Plenkovićeva vanjskopolitička misija nema veze s hrvatskim interesima
Judosfera: Vanjska politika koja Hrvatsku vodi u nigdinu
Izuzetno važan hrvatski nacionalni interes nakon oslobađajuće drugostupanjske presude „Tuđmanovoj Hrvatskoj“ bilo je zatvaranje haaške priče za svagda, jer je ona razarala nacionalno tkivo do te mjere da je tri tisuće hrvatskih branitelja počinilo samoubojstvo. Ali, ne. Haaška struktura u Hrvatskoj je ostala nedirnuta i cijelu dokumentaciju HVO-a, radi se o stotinama tisuća dokumenata, predala obavještajno-sudskim strukturama Srba i Bošnjaka u BiH kako bi Haag imao svoju balkansku inačicu u Sarajevu i u Banjoj Luci i djelovao još desetljećima, dok ne umre i zadnja osoba koja se borila protiv velikosrpske agresije u odori s hrvatskim simbolima. Sva ta predaja dokumentacije događala se unatoč javnim upozorenjima o tome što se događa hrvatskim političarima, koji bi po Ustavu trebali brinuti za sigurnost zemlje i rad obavještajnih službi.
Jedan od strateških gospodarskih hrvatskih nacionalnih interesa bila je i Ina, tvrtka koja je samo u Siriji imala nalazišta procijenjena na 20 milijarda dolara, a kompletna Ina je prodana za puno manji iznos. No, iako su dva čelnika najveće hrvatske stranke koju je osnovao Franjo Tuđman zbog afera oko Ine politički odstrijeljena, hrvatskoj se javnosti ni dan danas još ni jedan političar nije udostojao reći što piše u ugovorima s Molom koje su potpisivali Ivica Račan i Ivo Sanader. Toliko smo demokratska i suverena zemlja. Kada je počeo građanski rat u Siriji, umjesto da je Hrvatska zauzela vrlo oprezan stav prema Assadu i sačuvala svojih 20 milijarda dolara teške interese u toj zemlji, hrvatski političari umjesto toga sudjelovali su u švercu staroga oružja zaostaloga iz Domovinskog rata pobunjenicima, ne bi li se dodvorili nekom zapadnom političaru. Tako je vjerojatno pokopana i zadnja nada da će se Ina ikada vratiti u Siriju. Toliko o josipovićima, pusićkama i milanovićima.
Ponadali smo se nečemu boljem na vanjskopolitičkom planu. Narod je nazadnjim izborima pošteno odradio posao i, štoviše, preferencijalnim glasovima jasno naznačio u kojem smjeru nova vlast treba ići. Ali…
Plenkovićeva vanjskopolitička misija
Na prvi vanjskopolitički debakl Andreja Plenkovića, na žalost, nije trebalo dugo čekati. Došao je u Bosnu i Hercegovinu pun parola o europskom putu te zemlje, za koji se zalaže i jamči službeni Zagreb. No, to je bila tako prizemna konstrukcija koja je odmah dobila odgovor, jer ako Bosna i Hercegovina ili Srbija žele u EU, o tome mogu izravno pregovarati i dogovarati s Bruxellesom, Washingtonom, Moskvom, Ankarom i Rijadom. Što će im posredovanje drugorazrednih bivših briselskih činovničića iz Zagreba? Prvoga radnog dana nakon što se Plenković vratio u Hrvatsku, službeno Sarajevo u dogovoru s Banjom Lukom dalo je pohapsiti pripadnike HVO-a iz Bosanske Posavine i time jasno dalo do znanja kako legitimne mete nisu više samo „zločesti“ Hercegovci, već svaki Hrvat u Bosni i Hercegovini. I jednako dobro su procijenili da će se cijeli skandal, što se službenog Zagreba tiče, ubrzo biti stavljen pod tepih.
Nakon sramote u Bosni i Hercegovini, sa sličnom misijom Andrej Plenković prije neki dan uputio se u Ukrajinu. I tamo je zvučao vjerniji Europskoj uniji nego bilo koji najzadrtiji eurofilski zapadni političar. U sukobu gdje se prelamaju interesi najjačih nuklearnih svjetskih sila i potencijalno može prerastiu veliki rat, Plenković je nudio hrvatsko posredovanje. Nevjerojatno. Umjesto da Ukrajince pita što je bilo s remontom hrvatskih MIG-ova, Plenković se bavio ukrajinskom energetskom neovisnošću. Ona bi se trebala sastojati, naslućuje se iz medija, od toga da Hrvatska izgradi neisplativi LNG terminal na Krku i plin vodi tisućama kilometara u Ukrajinu, pored znatno jeftinijeg ruskog plina koji već sada prolazi tom zemljom na putu prema Njemačkoj. Ma, krasno. Kako to obično biva, sve na teret hrvatskih poreznih obveznika i na liniji izazivanja izravnog sukoba s Moskvom, koja na Balkanu i u Siriji ima neusporedivo veći utjecaj nego bolno korumpirani Kijev. Naime, ukrajinska tranzicija bila je izrazito neuspješna, a tamošnja je politička elita još nesposobnija od hrvatske.
Naši američki NATO prijatelji
A da ne bi bilo dvojbi koliko na Zapadu drže do hrvatske jadne i servilne politike, najbolje govori jučerašnja vijest. SAD je Bosni i Hercegovini izručio bivšu pripadnicu HVO-a, osumnjičenu za ratne zločine na području Bosanske Posavine. Usluga Sarajevu koja Washington ništa ne košta. Hrvatski interesi su bezvrijedni, naši ih političari dijele besplatno.
A gonjenje i izručenje pripadnice HVO-a Azre Bašić vrlo je znakovito. Naime, sudeći po njenom imenu nije hrvatske nacionalnosti, nego je kao Muslimanka zajedno s Hrvatima bila na ratnom području gdje je prolazio vitalan koridor za opstojnost Republike srpske, a koji je HVO uz ogromne žrtve držao pod nadzorom. Sad SAD, čelnica NATO-a, izručuje ne članici NATO-a Bosni i Hercegovini muslimansku pripadnicu Hrvatskog vijeća obrane na osnovi optužnice Republike srpske, koja ima izravnu zaštitu Moskve. Ne govori li to sve gdje je bezglava Hrvatska ostala u shemi stvari? U nigdini.
O. Barišić/hkv.hr
