Institucionalizirani svetosavski terorizam
Ne budu li hrvatske vlasti povela ozbiljna računa o “terorističkoj” djelatnosti Srpske pravoslavne crkve, projekt Milorada Pupovca o federalizaciji Hrvatske na srpski i hrvatski dio bit će tek prva stuba u projektu obnove velikosrpskih planova, koje Beograd nije uspio realizirati u ratnim pohodima na Hrvatsku tijekom devedesetih godina
Nedavno su hrvatske vlasti u pomnoj režiji Srpske pravoslavne crkve primile na visokoj diplomatskoj razini sulatnova patrijarh-pašu Bartolomeja I. kako bi se valjda legalizirala stara jugokoministička kleveta o genocidnosti hrvatskoga naroda.
U toj složenoj obavještajno-diplomatskoj operaciji Srbijanska crkva pregovara s predstavnicima Katolilčke Crkve o ulozi zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata, kako bi spriječila postupak njegove kanonozacije i proglašenjem svetim ovoga neuopitno Kristova učenika.
Ozbiljnost koju ovoj srbijanskoj svetosavskoj organizaciji pridaju predstavnici hrvatske države, ali i dijelovi Katoličke Crkve nisu spojevi s načelima demokratičnosti, slobode i prava na izbor.
Naime, Srbijanska pravoslavna crkva u svom zadrtom veliksorpskom poslanju nastoji poput Moloha u svoju proždrljivu utrobu utrpati sve pravoslavne vjernike u državama što su nastale raspadom bivše komunističke Jugoslavije.
Tako je ta svetosavska politička organizacija institucionalizirana u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, što joj daje moćne državno-političke ovlasti protiv svih vjernika koji se etnički, a ponamanje nacionalno ne osjećaju Srbima.
U tako široko zajamčenoj prevlasti Srpske crkve, koju joj omogućuju zakoni nesrpskih država, praktično se krše osnovna ljudska prava različitih etničkih i nacionalnih skupina koje bi, bez obzira na svoju vjersku pripadnost, trebale imati zajamčena etnička i nacionalna prava.
Stoga je u Hrvatskoj još uvijek nemoguće postati političkim Hrvatom svakom pravoslavnom vjerniku, unatoč osjećaju etničke i državnopravne pripadnosti hrvatskom narodu.
Jednako tako, ako ne još i gore jest stanje u Crnoj Gori na čiji politički život svim silama nastoji utjecati Srpska pravoslavna crkva. Što je Crnogorcima SPC najbolje pokazuju izjave crnogorskoga mitropiolita Mihaila.
On smatra kako bi Državno odvjetništvo trebalo pokrenuti postupak protiv Beogradske patrijaršije jer je ona “inspirator svih zločina uperenih protiv suverenosti i mira u Crnoj Gori” Mihailo tvrdi kako je aktualno “potkopavanje ustavnoga poretka u Crnoj GOri u organizaciji velikosrpskih stranaka kako bi zemlju doveli u kolonijalni položaj i pokušali izazvati građanski rat, samo nastavak stare politike” SPC-a koja ima isti cilj, ali se danas koristi drugim sredstvima.
Srbijanska patrijaršija, smatra crnogorski metropolit, devedesetih godina jednako kao i danas nije bila niti je crkva, nego teroristička organizacija koja je po nalogu Beograda djelovala i djeluje protiv Crne Gore.
Kad je riječ o takvoj zločinačkoj organizaciji i osmišljavateljima masovinih srpskih zločina u agresiji tijekom devedesetih godina na Hrvatsku i BiH, uputno je postaviti pitanje hrvatskim gonidbenim vlastima, zašto umjesto potpore toj prikrivenoj velikosrpskoj politici ne poduzmu potrebne državnoodvjetničke radnje protiv organizacije, koju na primjer jedna cijela pravoslavna crkva u Crnoj Gori smatra terorističkom organizacijom?
Štiti li hrvatsko Državno odvjetništvo protudržavnu djelatnost beogradske patrijašije na način da velikoj skupini pravoslavnih Hrvata priječi institucionalno povezivanje i obnovu njihova crkvenoga života?
Ili pak možda hrvatsko Državno odvjetništvo vode prosovjetski, a danas proruski kadrovi stasali još u doba kasnoga komunisičkog sustava, koji u skladu s proruskim srbijanskim nastupanjem u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH nastoje spriječiti ulazak Crne Gore u NATO savez i Europsku uniju?
Bilo kako bilo, od sadašnje postave hrvatskih kaznenogonidbenih tijela ne treba očekivati nikakav odgovor, osim možebitnoga nastavka dosadašnje politike i progona onih koji upozoravaju na njihov nerad.
Iz svetosvakoga pak pohoda na Crnu Goru nije teško izvući zaključak o cjelokupnoj strategiji i politčkom djelovanju Beogradske patrijaršije, a onda i o njezinim smutnjama po Hrvatskoj, što najbolje svjedoče cinične poslanice patrijarha Irineja, koji, unatoč općem srpskom ratnom porazu 1995., i dalje sanja otimačinu hrvatskih državnih prostora, nakon što mu je uspjelo zaposjesti polovicu Bosne i Hercegovine, a naročito njezin zapadni dio, koji do ulaska austrougarske vojske u BiH bijaše sastavni dio nekadašnje Turske Hrvatske.
Ne budu li hrvatske vlasti povela ozbiljna računa o toj “terorističkoj” djelatnosti Srpske pravoslavne crkve, projekt Milorada Pupovca o federalizaciji Hrvatske na srpski i hrvatski dio bit će prva stuba u projektu obnove velikosrpskih planova, koje na sreću nisu uspjeli realizirati u ratnim pohodima tijekom devedesetih godina.
Ivan Svićušić/hrsvijet.net
