29. novembra i 10. travnja
Kad bi netko s t. zv. desne političke scene u Hrvata javno čestitao 10. travnja, nastala bi galama takvih razmjera, odnosno ravna onoj kad je najavljena provedba lustracije. Zamislimo samo što bi se dogodilo kad bi netko poput Željke Markić, Dujmovića, Hasanbegovića, netko od katoličkih svećenika ili ne daj Bože netko od HDZ-ovih saborskih zastupnika objavio na Facebooku: “Sretan 10. travnja svim nostalgičarima.” Ali, što vrijedi za jedne, očito ne vrijedi za druge.
Velimir Visković, notorni Jugoslaven, polupismeni književni kritičar i urednik, je za 29. “novembra” čestitao Dan Republike “svim nostalgičarima”. Visković je rođen u Makarskoj, u orjunaškoj obitelji, otac mu je, kao i velika većina “antifašista” 1943. nakon sloma Mussolinijeve Italije kokardu zamijenio petokrakom. Stoga je razumljiva njegova nostalgija – potjecati iz “ugledne” partizanske obitelji, dakle obitelji koja je imovinu i “ugled” stekla po partijskim direktivama, odnosno pljačkom i otimačinom, pukom snagom prezimena – napredovati za vrijeme bivše države i djelovati kao “kulturni agitpropovac”, svakako je jedan ugodan i bezbrižan život.
No, ne treba sad previše ulaziti u općepoznate činjenice o ustrojstvu i “funkcionisanju” propale jugoslavenske tvorevine ili pak, što je vrlo popularno, citirati europsku uredbu o osudi svih totalitarnih režima. Uredba, odluka, zakon, bilo koji pravni akt, je nešto sasvim nespoznatiljivo svakom sovjetskom umu, pa tako i Viskoviću, a zakona se ni ne treba držati, kako reče Veliki (lažni) Bravar, kao pijan plota.
Svaki režim ima svoga ideološkog komesara u liku filozofa ili umjetnika. Nazor je umro prerano, Andrić je zbog svoje političke nastrojenosti bio u „nemilosti“, pa je tako jugoslavenska književna štafeta pala u ruke Miroslavu Krleži, o kojem su stvarani mitovi, koji se, zbog nepostojeće tranzicije iz komunističkog u demokratsko društvo nikad nisu demistificirali.
Viskovićev je “magnum crimen” počinjen za vrijeme neovisne Republike Hrvatske, a sastoji se u glorifikaciji osrednjeg režimskog komunističkog pisca Miroslava Krleže, te u izdavanju Hrvatske (?!) književne enciklopedije. Nema tu ničeg iznenađujućeg; čovjek koji je “od malih nogu” u Leksikografskom zavodu Krležinom, za nešto kvalitetno ne može ni biti sposoban. Iako je većina hrvatskih kućanstava posjeduje, Krležina je Enciklopedija jedna od najgorih enciklopedija na svjetskoj razini, usporediva jedino sa sjevernokorejskom i kubanskom; neprofesionalna, nedorečena, proizvoljna i ideološki obojana van svake mjere idalje redom.
Isto je tako s Hrvatskom književnom enciklopedijom; kako se vrlo koncizno navodi u Vijencu br. 445.: “Nigdje u novooslobođenoj Europi nakon 1990. nije se pojavila nacionalna književna enciklopedija s toliko uredničkog žara za kriptorestitucijom jedne ekstremno ljevičarske, jezične, književne i uopće kulturno-vrijednosne prošlosti, ali i s toliko prešutnih „rezervi“ i podcjenjivanja svega onoga što je nekoć iz perspektive jugokomunističke pseudoutopije bilo sumnjivo, t.j. sve vjersko, nacionalno, autohtono, posebno (jezik), u našem slučaju – sve ono što je bilo i ostalo isključivo hrvatsko.”
Zapravo je HKE poslužila za ono čemu i svaki „kulturni projekt“ služi „ljevičarima“
– za izvlačenje novca i “sinekurčenje”. Visković je, uz potporu nelustriranih kadrova i kulturnih komesara, unazadio hrvatsku kulturu za barem 40 godina, ili je barem za to razdoblje osudio na stagnaciju, jer, nacionalni je kulturni projekt takvih razmjera opet poslužio za širenje „književnih tekovina NOB-a“, a ne za naobrazbu hrvatskoga puka. Stoga se sljedećih pola stoljeća nitko ne će latiti takvoga posla, niti će ijedna hrvatska institucija takvo nešto financirati, jer bi to za sobom povlačilo i pitanje odgovornosti za financiranje i stvaranje Hrvatske (?!) književne enciklopedije.
Dakle, ne treba se previše zamarati čestitkom povodom 29. „novembra“, već takvoga koji time hoće pažnju na sebe privući – zaista mu se posvetiti – i pozvati ga na odgovornost za kulturne neuspjehe i sustavan protuhrvatski kulturni i ini rad.
Sovjetski umovi u hrvatskoj kulturi – pa neka netko ustvrdi da je za lustraciju prekasno. Može se jedino kazati da je bez lustracije – za Hrvatsku prerano.
Mila Marušić/hrsvijet.net
