Istinito svjedočanstvo jedne Hrvatice: Kako sam naučila da Božje milosrđe ne otpisuje ni najokorjelije grešnike
BOGOPSOVKA I DEMONI
Poslije ove i ovakve smrti nikada se više nisam usudila otpisivati ni najokorjelije grešnike. Naprotiv, svakoga sam preporučivala Božjem milosrđu uvjerena da samo Bog zna što ga je dovelo do takve duševne krize i, dosljedno, da će zbog toga njihova odgovornost pred Bogom biti mnogo manja nego se to nama čini.
Uočio sam je za vrijeme pričešćivanja. Svaki vjernik pri tom činu, koliko god nastoji biti usredotočen na onoga koga prima – na Isusa – pogled mu ipak poleti i na onoga koji ga pričešćuje. Jedino Štefica nije pri tom ni okom trepnula. Pogled joj je bio uprt u Isusa kao da ga živa gleda, a oči prepune suza – samo što se nisu izlile. Pobliže sam je upoznao kad je došla u sakristiju predbilježiti se za sve pokojne obitelji Radić.
A kad se uskoro njezino zdravstveno stanje naglo pogoršalo i kad sam počeo dolaziti u njezin dom da joj podijelim bolesničko pomazanje i u nekoliko navrata donesem svetu pričest, naše je poznanstvo preraslo u istinsko prijateljstvo. Za jednog od tih posjeta poveo se razgovor o psovkama. Sa zgražanjem je govorila o toj sramoti našega naroda. U jednom trenutku zastane i, pogleda uprta u daljinu, kao da joj se pred očima počeo odvijati neki davno gledani film, ovako započe svoju priču:
Štefica Radić je bila duhovno izgrađena osoba. Tome je – bez sumnje – doprinio kućni odgoj. Potjecala je iz poznate hrvatske, katoličke obitelji Petrov iz Zavidovića. Roditelji su joj bili uzorni vjernici. U svom duhu odgojili su devetero svoje djece. Jedan od sinova opredijelio se za svećenički stalež i postao franjevac, poznat kao fra Josip, a jedna kći postala je “Služavka malog Isusa” – sestra Emilija. Ipak više od obiteljskog odgoja Šteficu je život neumoljivo tesao i polako ali sigurno privodio duhovnoj zrelosti. Udala se za čovjeka čestita i poštena, ali se poslije pokazalo da je bio bogatiji materijalnim nego duhovnim dobrima – posjedovao je i dućan. Za nesreću bio je zadrti Radićevac. Kao vojnik za Drugoga svjetskog rata nije se htio pridružiti partizanskim odredima, mada je bilo očito da će pobjeda biti na njihovoj strani. Zbog toga mu je komunistička vlast po završetku rata konfiscirala sva dobra. A kako se zbog toga bunio i protestirao, u više je navrata bio lišavan slobode i osuđen na tri godine zatvora, od 1950. do 1953, Po izlasku iz zatvora, već u listopadu, odseli s cijelom obitelji u Rijeku, ne bi li se na taj način istrgao “zagrljaju” Udbe. Uzalud! Kad god je u kojem poduzeću uspio dobiti neko zaposlenje, ona se već pobrinula da uskoro bude otpušten. To ga je potpuno dotuklo. Odao se piću i propio. Nakon nekoliko godina, možda težih za njegovu obitelj nego za njega, pobjegao je u inozemstvo odakle se više nikada nije vratio. Tako je Štefica, nakon petnaestak godina mukotrpnog bračnog života s tim čovjekom, ostala s tri maloljetne djevojčice bez igdje ičega. Jedino uporište, uz stručnost na svom poslu, imala je u jakoj vjeri i neograničenom pouzdanju u Boga.
“Jedne večeri” – nastavi Štefica svoju priču – “poslije nego sam svoje kćeri istuširala, obukla im čiste spavaćice i započela s njima večernju molitvu, upade mi u stan susjedova žena: ‘Štefice, molim Vas, pođite brzo po svoju majku, mome mužu nije dobro, nju nešto treba.’ Kuća moje majke nije bila daleko, za čas je stigla, ali već za trenutak dotrča meni vičući: ‘Umire i traži svećenika! trči brzo po njega, ti si mlađa, a ja ću ostati s djecom.’
Župnik Stjepan Fontana upravo je bio za večerom. Kad je čuo o čemu se radi, prekine blagovanje i krenemo zajedno. Netom je moja majka čula da smo stigli, i ona dođe za mnom zajedno s dječicom, sve onako, u spavaćicama. Poslije ispovijedi svi se okupimo oko kreveta umirućeg. Pred nama starijima poredale su se moje curice. Najstarijoj je moglo biti nepunih osam godina, drugoj šest, a trećoj samo dvije. Prije nje sam imala sina koji je umro malo poslije porođaja. Uglavnom, moje su curice u onim roza-spavaćicama i sa sklopljenim ručicama bile nalik na anđele. Bože mili – razmišljala sam tada u svom srcu – kako si neizmjerno milosrdan; umjesto nevidljivih đavola, koji su po mojim predviđanjima trebali lijetati oko susjedova uzglavlja da mu dušu zgrabe čim izdahne, doveo si mu tri vidljiva anđela, tri nevine djevojčice.
Suze su mu tekle niz lice dok se pričešćivao, a time je i moj strah pred njegovom smrću posve iščeznuo. Vratila sam se k njemu netom sam svoju djecu spremila na počinak…
S nekoliko jastuka iza leđa, više sjedeći nego ležeći, u rukama je držao raspelo. Kad me ugledao, dišući sve teže, šapne mi: Susjeda, vi molite, a ja ću za vama ponavljati! Pri punoj svijesti izricao je riječi molitava za umiruće. A kad je ponovio i one posljednje: Isuse… Marijo… Josipe… u vaše ruke… predajem… duh svoj… glava mu klone na uzglavlje i – izdahnu…
Poslije ove i ovakve smrti nikada se više nisam usudila otpisivati ni najokorjelije grešnike. Naprotiv, svakoga sam preporučivala Božjem milosrđu uvjerena da samo Bog zna što ga je dovelo do takve duševne krize i, dosljedno, da će zbog toga njihova odgovornost pred Bogom biti mnogo manja nego se to nama čini.
Moje prijateljevanje sa Šteficom nije dugo potrajalo. Uskoro je došao i njezin svršetak. Karcinom pluća učinio je svoje. Ni kemoterapija nije više pomogla. U tim trenucima željela je samo jedno – da joj recitiram psalam: “Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.” (Ps 23,1-3)
Kad su iz Trsta i Londona stigle druge dvije njezine kćeri, ja sam se povukao. Ona je za njih živjela i žrtvovala se, pa je bilo pravo da na njihovim rukama ispusti svoju plemenitu i svetu dušu.
Drago Kolimbatović, OP
Izvor: ovdje
