NIKOLA MILANOVIĆ: Samozatajna skromnost požrtvovnih redovnica
Svečanom akademijom i simpozijem u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije 13. i 14. listopada obilježeno je 25 godina katoličkog vjeronauka u školi u Republici Hrvatskoj.
Svečanoj akademiji nazočili su hrvatski nadbiskupi i biskupi predvođeni zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem i predsjednikom HBK zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico kao i brojni drugi uzvanici među kojima i predsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner te ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Na simpoziju u povodu 25 godina vjerskog odgoja i vjeronauka u školi kratak, ali iznimno poticajan i sadržajan pozdravni govor održao je prof. dr. sc. Predrag Šustar, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Među brojnim predavačima na simpoziju valja spomenuti prof. dr. sc. Antu Pavlovića, izv. prof. dr. sc. Theu Anu Filipović, dr. sc. Krunoslava Novaka, prof. dr. sc. Antuna Tamaruta i brojne druge izlagače. Posebno zanimanje medija izazvao je okrugli stol na kojem su sudjelovali prof. dr. sc. Neven Budak, prof. dr. sc. Tonči Matulić te dr. Anto Mikić.
Skromnost i zamozatajnost koje osvajaju
Na spomenuto obilježavanje pozvani su vjeroučitelji mentori i savjetinici, pa sam i ja, kao jedan od njih, nazočio tom velikom događaju. Međutim, kako su mediji o svemu tome već iscrpno izvijestili, želio bih na ovom mjestu progovoriti nečem drugom što me se također duboko dojmilo. Naime, zahvaljujući sestri Dolores Brkić, splitskoj vjeroučiteljici-savjetnici, upoznao sam nekoliko njenih kolegica, sestara Družbe Služavki Maloga Isusa iz zagrebačkog samostana na Naumovcu 12, gdje se ujedno nalazi i Vrhovna uprava Družbe. Takvu skromnost i neposrednost, marljivost i požrtvovnost kakvu sam doživio u susretu s njima, danas je drugdje teško pronaći.
Kad vas časna majka Radoslava dočeka automobilom, pa vas vozi gdje god treba, a kad je tu stalno vam je na usluzi kao da se radi o ne znam kako važnom gostu, onda je to zaista nešto posebno. U svemu tome ona je tako jednostavna, samozatajna i brižna, reklo bi se ‘manja od makova zrna’.
A časna majka Radoslava Radek nije bilo tko. Ona je poglavarica cijeloga reda. U već poznim godinama ima čudesnu količinu energije, koju neprestano prosipa planirajući i čineći sve što se može za dobro potrebitih. Zajedno s njom u Vrhovnoj upravi službe nalaze se i s. Vesna Mateljan (zamjenica), s. Marija Banić, s. Anamarija Kesten, s. Jadranka Lacić, s. Imakulata Lukač, s. Alojzina Mijatović te mlada studentica socijalnog rada s. Milana Zegarac. Sve ih krasi jednostavnost, iskrenost i skromnost pa čovjek stupajući u njihovu kuću ima osjećaj da je zakoračio u vlastiti topli dom.
Opasna djelatnost u misijama
A onda od sestara čujete priče o različitim zanimljivim događajima. Izdvojit ću samo priču sestre Marije Banić, koja je nekoliko godina provela u Ruandi pomažući tamošnjem narodu da nekako prebrodi ratne i sve druge strahote. Naime, sudjelujući u životu Crkve i po želji utemeljitelja Družbe, prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjeg Josipa Stadlera, Družba Sestara Služavki Malog Isusa prihvaća i rad u misijama. Tako je Družba otvorila svoju misijsku postaju „Stadlerova dolina“ u Ruandi.
Poznato nam je da se u Ruandi dogodio genocid u kojem je došlo do masovnih ubojstava stotina tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Broj žrtava bio je stravičan, a prema nekim procjenama iznosio je preko 1.000 000.
Sestra Marija svjedoči kako su se nesretni ljudi od sigurne smrti skrivali posvuda, pa tako i u crkvi. Sestre su ih pokušavale zaštititi istovremeno izlažući svoje živote vrlo izvjesnoj pogibelji. Tako je sestra Krucifixa Ivelić, voditeljica misije, štitila nesretne ljude pod prijetnjom puške prislonjene pod bradu. S njom su u gotovo identičnoj situaciji bile i sestre Marija Banić, Beatrixa Marić i Andrea Bulut.
Nakon toga stalno su doživljavale grozne prijetnje pa su morale napustiti zemlju kao prognanice. Kasnije su čak dospjele na tamošnju svojevrsnu listu za odstrijel. Usprkos tome što bi vjerojatno bile ubijene, one bi se vratile, znajući koliko su potrebne tim nesretnim ljudima. Kakvo herojstvo.
Danas druge tri sestre djeluju u Misijama na Haitiju, u dječjem sirotištu“ Alojzije Stepinac“.
Prije 21 godinu Družba je osnovala Društvo Prijatelja Maloga Isusa – kao vanjske suradnike. Ravnateljica Društva PMI-a je s. Anamarija Kesten, a pročelnica za splitsku provinciju s. Dolores Brkić. Važno je napomenuti da sve članice Družbe i PMI-a na različite načine pomažu misije. Nekad to čine molitvom, a nekad prikupljanjem materijalnih sredstava, uvijek se, kao glavnog smjerokaza u svom radu, držeći Stadlerovog gesla: Imaj srce – prema sebi sudačko, prema bližnjem materinje, a prema Bogu djetinje!
Ovo je tek nekoliko kratkih crtica iz bogatog života siromašnih redovnica, žena koje nemaju ništa osim vjere u Boga, velikog srca i nevjerojatne jednostavnosti kojom osvajaju. A svaka od njih bi svojim dobročinstvima zacijelo mogla ispisati jednu podeblju knjigu.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
