Nikad, ali baš nikad u cijeloj povijesti Komunističke partije Hrvatske, odnosno Saveza komunista Hrvatske nije bila bolja prilika nego sad, pred konac 2016., za njihovu deinstitucionalizaciju, odnosno demontažu.

Partija je, nakon četverogodišnje vladavine Milanovićeve, u kojoj je Hrvatskoj učinjena šteta ravna onoj iz 1989. godine pod Antom Markovićem, na koljenima, prožeta unutarpartijskim borbama i sukobima. Ne samo ladice, već i ormari u državnim odvjetništvima obiluju zataškanim i odloženim kaznenim prijavama diljem Hrvatske, i po njima se pomalo počinje postupati, doduše ne zbog savjesnosti državnih odvjetnika ili nekakve političke odluke, već zbog obične činjenice da doslovno više nema mjesta u prostorijama i arhivima DORH-a.

Općinski sud u Zagrebu vrvi tužbama za klevetu protiv raznih novinara, književnika i malobrojnih političara koji javno kazaše istinu, i u vrlo malom broju tih parnica tužbeni zahtjev bude usvojen, no agitprop o tome ne izvještava javnost.

Ipak, na sjednici Sabora 10. studenoga 2016. godine raspravljalo se o izvješću Povjerenstva za sukob interesa te je, iako je bilo kritika, HDZ je odlučio podržati izvješće, isto tako i Partija. Za Partiju je ipak jasno zašto podržava, jer, to je Povjerenstvo pokazalo da je aposlutno političko tijelo, jer su se prijave protiv HDZ-ovaca rješevala čak i prije isteka zakonskih rokova, dok se primjerice u slučaju Milanovića, Vesne Pusić, Miranda Mrsića i t.d. uopće nije ni odlučivalo, nego se Dalija Orešković, predsjednica Povjerenstva, pravi zatečenom.

Dakle, umjesto da HDZ i MOST koji čine saborsku većinu, ne podrže izvješće Povjerenstva, osude politikanstvo i pristranost te partijske filijale i time učine još veći pritisak na obezglavljenu Partiju, oni podrže i time de facto i de iure sudjeluju u velikoj koaliciji. Zato se i jedini medijski napadi od strane Yutarnjeg, Novog, Večernjeg i drugih listova te televizija usmjeravaju isključivo prema MOST-u, jer su oni (nažalost) jedini trn u oku Partije.

U vezi toga se treba prisjetiti 2011. godine, kad je dvotrećinskom većinom izglasan Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, čime je zapravo sve priznato. Tim je Zakonom priznato cijeloj javnosti, svim građanima i državljanima, da su zločini počinjeni 90-ih od strane Partije, ali i djela HDZ-a, tolikih razmjera da će jednoga dana za to netko morati odgovarati.

Kad se posegne za izjednačavanjem SDP=HDZ, onda treba priznati da je to, na žalost, bila istina, dok su na čelu HDZ-a bili Sanader i Kosor jer ispada da su oni bili samo blaža inačica onoga što smo doživjeli za vrijeme Zorana Milanovića.

Ipak, na primjeru uhićenih pripadnika HV-a i HVO-a, sad dolaze i optužnice protiv 16 generala Hrvatske vojske, podrške izvješća Povjerenstva za sukob interesa, nezadovoljstvo Trumpovom pobjedom – sve su to smjernice i indikacije da t. zv. desni Plenkovićev centar uopće nije usmjeren ka rješavanju najvažnijeg državnog problema, a to je onemogućavanje i uništenje komunizma i boljševizma u Hrvatskoj koji je koncentriran oko SDP-a i HNS-a.

Jasno je da lustracije putem zakona ne će biti, jer bi se time lustrirali Šeks, Valentić, Gregurić i ostali koji su odigrali određene ne baš popularne uloge devedesetih, a danas upravljaju Hrvatskom demokratskom zajednicom. Ne će čak biti ni otvaranja arhiva jer bi se time dovelo u nepriliku sve bivše skojevce, članove centralnih komiteta, nositelje štafeta, doušnike UDB-e, KOS-a i ostalih službi „bezbednosti“. Na primjeru nove ministrice kulture vidimo da ne će biti prestanka financiranja iz državnog proračuna raznih protuhrvatskih, projugoslavenskih, NOB-ovskih i inih antifašističkih skupina i udruga. S druge strane, provest će se porezna „reforma“, odnosno paket od 15 (!) zakona, što je pravno i nomotehnički besmisleno i upućuje na „modus operandi“ donošenja beskrajnih zakona za vrijeme Jugoslavije.

No, može se provesti jedna neformalna lustracija, raznim metodama i sredstvima, na način da se ljude koji su se ogriješili o zakon jednostavno marginalizira i otjera s hrvatske političke scene. Jer, politika u Hrvatskoj nije sredstvo upravljanja zemljom, već služi kao zaštita od kaznenog progona za davni i nedavni kriminal i različite oblike nacionalne izdaje.

I na koncu, postoji li uopće pogodniji i bolji trenutak da se Partija i sve što ona okuplja i predstavlja demontira i rastavi upravo sad?!

Nema, a sudeći prema svemu, Partija je jednako dio ove vlasti kao i MOST, stoga će se sad nju tetošiti i njegovati dok se ne oporavi i time joj se pruži još jedna prilika financijski, gospodarski, demografski i moralno dokrajči hrvatski narod i ovu jadnu hrvatsku državu.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save