus je bio vrstan poznavatelj ljudskog srca. Savršeno je poznavao njegove potrebe i zablude. U raskrinkavanju zabluda, ponajprije onih u odnosu prema Bogu, rado se služio prispodobama. Takvi smo mi ljudi, puno lakše otkrivamo mane i obmane kada ih promatramo na drugomu, nego li na sebi. Ali još više od toga, Isus nas pomoću prispodoba uči kako ispravno stajati pred Bogom, te kako Božjim očima, očima onoga koji nas je iz ljubavi i na svoju sliku stvorio, gledati sebe i stvarnost oko sebe. U konačnici želi nam otkriti kako pred Bogom zadobiti opravdanje, odnosno kako postati dionikom njegova spasenja.
Sve što u našem životu što stoji ispravno ili iskrivljeno, stoji tako radi našeg odnosa prema Bogu. Odnos s Bogom se gradi prije svega u molitvi. Ali svaka molitva nije nužno dobra. Štoviše, može se pretvoriti u izvor samoobmane, u prepreku za istinski susret s Bogom. Isusova prispodoba o farizeju i cariniku u hramu upravo nam to pokazuje. Farizej stoji uspravan i u molitvi se hvali pred Bogom, a carinik izdaleka i spuštena pogleda moli Božje smilovanje.
Svatko od nas sklon je graditi svoj svijet po vlastitim mjerama i gledati sebe onakvim kakvim se želi vidjeti. Tada u drugima rado gledam gore od sebe, a sebe kako ”nisam kao ostali ljudi”. Svoje mane i tuđe dobro ne vidim. Gore od svega je što i Boga u taj svoj svijet ugrađujem onoliko koliko to meni odgovara. Doziram ga prema svojim receptima, pripisujem mu ono što mi se sviđa, a ono što mi se ne sviđa odbacujem. I silno se opirem svakomu tko pokuša narušiti taj moj svijet.
Događa se, dakle, da čovjek ode u hram moliti, a da pri tome ne doživi susret s Bogom, da molitva ne dotakne njegovu dušu. Razlog tomu je samoobmana ”pouzdavanja u svoju pravednost”. Luka piše: „Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivah, (Isus) kaza ovu prispodobu.“ Pa kada još zabludu samoopravdanja hranimo molitvom, ona postaje neprobojna utvrda, prava tamnica, to tvrđa što je čovjek ”pobožniji”. Slično je to kao kada se bolesnik hrani upravo onom hranom koja pogoduje razvoju njegove bolesti. Samoobmana može rasti usred hrama, usred molitve, usred bilo kojeg pobožnog čina. Ona se rađa i raste u iskrivljenom gledanju na Boga, na druge i na sebe, u upornom traženju vlastite pravednosti i zasluga pred Bogom. Takav odlazi iz hrama neopravdan. Nastavlja živjeti od svojih zabluda i umišljenih zasluga. Ostaje zarobljen u samoobmanu.
Razbijati svijet vlastitih samoobmana, to je trajni zadatak koji Isus stavlja pred svakog od nas. Nadasve je potrebno razbijati naše iskrivljeno gledanje na Boga i njegovu dobrotu. U nama se lako nagomilaju tereti krivnje, ljubomore, nemiri, nerazumijevanja, mučnina od međuljudskog natjecanja, iskrivljena gledanja i očekivanja… Odlazak u hram – za nas je to napose nedjeljna euharistija, ali i svaka molitva – ima za cilj da iziđemo iz samih sebe, da svoj život stavimo u ozračje Božje ljubavi te u njoj pronađemo smirenje i opravdanje. Za takav stav treba hrabrosti. Jer tada čovjek nužno otkrije svoju grješnost i nedostojnost da stoji pred Bogom. Otkriva kako ima dovoljno posla sa samim sobom, te kako je promašeno i licemjerno baviti se i uspoređivati s drugima. Starozavjetni pisac Sirah (prvo čitanje) poziva da u molitvi prije svega budemo ponizni: „Tko Boga služi svim srcem svojim bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Molitva poniznog prodire kroz oblake…“
Izlaz iz vlastite nedostojnosti nije u lažnom samouzdizanju, kako to pokušava ovaj farizej, nego u traženju opravdanja u Božjem milosrđu, u raskajanom srcu koje poput carinika vapi: „Bože milostiv budi meni grešniku!“ Tek tada možemo, zajedno sa sv. Pavlom (drugo čitanje), vjerovati i nadati se: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!“
don Marinko Mlakić
