Dan uoči početka američkih predsjedničkih izbora, Dnevno.hr donosi razgovor s glavnim analitičarem portala eopolitika.news g. Zoranom Meterom. Tema ovog zanimljivog intervjua odnosila se na posljedice koje će pobjeda jednog ili drugog kandidata imati po SAD, svijet i, naravno, samu Hrvatsku u kontekstu širih geopolitičkih odnosa.

Intervju prenosimo u cijelosti.

Dnevno.hr: Najprije ono glavno pitanje – tko će postati novi američki predsjednik/predsjednica?

Postavili ste mi pitanje na koje danas u svijetu nitko sa sigurnošću ne može dati odgovor. Ustvari, odgovor možda ipak netko zna – najuži krug unutar vrha američkog establišmenta, smještenog daleko iza reflektora političke pozornice, koji u stvarnosti i kreira ukupne američke i globalne procese i za kojeg su političari (uključno i predsjednici) samo potrošna roba. A iznenađenja su itekako moguća. Još prije više od mjesec dana, kada je republikanski kandidat Donald Trump daleko zaostajao iza demokratske kandidatkinje Hillary Clinton i zapravo mu nitko nije davao stvarne šanse za pobjedu, u jednoj od svojih analiza za portal Geopolitika.news napisao sam kako bi pobjedu na kraju mogao izvojevati upravo g. Trump. Iako, budimo realni, danas je kompletan američki državni aparat, mediji i javna scena na strani gđe. Clinton, a ona ima i značajnu prednost u broju elektorskih glasova. Ali neovisno o tome i dalje ostajem pri svom stavu, što, naravno, ne znači da ću biti u pravu, percipirajući i složeni i mnogima nejasni američki izborni sustav koji ostavlja previše prostora za makinacije, a premalo za transparentnost.

Dnevno.hr: Zašto smatrate da bi g. Trump mogao postati predsjednik najmoćnije zemlje svijeta?

Više je razloga. Krenut ću od onog najmanje važnog iako se takvim možda ne čini. Ova predsjednička kampanja bila je najprljavija u povijesti američkih izbora, što će ostaviti veliku mrlju na SAD i američko poimanje demokracije, te drastično umanjiti prostor za buduće američko davanje lekcija drugim državama kada je riječ o demokratskim dosezima i izbornim standardima. Jer tijekom ove kampanje smisao demokracije svedena je na nedopustivu lakoću slobodne primjene bezočnih laži, podmetanja, intriga na najnižoj ljudskoj razini, a sve u svrhu golog osvajanja vlasti. Nikad viđena medijska histerija i hajka na jednog američkog predsjedničkog kandidata, kakva je bila na osobu g. Trumpa, dosegla je razmjere koji su do krajnosti srozali ugled američkog novinarstva, temeljenog na pomno i dugim desetljećima građenim načelima objektivnosti i neutralnosti. Na kraju je takva medijska anti-kampanja postala i po svoj cilj kontraproduktivna, što se vidi iz ujednačenih rezultata dvoje kandidata iz najnovijih anketa. Američki građani jednostavno osjećaju kako tu nešto nije u redu. U „isti rog“ već predugo pušu vodeće političke i javne osobe, mediji, estradna elita, borci i udruge za ova ili ona ljudska i druga prava, a ono što se nikada ranije nije događalo (barem ne tako javno i otvoreno), u kampanju se u potpunosti na stranu jednog kandidata (kandidatkinje) svrstala i Bijela kuća na čelu s predsjednikom države koji to nikako ne bi smio činiti. A kao što vidimo, medijski agit-prop i otvoreno favoriziranje jednog od kandidata u konačnici ne mora značiti ništa. To je dokazao i britanski Brexit, gdje su ugledni domaći i svjetski mediji, političari i službene ankete do posljednjeg tjedna predviđali uvjerljivu pobjedu pristalica ostanka zemlje u EU. A što se na kraju dogodilo? Neviđeni šok za domaću i svjetsku javnost kojim će se ona još dugo baviti.

Drugi, ozbiljniji razlog zbog kojeg mislim da bi mogao pobjediti g. Trump jest i sama zagonetka njegove nominacije od strane Republikanske stranke. Ne treba biti naivan i vjerovati onim komentarima (kojih je u SAD bilo jako puno), da ta stranka u ovom trenutku jednostavno nije imala niti jednog kvalitetnog čovjeka koji bi se suprostavio kandidatkinji Demokratske stranke. Drugim riječima, ispada kako ta velika stranka, između 320 milijuna Amerikanaca nije bila u stanju iznjedriti nekog drugog kandidata pa je eto, slučajno, u nastali vakuum potpuno nepozvan uletio ekscentrični Tramp. Naravno da to ne može biti tako i da iza g. Trumpa stoji itekako moćna sila.

Dnevno.hr: O kakvoj sili je riječ?

Američka politika je institucionalizirana, što znači da je duboko ugrađena u glavne poluge državne vlasti tj. ne ovisi o jednom čovjeku – predsjedniku – ma tko on bio. Tako je barem bilo do sada. Srž američke (vanjsko)političke strategije je konstanta koja se razvijala desetljećima, a izabrani predsjednici jedino su mogli vršiti pojedine izvanjske, kozmetičke korekcije, ili uzimati nužne pauze do stjecanja povoljnijih okolnosti za njezin daljnji prodor prema zacrtanom cilju. A cilj je jedan – američka globalna dominacija punog spektra. To je najbolje vidljivo kroz dominantni strateški projekt čija je provedba upravo u tijeku i koji govori o „21. stoljeću, kao stoljeću Amerike“. Međutim, ta dugo planirana i skupa geopolitička strategija dovedena je pred svršen čin neočekivanom „tvrdoglavošću“ Rusije i Kine koje odbijaju biti drugorazredni igrači i teže vođenju samostalne vanjske politike. Time se koncepcija američke globalne dominacije (koja polazi od toga da je američki sustav vrijednosti i tamošnji politički ustroj najbolji model za ostatak svijeta, kojim se osigurava njegov permanentan razvoj i sigurnosna stabilnost) sada neposredno sudara s kinesko-ruskom koncepcijom policentričnog svijeta koji teži raspodjeli moći na tri ili četiri svjetska središta (centra) sukladno civilizacijskim tekovinama (Zapadni, kineski, ruski, islamski), kao najboljeg modela za svestranu suradnju i izbjegavanje sukoba.

U takvim okolnostima američki stratezi na raspolaganju imaju samo tri varjente i za jednu od njih se upravo sada moraju definitivno odlučiti i odatle sva nervoza: prva varjanta je američki pristanak na policentričnost svijeta i suradnju na ravnopravnim osnovama s drugim velikim igračima (u kojoj bi SAD i dalje imao najvažniju ulogu kao nositelj sveukupnog svjetskog razvoja i jedina država koja ustvari već prolazi četvrtu pa i petu tehnološku revoluciju); druga varijanta je „ukopavanje u vlastite rovove“ tj. američko zadovoljenje totalnom dominacijom u Zapadnoj sferi interesa (EU, obje Amerike, dio Afrike i Bliskog istoka i Australija), koja joj omogućuje dovoljno velik ljudski, prirodni i gospodarski potencijal za prepuštanje ostatka svijeta drugim velikim igračima, uz permanentnu međusobnu borbu i iscrpljivanje „tuđim rukama“ na neuralgičnim kriznim žarištima; i treća – najopasnija varijanta – ulazak u otvoreni sukob s Rusijom (i kasnije Kinom) u svim sferama, uključno i onoj vojnoj.

Po mom mišljenju, treća varijanta je isključena, a koja od ostale dvije će postati dominanta buduće američke strategije zna jedino na početku spomenuti, najuži vrh tamošnjeg establišmenta. Osobno vjerujem da će biti ona druga.

Dakle, u svakom slučaju u Washingtonu slijede dramatične promjene koje će trasirati budući ustroj svijeta u srednjoročnom razdoblju. Da bi se promjene takvog intenziteta i značaja mogle ostvariti a javnost na njih pripremiti, nužan je tektonski udar na dosadašnji američki politički ustroj, sličan britanskom Brexitu, samo kudikamo jači. A to znači, da se institucionalizirana politika „zaražena“ desetljećima ranije definiranom strategijom (o kojoj sam maloprije govorio) iz temelja mora potresti i mijenjati, a što može učiniti jedino potpuno nova i dijametralno suprotna politička, ako hoćete i krajnje ekscentrična figura onim dosadašnjim predsjednicima, utjelovljena u liku i djelu g. Trumpa. Naravno, neovisno o zakulisnim silama koje stoje iza službene državne politike, ne smiju se zanemariti niti ljudske i psihološke karakteristike samog predsjednika kao pojedinca. U reagiranju na pojedine krizne situacije ulogu itekako imaju i ljudske karakteristike, poput racionalnosti, odlučnosti, hrabrosti, općeg emocionalnog stanja, reakcija na podražaj, senzibilitet i td. Sjetimo se samo Adolfa Hitlera koji je imao karizmu i hipnotičku moć utjecaja na ukupni njemački državni aparat koji mu se na kraju nije uspio suprostaviti i spriječiti kataklizmu u koju je uveo čitavi svijet. Dakle, ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati individualne karakteristike američkog predsjednika, poglavito u sadašnjim globalnim uvjetima koji mogu zahtjevati donošenje brzih i odlučnih riješenja s velikim ulozima u pozadini. Je li gđa. Clinton za to spremna, ne bih rekao.

Dnevno.hr: Je li g. Trump prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti zbog navodnih veza s Rusijom?

U vašem pitanju krije se i odgovor na moju tezu da iza g. Trumpa stoje dovoljno jake sile (nikako ne ruske) i da oko njega ništa nije slučajno. Evo zašto: da je g. Trump stvarna ugroza američkom društvu i nacionalnoj sigurnosti, ne bi li to društvo, čija je samozaštita dovedena do vrhunca i gdje se nadziru svi ključni segmenti (uz deklarativnu neograničenu slobodu, demokraciju i ljudska prava, što je ustvari privid i djeluje do onog trenutka dok nije ugrožen uspostavljeni društveni poredak), iznašlo načine „neutralizacije“ „opasnog“ Trumpa. Pa američka povijest je prepuna takvih primjera – od atentata na Lincolna, preko klana Kenedy, do Regana, ili posljeratnog razdoblja makartizma poznatog kao „lov na vještice“ (stvarne i nestvarne komuniste).

Umjesto „ugroze“ koja prijeti od Trumpa, prošli tjedan FBI je najavio pokretanje istrage protiv gđe. Hillary Clinton, dakle, u praskozorje samih izbora. Nemušte optužbe njezinog stožera kako iza svega stoji Trumpova „ekipa“ i iznova sam Putin (što je već tragikomično jer ispada da Rusi, osim što „hakiraju“ Washington i što „imaju“ svog predsjedničkog kandidata u SAD-u, sada nadziru i vrh najjačeg američkog istražnog i protuobavještajnog tijela – FBI) nisu spriječile najnoviji „muški“ odgovor vrha FBI-a, koji kaže, kako će se istraga protiv gđe. Clinton nastaviti neovisno o nastaloj hajci. Osim toga, FBI je javno priopćio kako je g. Trumpa sigurnosno provjerio i da nikakve njegove veze s Kremljom nisu našli, a što su bile najčešće i najteže optužbe prema njemu od strane stožera Hillary Clinton. Nije li i to najbolji dokaz za moju tvrdnju da iz g. Trumpa stoje dovoljno snažne snage američkog društva?

Dnevno.hr: Kakve posljedice po SAD i svijet može imati pobjeda jednog od američkih predsjedničkih kandidata?

Prije odgovora na ovo pitanje nadovezat ću se još kratko na moje prethodne riječi. Da g. Trump nije tako bespomoćan svjedoči i još jedna činjenica. Po prvi put u povijesti američkih izbora (barem u onoj modernoj) jedan od kandidata (Trump) izjavio je kako neće priznati rezultate izbora ukoliko upravo on ne ostvari pobjedu. Prostor za identičan potez ostavlja i gđa. Clinton potencirajući Trumpovu navodnu povezanost s Rusijom kao nacionalnu ugrozu po SAD. Takav potez g. Trumpa u slučaju njegovog poraza, uz činjenicu da bi se buduća predsjednica vrlo lako mogla naći na optuženičkoj klupi zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti (zbog korištenja osobne pošte za prijenos povjerljivih državnih informacija u vrijeme dok je bila državna tajnica, što su vrlo teške optužbe, kao i najnovijeg, prekjučerašnjeg priznanja Bijele kuće, da je fond Billa Clintona primio donaciju Katara (glavnog sponzora islamističkog terorizma) u visini od milijun dolara kao „poklon“ bivšem američkom predsjedniku za 65. rođendan, u zamjenu za neposredni sastanak s njim i utjecaj na State Department), otvara prostor za impeachment (čak u slučaju pobjede oba kandidata) i nastanak svojevrsnog političkog vakuuma u samom vrhu američke političke arhitekture, uz prijetnju paralize cjelokupnog sustava. Siguran sam da do takvog scenarija ipak neće doći jer je SAD moćna država, koja glavninu unutarnjih procesa drži pod čvrstim nadzorom.

Kao odgovor na vaše pitanje, što donosi pobjeda gđe. Clinton, smatram kako se u tom slučaju američka politika neće značajnije promijeniti. Bit će to nastavak prodora liberane demokracije i njezinih proklamiranih vrijednosti (multietničnosti, tolerancije, manjinskih, različitih seksualnih prava i relativiziranja svega i svačega, u sve pore tamošnjeg društva, kao i njezin daljnji eksport globalnih razmjera. Što se tiče vanjske politike, njena pobjeda značit će daljnju nadziranu konfrontaciju s Rusijom uz pojačavanje pritisaka na Moskvu do razine potpune demonizacije ruske politike i tamošnjih nositelja državne vlasti, uz jačanje gospodarskih i financijskih sankcija, psihološko-propagandnog ratovanja itd., s ciljem poticanja i iščekivanja promjena u ruskom političkom vrhu, koje bi tu, resursima prebogatu zemlju i, što je još važnije, jedinog stvarnog vojnog suparnika SAD-a, stavilo u okvire njegove dominacije. Po EU pobjeda gđe. Hillari Clinton značit će daljnju militarizaciju njezinih istočnih granica, povećanje proračunskih izdataka njezinih članica za obrambeni sektor, nastavak širenja programa američke globalne PRO zaštite te daljnje smanjivanje gospodarskih veza s Rusijom, uključno i onih energetskih – kao najbitnijih. Što se tiče Sirije, ni jedan od dvoje kandidata tu više ne može nešto bitno promijeniti osim u slučaju donošenja odluke o krajnjoj radikalizaciji američke strategije koja bi vodila neposrednom vojnom sukobu s Rusijom.

Pobjeda g. Trumpa značila bi promjenu ukupne američke političke paradigme. Američka vanjska politika u dva mandata predsjednika Obame doživjela je pravi fijasko (neovisno o potenciranju uspješnih poteza poput sporazuma s Iranom oko njegovog nuklearnog programa i izvlačenja američke vojske iz Iraka). Umjesto učvršćenja američkog globalnog utjecaja, svijet je danas došao na rub općeg rata. Otvorena je i opasna ukrajinska kriza s kojom SAD zapravo ne zna što dalje činiti jer je računao na Putinov strah i povlačenje. Washington se već dugo dvoji treba li naoružati tu zemlju do krajnjih granica (čime bi stvorio globalnu tempiranu bombu), ili je prepustiti Europljanima da od nje pokušaju stvoriti stabilnu i samoodrživu zemlju koju će udaljiti od potencijalnog opasnog sukoba s Rusijom. Zbog toga Washington Ukrajinu već dugo umjetno „održava na životu„ dajući joj nužne kredite za opstanak do svoje konačne odluke što i kuda s njom dalje. Američka vanjska politika posljednje desetljeće udaljila se od stvarnosti i uplela u more laži čime se dovela u neugodan položaj da joj danas malo tko ozbiljno vjeruje, uključno i pojedine ključne saveznike i partnere poput Turske pa i Saudijske Arabije. SAD će, nastavi li ovako, izgubiti i medijski rat i sama postati „strašilo“ a ne magnet za ostatak svijeta. Ono što g. Trump nudi, jest vraćanje Amerikanaca svojoj tradiciji, vjeri, ne miješanju u tuđe probleme, što nikako ne znači povratak u američki izolacionizam. Iako su oboje kandidata daleko od idealnih (jedna je očiti manipulator, a drugi „hodajuće carstvo poroka“), snage u pozadini g. Trumpa znaju kako SAD gubi utrku za duše ljudi čak i unutar svojih saveznika. I dok Rusija unutarnju koheziju i vanjsku privlačnost gradi na vraćanju tradicionalnim vrijednostima, kršćanskim korijenima i uvažavanju tuđih interesa kada su u pitanju velike države, a Kina unutarnju snagu gradi na tradiciji tisućljetne duhovnosti i izrazitih etičkih i moralnih osobina pojedinca i društva, dotle SAD liberalizacijom svega i svačega, rastakanjem kršćanstva, ne sprječavanjem širenja općeg nemorala i gubitka autoriteta na svim razinama, relativiziranjem obitelji kao najčvršće karike društva itd. umanjuje svoju unutarnju kohezijsku snagu. Istodobno promicanje takvih vrijednosti izaziva otpor naroda unutar država koje su tradicionalne američke saveznice. I g. Trump će upravo to nastojati promijeniti. A hoće li u tome uspjeti s obzirom na svoj „pedigre“ posve je drugo pitanje.

Dnevno.hr: Kakve će biti posljedice po Hrvatsku nakon nadolazećeg američkog utorka?

Hrvatska je, na žalost, priča sama za sebe. Nama nije problem ovaj ili onaj američki predsjednik jer, kao i mnogi mali narodi, na pitanje tko će sjediti u Bijeloj kući ne možemo baš nikako utjecati. Naš daleko najveći problem su odnarođene političke i intelektualne elite, što se najbolje ogleda u simbiozi djelovanja dviju najvećih političkih stranaka kada je u pitanju nekritički odnos i bezuvjetna potpora središnjoj politici Bruxellessa i Washingtona u onim stvarima koje nikako ne mogu biti istinski hrvatski nacionalni interes. Tu bih spomenuo dvije stvari koje to najbolje dokazuju: izbjegličku krizu, u kojoj naši političari glume „veće pape od samog pape“ i zatvaraju oči pred sigurnosnim, socijalnim, demografskim, vjerskim i drugim problemima i rizicima koji se po tom pitanju otvaraju i neposredno tiču nacionalne sigurnosti. Oni hine kako ne vide stvarne razloge zbog kojih naši susjedi dižu ograde na svojim južnim granicama prema Hrvatskoj, želeći time jedino osigurati red a ne anarhiju u slučaju da stvari s imigrantima krenu po neželjenom scenariju. I drugo – pogledajte samo što se ovih dana, a to traje od 2000. godine, događa s Hrvatima u BiH. Tamo Amerikanci vode otvorenu protu-hrvatsku politiku, a naše političke elite šute i na to gledaju kao na stvar neke zemlje s kojom mi nemamo ništa, a ne države s kojom dijelimo gotovo tisuću kilometara dugu granicu i za položaj i ravnopravnost čijih Hrvata se i po Ustavu RH moraju brinuti. Pritom nas uvjeravaju u ispravnost savezništva s SAD-om kao zalogom i jamstvom hrvatskih nacionalnih interesa. A pitam vas, koji to hrvatski nacionalni interesi mogu biti zaštićeni bez očuvanja opstojnosti i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH? Radi se o notornoj laži odnarođenih hrvatskih elita koje podanički, bez stvarne brige za svoj narod, izvršavaju tuđe naloge koji jedino imaju za (geopolitički) cilj izvlačenje Srbije iz sfere ruskog utjecaja i uvlačenje BiH u euroatlantske integracije (o tome naše MVP govori kao o svom glavnom cilju, umjesto da prethodno inzistira na hrvatskom entitetu, kao jedinom istinskom jamcu opstojnosti hrvatskog naroda u BiH) preko hrvatskih državnih interesa i kostiju palih žrtava iz Domovinskog rata i svih prijašnjih iz burne hrvatske povijesti. Jer nitko me ne može uvjeriti da hrvatski državni vrh, poput slovenskog, mađarskog, češkog, slovačkog i brojnih drugih iz EU, ne bi mogao biti u stanju na različitim važnim međunarodnim forumima unutar integracija čiji smo članovi, lupiti šakom po stolu i čvrsto stati iza hrvatskih interesa bez po službeni Zagreb štetnih posljedica. A dok god nije tako, ma koji američki predsjednik bio na tronu Bijele kuće po Hrvatsku će biti potpuno svejedno.

I na kraju, prije nekoliko dana, ugledna švedska novina Svenska Dagbladet objavila je informaciju, prema kojoj su od sjedinjenja Krima s Rusijom 2014. godine, Moskvu službeno posjetile visoke delegacije (premijeri ili predsjednici) 20 od ukupno 28 članica EU, među kojima i one gore spomenute male, a da ne govorimo o „krupnim ribama“ poput gđe. Merkel, g. Holandea, g. Renzija i td. Svi oni, kažu pametni Šveđani, žele u odnosima s Rusijom zadržati svoj dio „kolača“ neovisno o nastalim globalnim problemima za koje, objektivno, ionako nisu sami krivi. Nije, naravno, potrebno navesti među kojima se između dva spomenuta broja nalaze hrvatski državnici. Oni opet podanički preuzimaju sa Zapada nam datu novovjeku ulogu svojevrsnog „predziđa kršćanstva“ s kojom smo se u srednjem vijeku tako naivno ponosili, primajući zauzvrat mrvice sa stola moćnika, koji su na hrvatskoj krvarini neometano razvijali vlastita društva dok su od slavnog hrvatskog kraljevstva na kraju ostali samo „reliquiae reliquiarum“.

Autor: dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save