OTVORENO PISMO SAŠI LEKOVIĆU, PREDSJEDNIKU HND-a
Ne bih se želio ponavljati budući da sam otvoreno pismo Ivici Dačiću prije nekoliko mjeseci počeo razmišljanjem o tome trebam li ga ili ne nazivati gospodinom, ali ipak moram reći da tebe Saša Lekoviću tako ne mogu nazvati. Riječ gospodin u sebi podrazumijeva određenu razinu pristojnosti, civiliziranosti, pa čak i neku vrstu viteštva.
Tvoje laži onemogućuju bilo kakvu mogućnost da se tvoje ponašanje opiše kao pristojno. Manipulacije kojima pokušavaš mijenjati istinu ne pripadaju nečemu čime se opisuje današnja civilizacija, osim ako kriminalce ne prihvatimo kao ravnopravne članove našeg društva. O viteštvu stvarno ne želim s tobom pričati jer dok bijednici iz raznih propalih tiskovina i medija vrijeđaju i pozivaju na linč novinarke i književnice, ti kao predsjednik jedne od strukovnih novinarskih udruga to niti ne spominješ, ali zato uzimaš u zaštitu novinara koji, kako je to lucidno primjetio Denis Kuljiš, nigdje ne objavljuje tekstove.
Kad već spomenuh Denisa, a on je to prvi primjetio, moram te i ja upitati jesi li se dogovorio sam sa sobom o tome jesu li na tvom automobilu vijci bili prepiljeni ili su, kao što si izjavio u Saboru, matice bile odvrnute. Naime, javnost si digao na noge, pa je čak i saborska sjednica bila prekinuta zbog tvoje izjave da su ti prepiljeni vijci na tvom starom automobilu. Danas si na tematskoj sjednici saborskog odbora za informatizaciju i medije govorio o odvrnutim maticama. Ta saborska sjednica, odnosno tvoje izlaganje je i povod zbog kojeg ti pišem ovo otvoreno pismo.
Neću sad ovdje puno raspredati o tvojoj stručnosti da uopće budeš na čelu te novinarske udruge, jer odavno nisam njezin član. Svojom voljom. Tvoju stručnost dovodim u pitanje zbog onoga što si tamo govorio. Držim da novinari koji djeluju u hrvatskim medijima trebaju pisati i govoriti na standardnom hrvatskom književnom jeziku i da ga moraju jako dobro poznavati. Tvoj jezik je prepun tuđica i nepravilnih konstrukcija. Struka te je većinom dignutih ruku izabrala, a i to je jedan od razloga zbog kojeg nisam ni htio biti u društvu s takvim ljudima još puno, puno prije nego si ti došao na red da ga vodiš. Ipak mi ne govorimo istim jezikom, kako god netko ovo shvatio.
Da ne bude zabune, nisam ni član HNiP-a. Pozvali me jesu kad su brusili ideju da osnuju to društvo, ali su ga osnovali bez da su me obavijestili. Sretno im bilo.
Dakle, Saša, pretpostavljam da bi ti kao novinar istraživač, jer stalno se tako predstavljaš, želio znati je li te prepiljene vijke na tvom automobilu vidio bilo tko drugi osim tvog automehaničara. Gdje je policijski izvještaj o tome i zaključak nekog vještaka? Ništa još nismo vidjeli, a ti i dalje razvijaš tu priču, pa čak i upadaš u kontradiktornosti. Više ne znaš jesu li bili vijci ili matice.
Pravi razlog zbog kojeg ti pišem ovo pismo jest tvoje licemjerje, tvoja dvoličnost i tvoja dvostruka mjerila. Pričao si o napadima na novinare koji često završavaju prijetnjama smrću. Međutim, navodio si primjere za koje baš i ne znamo jesu li se i kad dogodili i imaju li veze sa napadima na slobodu govora. Na drugoj strani one prave jako dobro vidljive primjere nisi ni spomenuo.
Znaš li Saša Lekoviću što desetak članova tvojeg HND-a već mjesecima radi nagrađivanoj hrvatskoj književnici i vukovarskoj bvraniteljici Tanji Belobrajdić? Znaš li Saša Lekoviću koliko prijetnji smrću Tanja Belobrajdić dpobije nakon svakog teksta kojeg neki član bivše feralove družine objavi u Novostima ili na portalu N1 televizije? Znaš li Saša Lekoviću koliko tužbi su izgubili novinari koji su vodili javni linč protiv Tanje Belobrajdić i kako su izgledale njihove isprike na koje ih je sud natjerao? Znaš li da su koristili te isprike da bi objavili Tanjinu adresu stanovanja i tako je učinili još pogodnijom metom za sve one koji joj prijete smrću? Znam Saša Lekoviću da ti se Tanja Belobrajdić obratila za pomoć. Hoćeš li nam ikad reći kako si reagirao na taj njezin vapaj? Znam da nećeš, pa ću ja reći. Krajnje neljudski i nehumano. Krajnje nedostojno nekoga tko bi se trebao zalagati za slobodu javne riječi. Možda bih ti sad trebao reći da se sramiš, ali ti Saša Lekoviću srama ionako nemaš.
Kad je jedna književnica objavila kritički osvrt na tekst naše kolegice Sanje Modrić koja bi zabranila kolonu sjećanja povodom vukovarske tragedije, nego bi na taj dan puštala zmajeve i plesala na grobovima masakriranih branitelja, i na nju je po društvenim mrežama krenuo linč. Neki članovi tvog HND-a su bili vrlo neugodni. Izvjesni Nenad Bunjac nas je zadivio raskošnošću svojeg prostačkog rječnika. Jesi li reagirao na to Saša Lekoviću?
Naravno, nisi.
Ti priču o ugroženosti slobode javne riječi panično gradiš u trenutku kad više ne postoji monopol na istinu. Tvoj vapaj za obranu slobode javnog izričaja u stvari je izraz panike za spas jednoumlja. Notorni primjer hrabrog postupka kolegice Smiljane Škugor Hrnčević i otkaz koji je dobila zbog toga ti proglašavaš zasluženom kaznom. Podsjetimo se, da Smilja nije napravila to što jest, hrvatska javnost nikad ne bi saznala da je supruga bivšeg ministra Mrsića oštetila HZZO, koji je bio njegovo područje odgovornosti, za 10,6 milijuna kuna. Ti novinarku ne uzimaš u zaštiti nakon tog otkrića, nego pravdaš i podržavaš otkaz koji je ona dobila zbog toga. Na drugoj strani uzimaš u zaštitu novinara Domagoja Margetića koji hoda po Srbiji i priča da su hrvatski generali obični razbojnici. Stvarno, osim što gostuje na srbijanskim televizijama kao sugovornik, gdje objavljuje novinar Margetić?
Kad se počelo nešto događati, kad su se počeli okupljati novinari i javni djelatnici koji se ne slažu s tobom i s tvojima, koji ne podržavaju jednoumlje za kojim vi panično vapite, ti si Saša udario u zvona za uzbunu. Obuzela te je panika jer i drugi su konačno našli načina progovoriti. Mogla bi se konačno čuti i druga strana. Mogla bi istina doći do javnosti. Da bi to spriječio okrećeš, kako bi rekli Dalmatinci, pilu naopako i pričaš o ugroženosti, ali onih koji ugroženi nisu. One koji svaki dan dobivaju prijetnje smrću i to na poticaj istaknutih članova tvojeg društva, ti Saša Lekoviću niti ne spominješ.
Kad bolje razmislim, mislim da možda i nisam trebao tebi pisati ovo pismo. Trebao sam ga napisati onome kome je palo na pamet tebe pozvati i slušati u Saboru. To je tek prava sramota.
Ante Gugo
Izvor: ovdje
