Ideološki utjecaj vraćen u ruke tzv. ljevice
S portala hkv.hr prenosimo razgovor s Damirom Pešordom
Poštovani gosp. Pešorda, kako komentirate sastav nove Vlade Andreja Plenkovića?
Prvi je dojam da je sastav pomno planiran i ideološki balansiran, kao da se htjelo zadovoljiti što širi spektar političkih strujanja, i to ne samo unutar HDZ-a. Tako da su ministri postali i osvjedočeni domoljubi Milan Kujundžić i Goran Marić, ali i jedna Nina Obuljen podršku kojoj je dala cijela hrvatska ljevica, kao i svi jugonostalgičari. Drugo što upada u oči jest činjenica da je i Andrej Plenković najvažnija ministarstva, najvažnija u smislu vladanja situacijom u zemlji, dao Mostu. Tako Most ima nadzor nad policijom, pravosuđem i energetikom. Znatan je i broj žena na čelu ministarstava, barem onih koja su pripala HDZ, što dodatno ide u prilog tezi da se željelo zadovoljiti i nekakve uzuse političke korektnosti. Ukratko, Vlada je, kao što reče Plenković, inkluzivna. Možda malo i previše, za moj ukus.
Prije izbora za Hrvatski sabor 2015. godine napisali ste da će odnos prema Ministarstvu kulture biti jedan od glavnih testova Vlade. Kako komentirate činjenicu da je Hasanbegović zamijenjen Ninom Obuljen protiv koje su koordinacije braniteljskih udruga izrekle niz izuzetno teških optužbi?
Da, napisao sam to što kažete premda sam bio svjestan činjenice da je vrlo mala vjerojatnost da Zlatko Hasanbegović ostane ministar. Međutim, očekivao sam da će to biti barem netko iz HDZ-a, naravno netko s odgovarajućim kompetencijama za taj posao. Na žalost, Plenković je odlučio kako je odlučio. Izborom Nine Obuljen poslana je jasna poruka – hrvatska kultura i dalje ostaje u rukama hrvatske ljevice. Koja, da se razumijemo, nije sporna što je ljevica nego je sporna što je u velikoj mjeri protuhrvatski i projugoslavenski orijentirana.
Svojedobno sam u knjizi kratkih eseja ”Nametnička kultura” ustvrdio da je hrvatska kultura produkt dvostrukog nametništva: nametnute globalizacijske paradigme koja parazitira na dotrajalom tijelu tradicije i tradicionalnog nametništva jugoslavenske ideje na hrvatskom nacionalnom biću. Pojavom ministra Hasanbegovića pojavila se na trenutak nada da bi se takvo stanje moglo promijeniti, barem donekle. Na žalost, izborom nove ministrice takvo je stanje, čini mi se, dodatno učvršćeno.
Zanimljivo je da je ministarstvo kulture dano, uvjetno rečeno, anacionalnoj ljevici, dok je na čelo ministarstva zdravstva došao konzervativni, nacionalno osviješteni političar. Ministarstvo zdravstva ima malu ili nikakvu ulogu na kreiranje javnog mnijenja, dok je uloga ministarstva kulture u tom smislu ogromna. Iz toga možemo zaključiti da je desnica možda, da tako kažem, namirena u kadrovskom smislu, dok je ideološki utjecaj vraćen u ruke tzv. ljevica, iza koje se najčešće skriva jugokomunistički sentiment.
Micanje Hasanbegovića s mjesta ministra kulture daje naslutiti da novome predsjedniku Vlade očito nisu toliko bitna nacionalno-identitetska pitanja. Može li se, međutim, bez tih rješavanja pitanja uopće išta riješiti u Hrvatskoj? Može li Hrvatska dalje bez lustracije u smislu uklanjanja kriminalnih kadrova iz najvažnijih institucija?
U svojem ste pitanju dali i odgovor, doduše u formi retoričkog pitanja. Na koje, slažući se s vama, odgovaram: Ne može!
U Europskoj uniji trenutno se vodi latentni sukob između federalističke struje, koju predvode Njemačka i Francuska, i suverenističke koju predvode zemlje Višegrada, a čiju je politiku novi predsjednik Vlade svojedobno kritizirao. Kojoj će se struji prema Vašem mišljenju prikloniti Hrvatska i ima li izgleda da se u Hrvatska afimira na uspravnici Jadran-Baltik-Crno more?
Moram priznati da nisam baš neki stručnjak kad je riječ o geostrategiji, međutim ideja mi je uspravnice Jadran-Baltik draža od, kako rekoste, federalističke struje. Razlog je jasan, zemlje na ”uspravnici” teže očuvanju suvereniteta i kršćanskih vrijednosti na kojima je zapadna civilizacija izrasla. Doduše, malo zbunjuje što je toj uspravnici dodano i Crno more pa ”uspravnica” više baš i nije uspravnici. Inače, nije tajna, razvidno je to iz mojih tekstova, da Orbana držim najvećim državnikom i političarom suvremene Europe.
Mnogi povlače paralelu između sadašnjeg trenutka i onoga kad je Sanader preuzeo kormilo države. Kako Vi gledate na tu usporedbu koja implicira da smo ponovno dobili desnu Vladu skrojenu po mjeri ljevice?
Čim je Vladimir Šeks tu, takve se usporedbe nameću. Šeks je nedavno na televiziji izjavio da se ne odlučuje u Saboru, pa čak ni u Hrvatskoj, nego negdje drugdje. S obzirom na činjenicu da je on ponovo jedan od najvažnijih ljudi u zemlji, može se zaključiti da se svake suverenosti mi unaprijed odričemo i spremno čekamo naloge izvana, s nekog tajnovitog mjesta na kojemu se odlučuje o svemu.
Ono malo mrvica vlasti što je domaćim upravljačima ostavljeno bit će, bojim se, u dobroj mjeri po mjeri ljevice, a popularnost Andreja Plenkovića u lijevim medijima, a to su uglavnom svi veći mediji u zemlji, mogla bi nadmašiti popularnost i potporu koju je od istih tih medija svojedobno imao Ivo Sanader. Međutim, dopuštam mogućnost da me gospodin Plenković ugodno iznenadi, živi bili pa vidjeli!
Hoće li Hrvatska ikada dobiti stvarno hrvatsku vlast ako se prethodno ne razbije medijski monopol jugofilnih i globalističkih struktura proizvod kojega u Hrvatskoj je političko jednoumlje kad su pitanju određena pitanja?
U tomu i jest ključni problem, medijski monopol ne može se razbiti bez osvajanja vlasti, a vlast se uistinu ne može zadobiti bez razbijanja medijskog monopola, to je kao začarani krug. Ipak, činjenica da vlast na većini izbora od rata naovamo osvaja HDZ govori u prilog tezi da je većina hrvatskog naroda sklonija tradicionalnim vrijednostima i domoljublju nego postmodernom relativizmu i internacionalizmu. Na žalost, kreatori političkih zbivanja iz sjene temeljito su svojedobno sanadezirali HDZ tako da je izvornog tuđmanizma sve manje u toj stranci.
Bilo kako bilo, ponovili novi HDZ grješke Sanaderova HDZ-a, mogao bi nestati s političke scene za određeno vrijeme. Znakovito je da su mnogi mlađi katolički i politički aktivisti konzervativne orijentacije priklanjaju Mostu. Na truplu devastiranog HDZ-a mogao bi jednoga dana izrasti snažan Most. Na žalost, još uvijek je nejasno koliko je Most autohtona, samosvojna i samonikla pojava, a koliko teledirigirana pojava. Osim toga, u skoroj budućnosti treba očekivati jačanje antieuropskog pokreta. Najpoznatiji zagovornici takve politike su ”živozidaši”, takvoj politici sve su skloniji ostaci devastiranih pravaških stranaka i neke druge manje stranke i udruge. No, najjasnije i najdosljednije takvu politiku zastupa stranka ”Jedino Hrvatska”. U svakom slučaju, pred nama su zanimljiva vremena.
Davor Dijanović/hkv.hr