Nadbiskup Puljić: Komunistička ideologija imala je đavolsko nadahnuće
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, sudjelovao je 5. studenoga na misnom slavlju beatifikacije 38 albanskih mučenika ubijenih u Albaniji od 1945. do 1974. g. Među njima su dvojica biskupa, dvadeset i jedan svećenik, sedam franjevaca, tri isusovca, četiri laika i jedan sjemeništarac.
„Svaka žrtva je priča za sebe. Mene se osobito dojmila ispovijest sjemeništarca. Marko Ćuni nije imao više od petnaest godina. Za njega su našli u zapisniku tajne službe, kako je prije samog strijeljanja rekao ‘Živio Krist Kralj’. Onda se okrenuo drugima u redu za strijeljanje i rekao ‘Oprostimo našim neprijateljima!’. Zato su danas mučenici. Nijedan od ubijenih nije imao ni trunke mržnje na one koji su ih mučili. To Crkva prepoznaje, cijeni i mi se time ponosimo. Naši mučenici nisu fanatici”, rekao je mons. Puljić.
Nasuprot tome, ovih dana puni smo vijesti da je netko eksplodirao noseći na sebi eksploziv. „Ubio se kako bi druge ubio. To nisu mučenici. To su fanatici. Mučenik ne ubija drugoga. Mučenik dopušta da se velika Božja slava na njemu pokaže. Ponaša se poput sjemeništarca Marka koji kaže ‘Oprosti mu’. I poput Isusa koji je na križu rekao ‘Oče, oprosti im'”, rekao je nadbiskup u osvrtu na svečanost u Skadru. Povezao je to s govorom o značenju mučeništva kršćana i sličnostima stradanja u Albaniji s mučenjem kojem je bio izložen bl. Alojzije Stepinac. Nadbiskup je o tome govorio u propovijedi misnog slavlja koje je predvodio na oprosničkom hodočašću u Godini milosrđa crkvenih pokreta i udruga, studenata i mladih Zadarske nadbiskupije, u katedrali Sv. Stošije u nedjelju 6. studenog.
„Plejada od 38 mučenika, među kojima su i dvojica Hrvata, don Anton Muzić i fra Serafin Glasnović, ulazi u svetu povijest Božjih svjedoka kojom se i mi kao narod možemo dičiti. Kod Boga su i imamo se pravo njima ponosti, jer su nam prenijeli svojim svjedočanstvom čvrstu vjeru. Zahvaljujemo Bogu, svim vjernim očevima, majkama, biskupima, svećenicima, vrijednim laicima i zauzetim Božjim službenicima koji se nisu plašili, usprkos teškoća s kojima su se suočili, u vrijeme turskog i komunističkog zuluma”, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da je svečanost bila u katedrali u Skadru koju su komunisti bili pretvorili u sportsku dvoranu, gdje su održavali svoje mitinge o ‘opasnosti vjere od čega treba ljude osloboditi’. Svećenike su pozatvarali, poubijali, ljude zaplašili. „No svečanost beatifikacije je odavala ozračje slave i uskrsnuća, kao nagrada za patnje koje su vjernici podnijeli za Isusa. Svatko tko je bio, nije mogao poći kući ne zahvaljujući Bogu za čudesna djela koja je izveo”, istaknuo je nadbiskup Puljić.
Rekao je kako je sve započelo polovicom 20. st. Don Zadeja, svećenik male župe na obali Skadarskog jezera, ta je događanja predvidio i najavio na blagdan sv. Roka 16. kolovoza 1944. g. „Tada je rekao okupljenima, jer osjećao što se događa u svijetu, da se zlo primiče: ‘Crni oblaci koji nose crvenu ideologiju primiču se nad našim glavama, a njihova je namjera obrušiti se na vas’. Koji vjerujete. ‘A vi nećete moći ništa drugo, osim trpjeti. Trpjeti njena zla, između ostaloga i nijekanje Boga’. Kako je bio proročki! To je vlč. Zadeja izgovorio tri mjeseca prije komunističke okupacije, a sedam mjeseci prije nego su ga komunisti strijeljali, 25. ožujka 1945. g. To je unijelo puno straha u Skadar i njegovu župu, ali i u cijelu zemlju”, rekao je mons. Puljić.
Među prvim činima komunističke vlasti bila je zabrana ulaska apostolskom nunciju mons. Nigrisu, koji je tih dana trebao doći u Tiranu. Enver Hodža je zatim pozvao dvojicu nadbiskupa na razgovor, Gaspera Thacia i Vincenca Prenushia, kako bi ih nagovorio da se odvoje od Svete Stolice. „Obojica su to odbili, poput Stepinca, pa su bili strijeljani nekoliko dana nakon toga. To je i naša priča. Naš Stepinac je sve to trpio. I njega je nakon dolaska komunista Tito pozvao na razgovor”, rekao je mons. Puljić. Hodža je isto pokušao i s mons. Franom Gjinijem. On mu je također odgovorio da „nikada neće odvojiti svoje stado od Svete Stolice”, pa je 18. ožujka 1945. g. strijeljan.
Partija je nekoliko dana iza toga okupila svećenike na sastanak i zatražila da napuste zvanje: ‘Mi ćemo vam pružiti zaposlenje, sve ćemo vam dati’. „Budući da nijedan nije prihvatio tu ponudu, uslijedila su uhićenja, mučenja i ubijanja. Za Glasnovića kažu da su ga isprebijanog vezali u vreću i tukli. Stavili su i mačku s njim, da ga grebe. Bio je sav iskrvavljen. Takve patnje može samo đavao izmisliti. To je strašno”, istaknuo je mons. Puljić. Uz uhićenje i progon svećenika rušilo se zvonike, samostane i crkve pretvarali su u javne prostore, sportske dvorane, magazine i štale, torove za stoku.
Nadbiskup je podsjetio kako je Albanija šeszedesetih godina 20. st. prekinula diplomatske veze s Rusijom i vezala se uz Kinu. „Njihove radio postaje su bile jake, oni su i na hrvatskom emitirali više puta dnevno, kako bi do nas došla poruka ‘oslobođenja’. God. 1967. g. Albanija je proglašena prvom ateističkom zemljom u kojoj nema Boga i zabranjeno je svako vjersko udruživanje”, rekao je nadbiskup. Tada su počele još strože i rafiniranije kontrole. „Nije bilo slobode, osim da se napada i blati vjernike i Crkvu. Takvi koji su to činili bivali su nagrađivani novcem i položajem. Prepoznaju se tragovi iste ideologije i kod nas”, rekao je nadbiskup.
Hodža je u veljači 1967. g. najavio ‘kulturnu revoluciju’ protiv tradicije i vjerskih običaja. „Taj njegov plan pretvorio je albansku zemlju u prostor pravog pakla. Zatvarane su crkve i džamije, a na vratima su se vješali programi revolucije. Skojevci i pioniri obilazili su kuće da vide imaju li ljudi u domovima vjerskih znakova. Oko blagdana se pazilo da što ne slave. O Uskrsu bi kontrolirali bojaju li jaja, za Božić pripremaju li kolače”, rekao je mons. Puljić, upozorivši: „Komunistička diktatura je zanijekala ljudsko dostojanstvo, okomila se na religiju i sve koji vjeruju. Bila je to ideologija koja je imala đavolsko nadahnuće. U igri je bilo istrijebljivanje vjere, osobito u krilu Katoličke Crkve”.
No to je ozračje rađalo heroje, junake, svjedoke. Nadbiskup je sreo dvojicu od njih, na koncelebraciji u Skadru i 1994. g., kad je bio na sinodi u Rimu. Na sinodi je bio kardinal Mihael Koliqi, kojeg je Ivan Pavao II. proglasio kardinalom. Bio je 36 godina u zatvoru, od toga 17 godina u samici. S 92 godine, ali vitalan, svjedočio je biskupima na sinodi što su mu radili, najgora poniženja. „Ali je izdržao. Ivan Pavao II. je prepoznao u njemu heroja koji je zaslužio grimiz. Grimiz znači, ovaj čovjek je spreman svoju krv dati za Crkvu”, rekao je mons. Puljić.
U Skadru je upoznao kardinala Ernesta Troshanija. Ima 86 godina, u zatvoru je proveo 27 godina. Kad je u katedrali u Tirani pred papom Franjom svjedočio o svom zatvorskom životu 2014., papa ga je zagrlio i plakao. U Skadru su mu dali čast da na misi nosi moći strijeljanih. „To je njegova katedrala u kojoj je on bio župnik, tu je misu služio, gledao je kako je pretvaraju u dvoranu. On je svojim očima gledao što se sve vjernicima, svećenicima i Crkvi događa. Bio je radostan zbog svega što se na beatifikaciji dogodilo u njegovoj katedrali”, rekao je mons. Puljić. Istaknuo je da mučenicima dugujemo to što imamo danas: „Nikad ne možemo dovoljno zahvaliti zbog toga. Ovo smo što jesmo zahvaljujući njihovom svjedočanstvu i njihovoj vjernosti”.
Podsjetio je kako je Isus rekao apostolima da ih šalje kao ovce među vukove i najavio da će ih ljudi zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati, ali neka se ne boje onih koji tijelo ubijaju. „I Stepinac je kao skadarski župnik vidio nešto se primiče, budite spremni. Stepinac bi uvijek iskoristio prigodu i rekao svećenicima, ‘Šaljem vas u kupelj krvi. Zaredio sam vas sada. Ali znajte da vas ne čeka lako vrijeme'”, rekao je nadbiskup, poručivši da je mučenik spreman podnijeti muku hrabro, svjedočiti radi Kraljevstva Kristovog.
“Ali pri tome je njegovo srce ispunjeno ljubavlju i mirom, bez trunke mržnje i osvete. Zbog toga se Crkva diči takvim svojim sinovima i njima se utječe u zagovor. Crkva iskazuje dužno poštovanje prema njihovoj moralnoj veličini. Mučeništvo je uistinu Božji dar. Za one kojima je taj dar podijeljen, ali i za one koji su s njima povezani krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom, kao članovi iste Crkve. Zato im se Crkva moli i njima se ponosi. Oduševimo se i mi i nadahnimo na tim mislima. Danas ima drugih načina mučenja i zahtjevnih situacija u kojima smo pozvani svjedočiti za Isusa Krista”, poručio je nadbiskup Puljić.
MISIJA / IKA
