Nakaza abolicije dovela nas je u ovo stanje
Abolicija je bila puno preširoka, to se već dugo vidi po načinu kašljucanja BiH države. Da kašljucanja – astme. Vukovarom šetaju silovatelji i smiju se svojim žrtvama. Kao što se hrvatskim pravima u BiH smije Izetbegović sin. Navodno zločinci rade čak i u MUP-u.
Kada je prvi hrvatski predsjednik Vlakom slobode prošao kroz Knin a posebice kada je održao pomirbeni govor u predgrađu Vukovara, na pameti je imao samo kraj rata, dovršenje oslobođenja Hrvatske i to oboje – bez žrtava. Bez ispaljena metka. Bez gubitka braniteljskih života. Bez golemih gospodarskih šteta. Naravno, famozna međunarodna zajednica sramežljivo je podržavala Tuđmanovu pobjedničku aboliciju. Malo je jedino iskosa gledala na njezino skromno ograničenje: abolicija da, na sve i za sve one iz agresorskih redova „koji nisu TuđmanPredsjednik okrvavili ruke“. Ostalo je ratni zločin. Predsjednik Tuđman dovršavao je svoje povijesno djelo – neovisnu hrvatsku državu, stvoreno u samo osam kratkih godina. Agresorske nakaze mogle su se teturajući tada povući u dubinu svojih srbijansko-crnogorskih pećina. Jedinih „foaeja“ iz kojih ne mogu izaći prije nego im brade i nosne dlake ne izrastu do pupka. Izgubili su rat i postali minorni spram hrvatske slobode. Spram velikog i ostvarenog cilja.
No, međunarodna je zajednica na naš Domovinski obrambeni rat gledala prvenstveno trgovinski, sladoledarski, ona se nije zadovoljila pravnim stupnjem stvari – golom abolicijom (kako će povijest pokazati – po svemu – nekritičkom abolicijom) ona je željela uspostavu trgovinskih veza. Ona je željela na „Balkanu“ punu hrvatsku normalizaciju odnosa sa svim agresorima. Ukratko, tražila je one standarde koje sama nikada nije dostigla. Francuska i Njemačka dugo poslije Drugog rata živjele su kao susjedi ali u iznimnoj netrpeljivosti. I danas u tim narodima živ je jedan dio tog istoga. Još do prije koju godinu u ne malom broju belgijskih kafića mogli ste pročitati natpis: „Pse i Nijemce ne poslužujemo!“ Još prošle godine jedan poznat britanski zastupnik izjavio je kako se Britanci ne osjećaju ugodno u Europi koju vodi Njemačka. Povijesna su sjećanja još prejaka, kazao je. Još su prejaka u godini 2015.? A kakva su hrvatska sjećanja (ako na njih, gledano ekvivalentno, imamo pravo) primjerice samo u Posavini, na Banovini, u Vukovaru ili u Dubrovniku?
Bliži nam se još jedan, politički korektan i samo verbalistički Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Žrtvu svih naših žrtava. Na pravo sjećanje nemamo međunarodnih prava. Imamo li mi uopće, samo dvadesetak godina nakon kraja rata, elementarno pravo na naša sjećanja… spram primjerice zločinačke a glatko dopuštene Republike Srbske?? I ne zaboravimo: Britanci imaju neugodna sjećanja spram nacističke Njemačke, koje odavno nema i lidera joj nema. Spram zemlje koja je sve do nedavno plaćala i možda još dugo bude plaćala masnu ratnu reparaciju. Svima. Neki se, ne brojni Belgijanci, osjećaju nelagodno u društvu modernih Nijemaca koji nisu nacisti, koji su se odavno odrekli fašističke ideologije i osudili naciste. Ne samo u Nuernbergu. Koji su priznali poraz a zločine smatraju neupitnima i neporavnjivima s nikakvim njemačkim gubicima. Nema tu tendencioznog Paulinog dvora, ni fantomskih dvjesto tisuća poginulih u operaciji Oluja. Njemačka je bespogovorno priznala poraz, strahote svojih nacističkih logora, genocid nad ne arijevcima i iznimnu gospodarsku štetu počinjenu po cijeloj Europi. Na njemačkom su tlu podignuti brojni grandiozni spomenici žrtvama holokausta. Zabranjena je svaka mrvica boje koja podsjeća na nacistički grb, zastavu, na Hitlera. Tko o njemu progovori u pozitivnom kontekstu biva zahvaćen kaznenim progonom i to vrlo i primjereno oštro.
Nemamo pravo na naše grobove
Što je od svega toga učinila navodno moderna i proeuropska Srbija ili Crna Gora? Jesu li platile ratnu reparaciju? Je li Srbija priznala koncentracijske logore na svom teritoriju? Nasuprot svim zemljama Europe nakon Drugog rata, Hrvatska nije dobila ispriku. Nije bilo ni traženja oprosta, ma kakva reparacija, kakva suđenja fašistima?! Srbi u Hrvatskoj štoviše, imaju pravo na svoj fašistički grb i zastavu pod kojima su ubijali, palili i razarali Hrvatsku! A to je pun, svjetski presedan!
Mi nemamo pravo na neugodna sjećanja. I ne pada nam na pamet, da istom logikom gledano, svima pod nos guramo amblem i grb NDH-azije. No, imperativ širokog pomirenja, po nalogu uručenom Hrvatskoj iz Bruxellesa, treniraju svi političari u nas. Evo već punih šesnaest godina. Hrvati nemaju pravo ni na grobno mjesto, križ i buket cvijeća uz skromnu svijeću. Mi nemamo pravo na naše grobove, pijetet i ljubav spram najbližih. Važnija je trgovinska normalizacija, promet bruto i neto, saldo, bez kojih, kokodaču iz Europe, normalan život nije moguć. Ma nemojte. A zašto ne bi bio moguć? Ljudi imaju dobre i loše susjede i normalno žive s jednima, a s drugima se i ne gledaju. Normalizacija svih odnosa, dakle, je obična grda fraza, trgovinski odnosi su jedini bitni. Quanto costa? Zato da Hrvatska ne smeta europskom tržištu s onih jedva desetak svojih kvalitetnih proizvoda i tvornica – nas su uputili u izvoz na istok. Na bezuvjetnu, odurnu, trgovačku normalizaciju prije vremena, prije isprika, prije otvaranja masovnih grobnica, prije priznanja koncentracijskih logora u Srbiji! Dokle to ide!
Kao ljudi niže vrste, Hrvati tobože moraju trgovati jer susjeda se ne bira. A živjeti se zajedno isto mora. Kao da to nužno pretpostavlja samo i jedino suživot u ljubavi i masovnom trgovanju. Što bi se dogodilo da Hrvatska svoje malobrojne kvalitetne proizvode ponudi drugim tržištima, čak ne nužno i europskima? Ništa. Početni bi trošak proboja na novo tržište bio veći u početku a zatim bismo ubrzo prodavali robu u znatno većim kontingentima. Da, ali što bismo tada kazali ljubomornoj i vele-pravednoj kraljici Europi? „Oprostite, gospodarski napredujemo. Oprostite ali i mi bismo se neugodno sjećali agresora i rata barem još trideset godina, ili do priznanja pune istine o njihovoj agresiji. Baš kao što vi imate svoja živa neugodna sjećanja još i dan danas. Punu sedamdeset i jednu godinu nakon Drugoga rata! Ali vi imate pravo znati tko vas je klao. Mi još ne znamo agresora, postoji samo naša pobjeda koja stoji negdje u zraku između istine i priznanja, lebdi između prešućivanja i guranja pod tepih.“ A imaju li Hrvati to jednostavno i osnovno ljudsko pravo? Pravo komemorirati, žalovati nad humkom svojih. Primati sućut, baš kao i svi drugi normalni ljudi. Ne mi to nemamo – zato nudimo laude istinoljubivim i hrabrim hrvatskim političarima…
Hrvatsku je trebalo pacifizirati, blokirati i prestrašiti
Hrvatima se zatim sudilo. Prvo žrtvi da se ne dosjeti. Da sama ne započne tražiti što joj međunarodnopravno pripada. Da ne započne suditi četnike, vojvode, agresora, Srbe i JNA, Crnogorce upregnute u srpska fašistička kola. Hrvatima iz BiH još se sudi (i) u Haagu, i ako i izađu nevini, izaći kao kvazi-kriminalci koji su neosuđeni tamnovali u dugim nepravednim godinama! Koja je razlika? Još, još se čeka na glorificiranu, mnogo kad hvaljenu kraljicu pravde i njen napokon pravomoćan, jedva izmucan pravorijek. Valjda ćemo to živi dočekati. A stiglo je već i nekada hrvatsko Orašje, stigle su i nove tamnice pred vrata naših najboljih sinova, branitelja. Državna krpa od države nekakva Republika Srpska sudi našim generalima i poziva se na međunarodno pravo, ratni zločin i istinu. Oni o istini?? Nakon Srebrenice i Sarajeva!?
Hrvatsku je trebalo pacifizirati, blokirati i prestrašiti. Sa Srbijom se to naravno ne može. Podsjećati ju na prošlost, zločine NDH, kako se ne bi govorilo o Titovim masovnim grobnicama poslije rata. Titovim koncentracijskim logorima Goli i Grgur, Gradiška i Lepoglava, Jesenovac do 1949… Hrvatsku se stalno ponižavalo, jer Srbija se ne da… pa se tako nastavilo i nakon pobjedničkog Domovinskog rata. Mi, do danas, nemamo pravo suditi agresoru, čak ni nakon travnja 1992., kada se Srbija (na vrlu žalost svih) odcijepila od ostatka SFR Jugoslavije i proglasila Saveznu republiku Jugoslaviju. Čak ni od 2006. kada je Srbija konačno shvatila da s njom ne želi nitko živ: ne Slovenija i Hrvatska i Bosna, nego ni Crna Gora, ni Kosovo ni Makedonija. Bila je to totalka, farovi gledaju jedan u drugog. No, za Hrvatsku se i tim raspadom ništa ne mijenja, Srbija je sljednica Jugoslavije ali nije odgovorna za počinjene zločine diljem, uzduž i poprijeko tri samostalne države. Jer ih nije ni bilo. Pa da. Ako poneki srbijanski predsjednik i prizna da je zločina bilo, tada brzo traži priznanje da ih je bilo na obje strane. I to ne u Srbiji više a u Hrvatskoj manje, nego ekvidistancom – podjednako! Bilo ih je! Općenito, u đuture, kano krumpira.
Hrvatska nema pravo čak ni poslije 2008. kada se odcijepilo Kosovo. Čak ni dan danas. Nama opet sude. Nije li to zapravo potpuno logično? U skladu s nebeskom Srbijom i programom Memoranduma 2 i sadašnjim medijsko-vojnim napadom na BiH Hrvate i Hrvatsku?… I s nekakvim blatnjavim manevrima Rusa i Srba u jedva preostaloj Vojvodino-Srbiji. Suđenja su sasvim logična. Logična i očekivana. Za gospodarski užas, za državni jad BiH, najbolje je iziritirati Hrvate, zar ne. One koji su sačuvali današnju Bosnu. Koji su zbrinuli desetine tisuća izbjeglica, koji su proslijedili oružje i koji su, u hrvatskim bolnicama, liječili tolike tisuće ranjenih. Ubij prvo ruku koja te je hranila.
Abolicija je bila puno preširoka
Abolicija je bila puno preširoka, to se već dugo vidi po načinu kašljucanja BiH države. Da kašljucanja – astme. Vukovarom šetaju silovatelji i smiju se svojim žrtvama. Kao što se hrvatskim pravima u BiH smije Izetbegović sin. Navodno zločinci rade čak i u MUP-u.
Baš kao što i Bosnu vode razaratelji. Ne priznaju konstitutivan hrvatski narod. Ovi „naši“ Srbi prijavljuju sebesprizorno u Vukovaru na fantomskim glasačkim listama ali mrske ustaške kune, ustaške plaće odnose u Srbiju i tamo od njih žive kao bubrezi u loju. Mi trgujemo sa Srbijom bez ikakvih uvjeta i ograničenja pa se i svi koljači tamo mogu osjećati spokojno i zaštićeno. Dođite, ljetujte na Jadranu! Dobro nam došli! „Prijatelji stari gdje ste?“ pjeva Tereza Beogradu. Onom istome, koji joj je do temelja spalio kuću u Konavlima i kojemu se zarekla da nogom u njega stupiti ne će. Ali trguje se. I glazbom. I turbo folkom. Dobro nam došli! Bez susjeda, navodno ne možemo.
Prošlo je četvrt stoljeća, vojvode i mali četnici vide da se u nas ne događa ništa, da im sve ide na ruku, da ni za što nisu ni međunarodno a niti od Hrvatske odgovorni. Nakon što su dobili trgovinsku jednakost, postigli su i jednakost u zločinima i sada idu dalje: žrtvu progone sudski! Jer se branila! Bilo u Orašju, Mostaru ili u Vukovaru. Oni nama sude! Jasno, jer mi njima nemamo petlje suditi. Već ionako pokvarena abolicija kroz ovih je nepunih dvadeset godina pokazala svu svoju nakaznost, ali mi to ne smijemo EU niti prišapnuti. Mi moramo biti sretni da plaćamo članarinu i šaljemo svoju mladost da ratuje za tuđinske interese i dobro zarađuje u NATO-logorima, pardon campovima… dok joj svaki dan glava i život vise na tankome koncu. Invalidi se ne računaju…
Nakaznost abolicije ono je što je dovelo do sadašnjeg stanja u kojem se prvo sudi žrtvi. Koju se proglašava agresorom. Zločincem. Jer Hrvatska nikada nije rekla ne treba nam nikakav trgovinski sporazum sa Srbijom i Crnom Gorom a niti otvorene granice. Neka preko Madžarske izvoze u Europu! Pa da vidimo hoće li priznati postojanje svojih koncentracijskih logora. Mi tražimo da se potvrdi agresija i genocid nad svim NeSrbima. To je suština naših interesa i ona je pravedna. Želimo reviziju abolicijskog zakona kako se četnici Vukovarom više ne bi smijali, bančili, spaljivali hrvatsku državnu zastavu i glasovali iz autobusa, na našim, hrvatskim izborima.
Nakaznost abolicije dovela nas je u obespravljenu poziciju
Nakaznost abolicije dovela nas je u obespravljenu poziciju. Mi nismo mobilizirali naše saveznike u svijetu a niti sepozvali na međunarodno pravo. Mi smo unatrag šesnaest godina progutali sve do jedne ucjene. Bespogovorno! Mi četnike ne smijemo procesuirati. Niti kad pjevaju svoje divne krvoločne pjesme na Krki, u Kninu ili na Cvjetnome BahaćenjeNakaznost.trgu u samome Zagrebu! I sada se taj i takav abolirani i privilegirani okupator bahati i on masovno sudi nama. Kad ne ćemo mi njemu, smiju nam se i proglašavaju nekakvu svoju vascelu jurisdikciju. Europa na to potpuno mirno gleda, jer iz Hrvatske nema „senzibilizacije“ za hrvatska prava. EU je to u redu jer Srbija je u procesu pretpristupnih pregovora baš kao i Crna Gora. Obje će one munjevito (ne kao Hrvatska sporovozno) i u NATO. Tu su geopolitički i trgovinski interesi Europske unije ali i Amerike. Zato i živi hrvatska nakaza od abolicije. Zato i jesmo utjerani u trgovinu s agresorom. Zato i ulažemo u Srbiju i podižemo joj BDP. Pa onda, nakon svega: „Hrvati budite kuš!“ Posebno je pitanje izdajnika, tzv, hrvatskih karijernih diplomata. Njihov je udjel državotvorno oduran. Ali to hrvatskoj vlasti (još) ne smeta.
Nakaznost abolicije dovela nas je već i do novih uhićenja. Sada to više nisu Titovi Križni putovi, sada suBruxelleski, idilični. Nevidljivi. „Jedino“ nam slobodu i novac izvlače iz džepa. Ali, dobro je, još ne tuku, još ne pucaju. Samo uhićuju. Naši političari tipa „nisam znao-nisam znala“ podilaze Europi i govore o eventualnom zločinu. A ako da zločinu – onda on mora biti procesuiran. Ne govore eventualno o zločinu u samoobrani a prije svega o zločinima agresora i ogromnoj gospodarskoj šteti. Ne govore o srbijanskim koncentracijskim logorima i masovnim neotkrivenim grobnicama po Hrvatskoj i Srbiji, skrivenima i zanijekanima. Kao zmija noge moderni politički Srbi, kažu nam i europski orijentirani, ne žele otvarati „ta pitanja“ jer bi se brzo došlo do broja jama i žrtava u njima, dokazala bi se genocidnost nad Hrvatima i postalo bi čak i trgovinskoj Europi prejasno tko je taj etnički agresor… tko je taj koji treba platiti reparaciju. I tko – kome.
Nakaznost abolicije prvi je preduvjet da ona traje i dalje. Da raste permanentna. To se pokazuje godinama. Godinama. Koncept pomirenja i suradnje prapovijesno je mrtav. Ali hrvatske se elite sastaju na mostu, na Dunavu, kod križa i obnavljaju tupoglavo – neobnovljivo i siluju vlastiti narod, povijest i sjećanje. Svakodnevno. Malo se toga promijenilo odlaskom Josipovića i Milanovića, a to je pun i stvaran horor.
Europa nema svojeg mišljenja
Nakaznost abolicije zadire u same hrvatske izbore, u organizaciju MUP-a, u plaćene pljuvačke Pupovčevevih „Novosti“ u Zagrebu, izravno u derenčenje četnika na Cvjetnom, ona zadire u trgovinu i ukupan život, u mučninusvakidašnjice dvaju nedavno „zaraćenih zemalja“, kakvim eufemizmom se služe za Srbiju u Hrvatskoj te u samoj Srbiji. Nakaznost abolicije omogućuje ne procesuiranje udbaša i agenata KOS-a, ne provođenje lustracije, čak ni one gospodarske. Abolicija je mentor krvavih jugo-kilera, njihova prirodna postojbina i mokro leglo. Nakaznost hrvatske abolicije ono je staro komunističko sidro koje sada živi u dvadeset i prvome stoljeću a koje nam Srbi, još uvijek nadmoćno, prebacuju oko vrata. Dokle ćemo gospodo hrvatski saborski zastupnici? Kada ćete otvoriti primjerice ovakvu raspravu?
Europa nema svojeg mišljenja. Zanimljivo. Ona ne poduzima ništa, osim kada treba ucijeniti Hrvatsku. Ako nismo lobirali u Europi, ona donosi tek isprazne konvencije o totalitarizmu bez ikakvoga mehanizma naloga i provođenja. Bez penalizacije. Oni to grade onako elegantno, deklarativno, pilatovski. Na razini načela koje im onda pere savjest. Ne zanima ih čak ni kako svaka od članica pojedinačno provodi ovako važne preporuke o osudi svih totalitarizama. Pa tako valjda i Miloševićevog fašizma. Koji još srbijanski živi, i dan danas. Nikad jače.
Nakaznost abolicije uporište je zahvaljujući kojemu domaći i beogradski vojvode razaraju i BiH i Hrvatsku. Destabiliziraju dvije države i vrijeđaju najblistavije generale pobjedničke Hrvatske vojske. Naš odgovor se posljednjih dana promijenio, „budemo pregovarali“ i „to su strateški hrvatski interesi“. Ali, to su sve verbalizmi – res non verba!
Kasni se. Gdje je reciprocitet?
Koncept pomirenja je mrtav. To je sada jasno i Čedomiru Višnjiću (ponovno) u Ministarstvu kulture. Koncept pomirenja odavno je mrtav i spram Srbije. Kome to nije jasno? Koliko novih laži Save Štrbca je potrebno? Kolika je četa lažnih svjedoka i patoloških mrzitelja Hrvatske dovoljna? Zapanjuje, koliko su bijedne i tanke Štrbčeve optužnice u hrvatskoj shvaćene politički ozbiljno. Trabunja se o nekakvom BiH pravosuđu i o ratnim zločinima. Tugaljivo. Savo slavi. Deset godina medijski je silovao, maltretirao, teško vrijeđao i klevetao hrvatsku književnicu Tanju Belobrajdić, nagrađenu za roman godine, njezin slavni prvijenac „Crni kaput“ – i na kraju izgubio. Popušio je Dežulović, Pavičić i ostala bagra iz splitskog narkomanskog geta koja je jadno klisnula, kukavički pobjegla devedesetih u Beograd, u matičnu im pričuvnu domovinu, dok se stvari ne raščiste. Valjda same od sebe. Mir nam je valjda pao s neba. Po blistavoj pobjedi Hrvatske vojske vraćeni su natrag u novostvorenu i oslobođenu RH, na zadatak, da vlastitim gnojem terete odličnike, da umanje bol totalno poraženog, da destruiraju našu blistavu pobjedu. Ali, pravosudno su popušili… od Belobrajdić… što ionako nije njihov kriterij. Oni nisu ljudi od istine ili pravosuđa već od fekalija. Trebaju klevetati mimo pravosuđa, trebaju destruirati sve hrvatsko – preventivno, trebaju vlastitim gumnom ogaditi cijelu Hrvatsku. Ide njima to, makabristički i fekalijski. Protuhrvatski mediji su im ogledalo. Sa Tomićevim šeširom ili bez. O Lori su napisali knjige tekstova.
A oko čega će se to hrvatska vlast sada razgovarati i pregovarati i nagađati? Oko revizije abolicije koja je naše prirodno pravo? Oko gospodarske lustracije?… koja je logična i muenchenovski potvrđena kao nužna? Oko čega ćemo pregovarati? Oko hrvatske suverenosti? Oko onih uljudbenih stečevina na koja mi, još i dan danas nemamo pravo, za razliku od cijele navodno demokratske i navodno protufašističke Europe?! Ali, to trajno prešućivanje od Europe, zatvaranje očiju i uključenje Srbije u svoje redove, skupo će koštati upravo tu istu kraljicu Europu. Baš kao što ju je stajao i Prvi svjetski rat i upravljana ruka jednog minornog ubojice Gavrila Principa. Ruku i ubojicu koju tako rado slavi Rade Šerbedžija u Rijeci pri Frljiću a ovih dana, braneći se kako nije kazao da su hrvatski generali kriminalci. Ne nije. Samo je podsjetio ministricu kulture da je vrijeme da ga obdari dobrim starim ustaškim kunama i sjajnim hrvatskim Brijunima i u 2017-oj. Ili do u nedogled. Rade for ever. Hrvatskoj nakaznosti kraja neima. Ni Shakespeareove tragedije nisu joj ravne.
Javor Novak/hkv.hr
