Ruski gnjev i nemoć nakon debakla u Crnoj Gori i pozicija Hrvatske
Koliko god hrvatski „main stream“ mediji pokušavali umanjiti rusko-srbijanski debakl u pokušaju državnog prevrata u Crnoj Gori 16. listopada ove godine, za sve rusofile ostaje gorka činjenica da je ruski pokušaj izlaska na Jadran preko Crne Gore u potpunosti onemogućen.
Sada slijedi sanacija (nepopravljive) štete te šamaranje i kažnjavanje krivaca. „Prvookrivljeni“ od strane srbijanskih zaplotnika su srbijanski premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Tomislav Nikolić. U pravu su oni koji tvrde da im se ne piše dobro. Putin će s lakoćom “objesiti svoga Pedra“, nekoliko njih da mu nevinost u državnom udaru bude što više upečatljiva. No, nikakvo kažnjavanje krivaca i brutalna sovjetska pedagogija neće pomoći Rusiji da se domogne crnogorske obale.
Crna Gora je vratila i obnovila svoju državnost 2006. godine, da bi potom svoju budućnost potražila u euroatlanskim integracijama odmahnuvši s uzdignutim srednjim prstom ostacima ostataka Jugoslavije, svetosavlju, SPC te uz pomoć svojih novih NATO prijatelja uspješno izmigoljila iz ruskog zagrljaja.
Odlaskom Crne Gore u euroatlantske integracije, Rusija je uz pomoć svoje nove saveznice Turske intezivirala razbijanje Bosne i Hercegovine. U tom bezočnom komadanju postdaytonske Bosne i Hercegovine Vladimir Putin „dobiva“ tzv. Republiku srpsku, Erdogan ostatak, zato su Hrvati u BiH svojevrsni višak koji remeti planove. I to je kontekst najnovijih pokušaja diskreditacije HVO-a, HV-a i hrvatskih generala, zapravo cijelog Domovinskog rata.
Specijalni rat protiv Republike Hrvatske ovaj put kreće iz tzv. Republike srpske uz pomoć „proverenih“ SAO-vaca. Naravno, u tim napadima sudjeluju hrvatski main stream mediji: „Jutarnji list“, Večernji list“ i „Novi list“ kao i soroševi portali diljem propale Jugoslavije; upravo oni isti koji su sustavno prešućivali rusko-srbijanski debakl u državnom prevratu u Crnoj Gori.
Tako zvana Republika srpska u novije vrijeme postaje ruska prčija, tragikomedija od „entiteta“, kao što je to isto iznemogla i ispuhana Putinova Rusija. U tu rusku jamu slijeva se sva nemoć i gnjev zbog debakla u Crnoj Gori i srdžba da u “gunguli” balkanizma ne mogu ušićari makar dio operativne obale u bilo kojoj jadranskoj luci.
Nakon sloma Milanovićevog SDP-a sve je postalo daleko jasnije nego prije, upravo jezgrovita staro-nova podjela u Hrvatskoj: proruska/prosovjetska – koju predvode sovjetofili zaostali u SDP-u, YUTA, dio srpske manjine u Hrvatskoj (tzv. pupavci) i samoupravljački neradnički menatlitet, te proamerička – koja pamti američku pomoć u II. svjetskom ratu, pomoć u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i stotine tisuća Hrvata koji su svoju egzistenciju i prosperitet ostvarivali u SAD.
Nestankom Zorana Milanovića s političke scene te dubokom krizom i ozbiljnim podjelama u SDPartiji, kao i briselskim postavljenjem Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade RH, nastalo je novo političko ozračje u Hrvatskoj. Partija je na koljenima, HNS zapravo ne postoji, Živi zid je skupina političkih klaunova pa HDZ doista nema ozbiljnu oporbu, sukno i škare u njegovim su rukama. Jedina oporba vladajućem HDZ-u je rusko-sovjetski paraobavještajni aktivitet slizan s YUTA-om, znatno pojačan nakon neuspjelog puča u Crnoj Gori – i pubertetski MOST, koji je vrlo često oporba i samom sebi.
Trenutno Rusija koristi Banja Luku kao svoj operativni centar i relej prema Hrvatskoj i NATO-u. Najgore što hrvatska Vlada može učiniti je da potrči za agitpropovskim mamcima i provokacijama što dolaze iz tzv. Republike srpske. Nego i Andrej Plenković i kompletna hrvatska Vlada treba političkim predstavnika Srba i Srbijanaca i Srbiji, a pogotovo Rusiji otvoreno i bez uvijanja dati do znanja da je Republika Hrvatska punopravna članica EU-a i NATO-a, dio slobodnog demogratskog svijeta, Saveznika koji su pobjednici II. svjetskog rata i kreatora suvremene zapadne civilizacije koji je pobijedio boljševizam i sve njegove derivacije.
Ali je isto tako istina da predsjednik Vlade Andrej Plenković ne bi trebao dijeliti savjete o mirnoj reintegraciji; osobno nema iskustva, a po svemu sudeći pristao bi na sve srbo-četničke zahtjeve što se vidi po ustupcima koje daje SDSS-u. Je li Plenković predsjednik Vlade Socijalističke Republike Hrvatske ili suverene i samostalne Republike Hrvatske nije nimalo retoričko pitanje. Naime SDSS-u ne treba dati niti jedno mjesto državnog tajnika nego prema zakonu i dobrim običajima srpskoj manjini u Hrvatskoj, a „pupavci“ ne predstavljaju cjelokupnu srpsku manjinu!
Što to SDSS traži?
MUP, čitaj sudjelovanje u represiji; Pravosuđe, čitaj selektivnost; Obrazovanje, čitaj diskriminaciju i posebna prava, tj. privilegije; Kulturu, čitaj srbočetnički agitprop i privilegije!
Ne može, niti smije, Plenković podržati generala Krstičevića i u isto vrijeme „pupovce“ ugrađivati u ključna ministarstva na poziciju državnih tajnika. Upravo „pupavci“ sa paraobavještajnim podzemljem u Hrvatskoj i istim takvim snagama “tamo preko” generiraju intrigu i generalu Damiru Krstičeviću inputiraju krimen ratnih zločina.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavljuje da „čvrsto stoji iza generala Krstičevića“, stoji i iza Milorada Pupovca, stalno je iza i mota se otpozadi, ali političar, predsjednik Vlade i državnik ne stoji iza nikoga, on je naime ispred svih.
Izvor: hrsvijet.net
