HSP – Ne želimo više slušati: “Ovdje je počinjen zločin za koji još nitko nije odgovarao”!
A ta pravda je svake godine nedostižnija kako vrijeme prolazi. Ostaje samo tuga. Tko je za to kriv? Zašto za te žrtve nema pravde u Republici Hrvatskoj? Trebamo li je ići tražiti u Europsku Uniju ili pametnijim izborom najodgovornijih dužnosnika RH?
Mjesec studeni već 25 godina najtužniji je mjesec u Republici Hrvatskoj, koja već 25 godina ima i najtužnije selo na svijetu, selo Kostriće, selo bez stanovnika, poubijanih u studenom 1991. Za stanovnike Saborskog, Škabrnje, Nadina, Bogdanovaca, Vukovara, mjesec studeni je svake godine još tužniji od prethodne, jer su prisiljeni slušati riječi koje su već prešle u mantru “Ovdje je počinjen zločin za koji još nitko nije odgovarao, i čekati pravdu za svoje najmilije.”
A ta pravda je svake godine nedostižnija kako vrijeme prolazi. Ostaje samo tuga. Tko je za to kriv? Zašto za te žrtve nema pravde u Republici Hrvatskoj? Trebamo li je ići tražiti u Europsku Uniju ili pametnijim izborom najodgovornijih dužnosnika RH?
Iako su ove godine u Vukovaru bili najviši dužnosnici Republike Hrvatske, od njih nismo čuli ni jedne riječi koja bi barem malo umanjila tugu stanovnika Vukovara i mnogih drugih mjesta stradanja u Republici Hrvatskoj i dala im barem tračak nade kako će pronaći kosti svojih najmilijih i kako će pravda stići počinitelje. Izgleda kako su se došli samo slikati u Vukovaru.
Ipak je jedan dužnosnik, ministar hrvatskih branitelja,Tomo Medved, smogao hrabrosti i izjavio ono što neće ili se ne usuđuju Predsjednica, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade, kako je odgovornost sviju nas, da nestale osobe budu pronađene, a počinitelji strašnih ratnih zločina budu kažnjeni. Smatramo da je mislio na odgovornost dužnosnika RH, jer je zatražio od ministra pravosuđa i Državnog odvjetništva procesuiranje svih počinitelja teških kaznenih djela ratnog zločina. Bojimo se kako će riječi ministra Medveda ostati samo riječi na koje se neće nitko tko bi trebao osvrtati, a slijedeće obljetnice dočekat ćemo bez ikakvog pomaka po pitanju pronalaska nestalih ili privođenja pravdi počinitelja.
Da se mislilo ozbiljno raditi po tom pitanju, te riječi bi izrekli najviši dužnosnici RH, a ne jedan ministar. Tužno i žalosno, ali to je suvremena Republika Hrvatska zadnjih dvadeset godina.
I najviši duhovni autoritet uzoriti kardinal Bozanić s oltara na Memorijalnom groblju začudio se zašto ratni zločini ne zanimaju hrvatske državne institucije, te taj „nemar„ povezao s „nemarom„ prema istini o Drugom svjetskom ratu i komunističkom poraću.
Zar će ista sudbina neprocesuiranja ratnih zločina nad hrvatskim vojnicima i civilima zadesiti i mjesec studeni kao što je zadesila mjesec svibanj, pa će obadva mjeseca i dalje vapiti za pravdom, pravdom za žrtve i njihove obitelji.
Moramo se upitati je li se možda čeka da počinitelji ratnih zločina u hrvatskom domovinskom ratu dožive visoku starosnu dob, pa da to bude izlika za neprocesuiranje, kao što smo doživjeli za počinitelje ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu i komunističkom poraću.
Čega i koga se plaše hrvatske institucije odgovorne za rješavanje ovih pitanja?
Čekaju li politički mig najviših hrvatskih dužnosnika koji svake godine obilaze mjesta stradanja samo radi fotografiranja?
Dok čekamo odgovore na ova pitanja, državna novinska agencija HINA, u duhu Goebbelsa i Miloševića, kako bi opravdala nerad odgovornih institucija, peterostruko je uvećala brojku osuđenih ratnih zločinaca za Vukovar! Quo vadis, Croatia?
Član predsjedništva HSP-a
Tomislav Čolak
Izvor: ovdje
