Brisanje Titova imena iz hrvatskoga javnog prostora civilizacijski je imperativ
Koliko duboko nehuman mora biti pojedinac koji se zauzima da ostane Titovo ime zagrebačkoga Trga
Ni 25 godina nakon uspostavljanje demokracije u našoj neovisnoj Republici vladajući u Hrvatskoj nisu sazreli za to da napokon izbrišu ime Josipa Broza Tita, kao jednoga od deset najvećih zločinaca svijeta u 20. stoljeću, iz hrvatskoga javnoga prostora premda to nalažu svi politički i civilizacijski razlozi. To se posebno bolno uočava u Zagrebu nakon što tamošnjoj organizaciji HDZ-a nije uspjelo proturiti odgovarajući zahtjev u Gradskoj skupštini za promjenu Trga maršala Tita u Kazališni trg. Koliko god je taj prijedlog došao prekasno i koliko god je u funkciji idućih lokalnih izbora, da je uspio, mogao je biti signal za slične promjene u ostaloj Hrvatskoj. No gradonačelnik Milan Bandić je, navodno, pogazio svoju riječ i odluku o tome navodno će prepustiti građanima na referendumu što bi se održao isti dan kao i rečeni izbori.
Vrlo lukavo, no drugo se nije ni moglo očekivati od političkoga kameleona kakav je Bandić, koji ujutro nosi bedž s Titovim likom, a poslijepodne debelu katoličku voštanicu. On također tvrdi kako je Tuđman dva puta spriječio preimenovanje Titova trga. A što onda ako je tako bilo, Tuđman nije „nepogrešivi papa“. Osim toga, Tuđman je stvarno imao neke slabosti prema maršalu pokušavajući ga imitirati, no nakon što je nova predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović, uklonila Titin kipić iz predsjedničkih odaja, „argument“ o Tuđmanovu „ne pakovati Titu“ više nije trebalo slijediti.
Naši socijaldemokrati, koji su to samo po imenu, još uvijek vide u Titu velikoga državnika koji je Hrvatsku uveo u tabor pobjednika u Drugome svjetskom ratu. Njima se pridružuju i neki „neutralci“ koji hvale Tita kao političara koji je Hrvatskoj osigurao federativni položaj u Jugoslaviji, za našu Republiku „osvojio“ Istru, Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka te poslije sukoba sa Staljinom u SFRJ proveo neke reforme koje su režim učinile podnošljivijim nego kakav je bio u ostalim komunističkim zemljama. Svi su ovi navodi poluistine koje su često gore od laži jer daju privid istine. Tito nije uveo našu Republiku u pobjednički tabor nakon 1945. nego Jugoslaviju, jer tadašnja NR Hrvatska nije posjedovala međunarodnopravni subjektivitet. Osim toga, u Titovim partizanima sudjelovalo je i mnogo Hrvata, po prilici toliko koliko nas je bilo u postotcima u Jugoslaviji, pa je time NR Hrvatska bila dio pobjedničke jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, dok NDH nije priznala ni jedna država antifašističke koalicije, što znači da nismo bili slijednici NDH nego obje Jugoslavije pa je stoga tvrdnja o Titu koji nas je kao NRH, odnosno SRH, uveo u pobjednike suvišna.
Što se tiče oslobođenja dijelova hrvatskoga nacionalnog prostora, koji je nakon Prvoga svjetskoga rata prisvojila Kraljevina i nakon travnja 1945. oduzela fašistička Italija, oni bi bili vraćeni Hrvatskoj i Jugoslaviji i da Titovi partizani nisu bili u pobjedničkome taboru, bili bi to jugoslavenski rojalisti s izbjegličkom vladom u Londonu u kojoj su sjedili i hrvatski ministri, pripadnici demokratskog HSS-a. Osim toga, nakon pada Italije u rujnu 1943. prva je NDH poništila Rimske ugovore s kojima su Hrvatskoj bili oduzeti jadranski prostori, a tek nakon toga je partizanski komitet za Istru učinio isto, sa zakašnjenjem! Pa i taj je korak kritiziralo središnje partijsko vodstvo jer da je to bilo u njegovoj mjerodavnosti.
Pri stvaranju republičkih granica Hrvatska je izgubila Srijem i Boku
Pri stvaranju republičkih granica u komunističkoj Jugoslaviji Hrvatska je izgubila svoje stoljetne predjele – istočni Srijem i Boku kotorsku, a to titoljupci nikada ne spominju, dok je Srbija dobila nesrpsko Kosovo i višenacionalnu Vojvodinu, a mogla je čak i Bosnu i Hercegovinu, kako je predlagao vrhunski srbijanski partijac Moše Pijade, ali to su spriječili upravo BiH komunisti srpske nacionalnosti. Prema svjedočenju Milovana Đilasa, za Tita su republičke granice i onako bile „administrativne“, što su tijekom raspada SFRJ zdušno propagirali Miloševićevi pristaše u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, s tvrdnjom da se samoodređenje naroda ne odnosi na socijalističke republike nego na narode gdje god obitavali, što je onda to načelo činilo neizvedivim.
Da je Titova vlast nakon Staljinove svađe s Titom, a ne obratno, počela s polaganom liberalizacijom u gospodarstvu i kulturi, to je bilo više taktičke nego bitne naravi jer je režim sačuvao sve poluge odlučivanja u svojim rukama i uopće nije dopuštao ni minimalnu alternativu da bi mogao biti demokratiziran na bilo koji način. Ostao je kombinacija totalitarnoga i autoritativnoga režima. Unatoč svim popuštanjima svemoćne Partije, Tito i njegovi hrvatski podložnici brutalno su ugušili hrvatsko proljeće premda nije bilo antijugoslavensko nego je samo tražilo nešto pravedniji tretman Socijalističke Republike Hrvatske unutar jugoslavenske Federacije. To naš titoljupci jednostavno zaboravljaju. Zanimljivo je da su Srbijanci u jednome nedavnom ispitivanju javnoga mnijenja Tita proglasili svojim najomiljenijim političarom pa se u tomu slažu s našim „titoistima“ u SDP i šire. Rekli bismo: novo bratstvo i jedinstvo.
Ako na jednu stranu stavimo zasluge Titova režima, a na drugu sve njegove zločine, potonji su znatno veći i trajniji. Nabrojimo samo neke kardinalne zločine počinjene u komunističkoj Jugoslaviji po zapovijedi Josipa Broza Tita ili u najmanju ruku s njegovim prešutnim odobravanjem i/ili nečinjenjem. Već za vrijeme rata 1941.-1945. Titovi partizani provode tzv. revolucionarno pravosuđe ubijajući bez suda i pravde svoje prave i/ili izmišljene protivnike. Premda su nakon kapitulacije nacističke Njemačke bili apsolutni pobjednici bez ikakve mogućnosti svojih protivnika da ih u bilo čemu spriječe, jugoslavenski su komunisti počinili strahovite osvetničke zločine od Bleiburga do križnih putova, za što nisu imali nikakva opravdanja.Tvrdnje da su tako nešto radili i drugi pobjednici u antifašističkoj koaliciji ne piju vodu jer su zločini jugokomunista bili znatno veći i svojim posljedicama dugotrajniji. Osim toga, jedne zločine ne smije se opravdavati drugim zločinima. To čine samo kriminalci. Komunisti su već za vrijeme rata počeli progoniti Katoličku Crkvu, poubijavši u ratu i poraću više od 600 svećenika, redovnika i redovnica, a kulminacija toga bilo je suđenje i presuda zagrebačkome nadbiskupu Alojziju Stepincu čija je jedina „krivnja“ bila da se nije, po Titovu zahtjevu, htio odijeliti od rimskoga pape, kako je otvoreno priznao i Milovan Đilas.
Čovjek na vrhu piramide nasilničkoga režima
Preuzevši potpunu vlast u svim njezinim fragmentima, jugoslavenski su komunisti nakon svibnja 1945. vrlo ubrzano počeli pretvarati Jugoslaviju u minjaturni Sovjetski Savez sa svim njegovim ideološkim, političkim, gospodarskim i kulturnim osobinama: zabranjene su sve nekomunističke stranke i udruge, Crkva je stjerana u sakristije, počela je temeljita indoktrinacija mladeži od dječjih vrtića do sveučilišta, na selu je vršena nasilna kolektivizacija, privatno vlasništvo u industriji, obrtu i uslužnim djelatnostima uglavnom je ukinuto, što je bila najveća pljačka u povijesti nacije, kulturne institucije bile su ideološki i politički podvrgnute svemogućoj Partiji, ukinuta je sloboda javnoga izražavanja preko medija, koji su bili pretvoreni u partijske organe, ljudi nisu smjeli slobodno putovati u inozemstvo, pravosuđe je bilo pretvoreno o osvetničke institucije komunističke revolucije itd. Čak i onda kad je režim bio najsigurniji, njegov vrhovnik Broz, te nakon njegove smrti republičke glavonje, naređivali su likvidacije hrvatskih emigranata u inozemstvu s oko po prilici 70 do 75 žrtava.
Zar rečeno nije dovoljno da se svaki iole humani čovjek protivi bilo kakvome svečanom spominjanju onoga čovjeka koji se nalazio na vrhu piramide takva nasilničkoga režima, a zvao se Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Jugoslavije i Komunističke Parije, vrhovni komandant i maršal „JNA“ i sve ostalo što ga je stavilo u poziciju „svemogućega boga na zemlji“, čovjeka koji je u svemu imao posljednju riječ? Stvarno treba biti duboko nehuman, oguglati na sve muke i jade protivnika toga režima ili potpuno osvetnički raspoložen prema njima i zastupati poziciju kako „Trg maršala Tita“ u Zagrebu treba ostati pod svaku cijenu, što zagovaraju svi kandidati za predsjednika tzv. Socijaldemokratske partije, istarski i dalmatinski separatisti, politički nepismeni HDZ-ovci i tzv. intelektualci koji patološki mrze svoj narod. Ostali, a oni su premoćna većina, trebaju ustrajati na tome da se putem državnoga zakona zabrani svako slavljenje totalitarnih režima, pa i komunističkoga, te njihovih vođa i sljedbenika, kakav je bio onaj pod vodstvom Josipa Broza Tita. To je više civilizacijski nego ideološki i politički zahtjev. Sve dok se ne izbrišu krvave mrlje zločinačkoga Titova imena iz hrvatskoga javnog prostora, naša Republika ne će biti posve demokratska i slobodna država. Bit će prljavi ostatak komunističke Jugoslavije, čiji je vrhovni vođa rekao kako će „Sava prije poteći uzvodno nego Hrvati dobiti svoju državu“. A dobili su ju pa bi onoga koji je to rekao trebalo baciti na smetlište povijesti. Silom zakona, u svim predjelima Republike, bez obzira na to što misle lokalni šerifi, jer zla koje je počinio Tito i njegov režim pogađala su cijelo područje naše domovine Hrvatske.
Gojko Borić/Hrvatski tjednik
