Hrvatski političari i srbijanske narikače
Njemačka zafrkancija iz 19. stoljeća glasi: “Kad se točka počne širiti – nastane nula.” To je zapravo sažetak srbijanske povijesti i srbijanske države, koja je, spletom raznih okolnosti u jednom trenutku uspjela biti velika nula, a u posljednjih se stotinjak godina gotovo asimptotski približava – nuli. Dakle, Srbija bijaše nula, Srbija jest nula i Srbija će biti politička nula.
Unatoč tomu, srbijanski političari, kao i srbijanski agenti u Hrvatskoj (pupovci, pusići i ostala banda), nastavljaju sa tom endemskom mitomanijom o “nebeskom” narodu, a trebalo bi “gvirnuti” i u srbijanski prijevod Staroga Zavjeta; možda je riječ “Židovi” zamijenjena sa “Srbi” – jer to bi jedino bilo nekakvo poludostatno obrazloženje za ponašanje prekodrinskog “odabranog naroda”.
No, uza svu našu (žalosnu i otužnu) zajedničku povijest, hrvatski se političari i dalje ne znaju postaviti spram srbijanskih narikača nad “vekovima ugnjetavanoj srpskoj nejači”, nego se uvijek nešto pravdaju, obrazlažu, ispričavaju… Ta neizostavna pravdanja, poput onog Plenkovićevog glede imenovanja generala Gotovine kao posebnog savjetnika, ili sad Predsjedničinog glede ploče HOS-a u Jasenovcu, predstavljaju trzaj iz Jugoslavije, kad su hrvatski komunisti prije i poslije svake odluke zabrinuto iščekivali “reagovanje” Beograda.
Na srbijansku kuknjavu nije trebalo “osuđivati svaki totalitarni režim”, nego je trebalo osuditi srpske provokacije dojučerašnjih četnika i potrčka četničkih vojvoda te im poručiti da se uozbilje žele li uopće razgovarati s Hrvatskom. Hrvatska je suverena, samostalna zemlja suverenog hrvatskog naroda i drugih manjina, i nitko Hrvatima u njihovoj zemlji ne može i ne smije (!) govoriti što će, a što ne će. Izostanak takvog stava je očito posljedica “ropstva” Hrvata kroz povijest, no ironično je što susjedi bez državne tradicije, autohtone kulture i jezika, umjetnosti i književnosti, koje za “kraljevsku” lozu imaju svinjogojce, koji su izgubili sve bitke u prošlosti, ali uvijek završili na pobjedničkoj strani i dalje redom – takvi se znaju državnički ponašat.
Srbi razumiju jedino silu, “pesnicu”, štono riječ, i tako se prema njima treba postaviti i ponijeti; pobogu, pa ubili su vlastitog kralja i predsjednika vlade 2003. godine. Još bi bolje bilo kad bi ih se u potpunosti zanemarivalo, jer oni nisu u ravnopravnom položaju s Hrvatima, ali ne zato što su oni Srbi(janci), već nam dva stoljeća nanose velika zla i nepravde, jer nisu odgovarali za zločine u Domovinskom ratu, jer nisu vratili otetu imovinu i kulturno blago, jer odbijaju dati podatke o miniranim područjima, jer odbijaju otkriti gdje su bacili tijela poginulih hrvatskih branitelja i civila, jer ustraju u svojim mitovima i uporno se, uz pomoć domaćih izdajnika, upliću u unutarnja pitanja Republike Hrvatske i podrivaju njezin ustavni poredak. Srbi nisu dostojni biti predmetom i temom Hrvata; građanstvo ne oblači opanke – ne veže nas s Beogradom – ništa; s nulom se ne množi niti dijeli, niti je se zbraja i oduzima…
Zapravo je već dosadno slušati i promatrati hrvatsko-srpska prepucavanja; u propaloj je državi (a i kasnije) sve bilo hrvatsko-srpsko, no sad su prilike bitno promijenjene: nisu na vlasti više Josipović, Mesić i Milanović, nije Radman ravnatelj HRT-a; sudjelovanje Pupovca u vlasti nije srpska zasluga već naša sramota. Nema više bratstva i jedinstva, sad svako kroči svojim putem.
U Hrvatskoj nema fašizma, nego samo četništva, što je prije dvije godine navedeno u izvješću SOA-e. Ukoliko hrvatska politička vrhuška smatra da je državnička i državotvorna, mora se čim prije tako početi ponašati. Srbima smetra ploča HOS-a u Jasenovcu i oko toga galame; dakle, ili ih ignorirati ili ploče HOS-a postaviti diljem Lijepe Naše, u svakom gradu, općini i zaseoku. To će Srbi razumijeti i sljedeći će put razmisliti prije no počnu kukati. Njima ne smeta ni pamet ni obraz; mi smo očito izgubili pamet, pa sačuvajmo barem – obraz.
Josip Gajski/hrsvijet.net
