Srbijanska BIA ostala bez vijaka
Sovjetska tehnologija državnog prevrata i podređivanja suverenih država ne poznaje drugi način nego tenkovsku silu i masovnu odmazdu. Dovoljno je prisjetiti se sovjetskog prevrata-intervencije u Budimpešti 1956. godine ili sličnog scenarija u Pragu 1968. godine.
Međutim ovaj put tenkovima i korpusima JNA nisu mogli na Crnu Goru, makar je isplovljenje ruske flote iz svojih matičnih luka na Sjevernom moru i Baltiku zamišljeno i kao potpora državnom udaru u Crnoj Gori. Ta ploveća ruska skalamerija navodno nije namjeravala uploviti u sirijski Taurus i Latakiju već u crnogorski Bar čim srpsko-ruski prevratnici u Crnoj Gori na dan parlamentarnih izbora „obave posao“. I to je trebao biti povijesni izlazak Rusije u Jadransko more.
Politički predstavnici Srba u najvećoj su mjeri ista sovjetska škola; svi još dobro pamtimo Domovinski rat i srpsko-srbijanske metode razaranja i potpunog uništenja. Dovoljno se sjetiti Vukovara i sovjetske tenkovske doktrine sveopćeg uništenja isprobane na tom hrvatskom gradu te prizvati u sjećanje četničke crne zastave, zarakijanu i u bradu obraslu hordu s pjesmom o klanju Hrvata kako ulazi u Vukovar. ISIL-ovi krvnici djeluju kao fina gospoda u odnosu na one koji su opsjedali Vukovar.
Nakon srpsko-ruskog debakla i uhićenja 30-ak prevratnika u Crnoj Gori te nakon parlamentarne pobjede Đukanovićevog DPS-a, Rusija i Srbija intenzivno traže krivce i tiho se optužuju, a ruska flota je preusmjerena i sada plovi prema sirijskim teritorijalnim vodama. Nervozna i osramoćena Srbija neuspjeh tumači i opravdava protjerivanjem nekolicine ruskih državljana iz Srbije, a ponižena Rusija šalje u Srbiju svog čovjeka od najvećeg Putinova povjerenja – Nikolaja Petruševa, tajnika ruskog Vijeća sigurnosti i šefa FSB-a – samo s jednom namjerom: da Srbijancima istrlja uši.
I to se događa samo desetak dana nakon zajedničke vježbe srbijanskih i ruskih oružanih snaga, „Slavensko bratstvo 2016“. Da bi zakamuflirala upletenost svojih službi u neuspjeli državni prevrat, Srbija je započela pronalaziti američke obavještajce u srbijanskoj obavještajnoj zajednici. Rusi pak svu krivnju svaljuju na srbijansku traljavost i neprofesionalnost.
Prije dva dana na mariborskome groblju pokopano je prvih 796 posmrtnih ostataka žrtava komunističkih zločina likvidiranih nakon II. svjetskog rata u Barbarinom rovu, kod sela Huda Jama. Nazočan je bio slovenski i hrvatski državni vrh, visoki predstavnici Crkve, kao i tisuće ljudi koji su se željeli pokloniti brutalno ubijenim vojnim i civilnim žrtvama. Hrvatski državni vrh konačno je shvatio da je s 620 do sada evidentiranih masovnih stratišta i grobišta, Slovenija postala hrvatska Katinska šuma! Tim više jer među nazočnima na mariborskom gradskom groblju nije bilo niti jednog predstavnika SDP-a, imovinskog i političkog nasljednika SKH; nije bilo jednog partijskog „uglednika“ poput Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Vesne Pusić ili joj brata Zorana.
I nema pomirbe u Hrvatskoj sve dok se ne istraži, izreče i napiše puna istina o ratnim i poratnim komunističkim zločinima. Za zakašnjenjem od 25 godina došlo je na mala vrata ipak pravo vrijeme: komunizam je jednako kao i nacifašizam stavljen na povijesnu optuženičku klupu i proces očišćenja nacije od oštećenog komunističkog uma je nezaustavljiv.
Ali hrvatski mediji pod dirigentskom palicom Lekovićevog HND-a ne popuštaju i ne daju se vjetrovima promjena. U hrvatskim medijima ni za vrijeme Titine Jugoslavije ni za vrijeme suverene Hrvatske nisu radili profesionalni novinari i kolumnisti nego stari i novi agitpropovci s diplomama ONO i DSZ (i mnogi bez ikakvih diploma, kao njihov predsjednik Saša Leković!) pa im navodno nije bilo mrsko u dogovoru sa srbijanskom tajnom službom BIA-om zamračiti srpsko-ruski prevratnički debakl u Crnoj Gori i samo usput spomenuti krvave temelje Titove Jugoslavije – službeni pokop komunističkih zločina u Mariboru – nego su izmislili i navodni atentat na predsjednika HND-a, Saše Lekovića.
Procijenili su da je Saša Leković toliko važan(?!) da bi jedan „atentat“ na vojvodu HND-a mogao skrenuti pozornost javnosti sa masovnih komunističkih zločina i srpsko-ruskog neuspjelog državnog prevrata u Crnoj Gori.
Dakle na putu za Novi Sad Saša Leković, predsjednik HND-a i navodni BIA-in pouzdanik, imao je prometnu nezgodu. Prema Lekovićevim riječima ‘u pol vožnje odvaljem mu je desni kotač (znači, u pitanju su desničari) i „ozbiljni mehaničar“, kako navodi u svom izvješću Saša zvani Leki, „konstantovao je da su vijci/šarafi kotača bili napola istesterisani“. Odmah je Saša shvatio ozbiljnost situacije i svoju važnost pa je zatražio sastanak s ministrom Vlahom Orepićem čim se vrati s puta u Novi Sad. Sa sobom će na sastanak s ministrom ponijeti i „istesterisane šrafove“ koje je „pokupio s mjesta nesreće na teritoriju Srbije“ nakon uspješno pređenih 300 kilometara puta?!
O vjerodostojnosti takvih materijalnih dokaza i ekspertizi „ozbiljnog mehaničara“ raspravljat će nekoliko saborskih odbora. Najaktivniji će vjerojatno biti oni u kojima stoluje Milorad Pupovac, zvani Pupy. Naime njegova je supruga Slavica Lukić dopredsjednica već spomenutog Agitpropa koji se odaziva na naziv HND i Pupy će svim silama pokušati dokazati da je Leki žrtva tzv. ustaškog režima, a možda i kardinal Stepinac u svemu ima prste?
Zar BIA doista nije mogla izmisliti nešto bolje: recimo napad Papuanaca otrovnim strijelicama na Lekija? Ili BIA doista misli da je Jugoslavija još u punoj snazi, Srbi sve i svuda(?), a Hrvatska poput kukca pribijena na kokardu kao zalog jugoslavenske opstojnosti, pa je Šaša Leković, predsjednik jugoslovenske novinarske udruge, doista važan. Saša Leković, njegov HND, Antifašistička liga, Stjepan Mesić i slični potpuno su nevažni. To je i pučkoškolcima očito!
Kako i zašto Saša Leković i slični beznačajci, pa da im se ne znam što dogodilo, mogu pomisliti da mogu i smiju zamračiti značaj komemoracije žrtava komunističkih zločina iz Hude Jame, i to upravo sada kad se Hrvatska započela suočavati sa svojom prošlošću? Zar je BIA izmišljenim atentatom na trećerazrednog agitpropovca pomislila da može skrenuti pozornost s neuspjelog i sramotnog pokušaja srpsko-ruskog državnog udara u Crnoj Gori?
Ima li BIA sve „šrafove“ u glavi… Može li BIA bolje ili ipak fali koji šaraf i je li baš sve istina što se o srbijanskim službama priča, o čemu se pletu vicevi?
L. C./hrsvijet.net
