Investicije prate vojne vježbe, i obrnuto. Ruske investicije i ruske vojne i pravoslavne vježbe imamo u susjednoj Srbiji. Rusi su ušli u Sloveniju i Srbiju, u prostor koji je bio zatvoren jednom Staljinu. Sve to znači da će se i sljedeći rat na Balkanu voditi u Lijepoj našoj

Otkazan je hrvatsko-ruski gospodarski forum, ali ne stoji teza da je to učinjeno zbog posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića nama prijateljskoj Ukrajini. Davor Božinović, šef premijerovog kabineta, upoznao je hrvatsku Javnost s činjenicom da je taj forum otkazan mjesec dana ranije. Dodajmo, pod obrazloženjem da ruski poduzetnici nisu zainteresirani za Lijepu našu? Rusi se bune zbog našeg turističkog posjeta Ukrajini, dok istovremeno s našim susjedima provode vojne vježbe, i to baš s onima koji su nedavno izvršili agresiju na Hrvatsku. Nešto se pitam, zašto su nedavni drugovi Srbi i Rusi postali toliko religiozni? Da parafraziram Nikolu Bjerdjajeva, komunizam je došao kao neispunjeni dug kršćanstva, a pravoslavlje se vraća kao novi oblik slavensko-komunističke intervencije. Neka se Rusi ne prave mutavi, jer se naš Križni put dogodio u vrijeme kada je Tito bio poslušnik Moskve. Posve nepotrebno i zloslutno, na Baltiku, u ruskom susjedstvu, uskoro će se smrzavati jedna hrvatska satnija, jer tako traži NATO. Zar već nismo napravili sličnu glupost, i tako Staljinu dali izgovor da podrži pokolj Hrvata kod Bleiburga i na našem Križnom putu? Činjenica je da imamo zasebnog pravoslavnog i slavenskog konzula na Brijunima, koji “umjetnički” ne razlikuje agresora i žrtvu, da idiotski plaćamo Titovog veleposlanika u Parizu, ali nemamo svog domaćeg neprijatelja u Moskvi. Koga poslati, kada su skoro svi Hrvati najgori staljinisti. Ako smo se zaista priklonili Zapadu, zašto onda izostaju zapadne investicije?

Ovih je dana otišao posljednji velikan komunističke represije. Staljin, Tito, Castro – svi su ti zlotvori krepali prirodnom smrću. Stvoritelj jednako voli svu svoju djecu. Josip Manolić komotno se šeta okolo u svojoj stotoj i nitko ga ne dira. Zaobilaze ga i opaki zagrebački delikventi. Kako nas komunjare putraju, Castro je preživio 638 atentata CIA-e. A zapravo su Castra zajednički instalirali Washington i Moskva, gradeći bipolarni svijet, prodajući zaštitu, svatko sa svoje strane Željezne zavjese. Američki State Department nije smaknuo Fidela Castra nego Johna Kennedyja, uspješno, iz prve. Lako je likvidiran i Che Guevara. A Castro i Tito preživjeli su tisuću atentata. Staljin nije uspio likvidirati Staljinovog Tita okruženog Staljinovom agenturom. Zanimljivo, hrvatski domoljubi Bruno Bušić, Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik i Blaž Kraljević uspješno su likvidirani u prvom pokušaju.

Slavenska ugroza

Norbert Hofer, kandidat FPÖ na izborima u Austriji, namjerava unutar EU-a obnoviti Austro-Ugarsku. Što je tu novo? Pa, bune se Židovi! Da se Austro-Ugarska nije raspala Židovi bi izbjegli Holokaust. Veliki rat kuhali su i Srbi, jer je Beč spremao pripajanje Bosne matici Hrvatskoj, pa je Crna ruka u Sarajevu izvršila atentat na habsburškog prijestolonasljednika Ferdinanda. “Višerasna Austro-Ugarska” imala je strateški značaj i ogromne resurse, i vjerojatno bi prevladala na svjetskom planu. Obnovu Austro-Ugarske onemogućava priklanjanje Slovenije uz Rusiju, čime se vraćamo na podcijenjene rasne fašizme poput slavenstva.

Na svaku najavu obnove Austro-Ugarske cure novi novci u slavistiku. Ta je “znanost” debelo iskorištena za rušenje Austro-Ugarske, a možda pripomogne i u rasturanju EU-a. Slaveni i Germani su rasna kategorija i trebali bi se pisati početnim malim slovom. Slaveni bi se trebali zvati sivci, a Germani plavci. Rusija je uvijek koristila slavenstvo kao pravo na uplitanje i “zaštitu” neke proklamirano slavenske nacije. Slično je redizajnirano pravoslavlje. Na “pravoslavnom” sinodu stratište nije Golgota nego Jasenovac. Sve izvire iz Bizanta – slavenstvo je zapišavanje tuđeg teritorija od strane pravoslavlja. Bizant se potrudio i da srpsko pleme uzdigne na razinu naroda, kao isturu prema rimskoj konfesiji. Oba ta procesa pokrenuta su kao odgovor na Branimirov prelazak u feudalno stablo Rima. Prvi nositelji slavenizacije bili su Bugari, narod mongolskog podrijetla.

Znamo da svi ugledniji svjetski povjesničari, od Ljudmila Hauptmana na ovamo, ne vide Hrvate kao Slavene. Naprotiv, neki od njih svrstavaju nas u komplementarne Ante. Hrvati su kao jasno oblikovan narod stigli u Dalmaciju dva stoljeća prije kreiranja Slavena. Podrijetlom možemo biti Indijci, Eskimi, Avari, Skiti, Huni i Tatari, ali Slaveni ili sivci ili sclavi nikako. Ne možete reći za Sudance da su podrijetlom crnci. To ne znači da nas u našoj povijesti nisu zadesili valovi političke i druge slavenizacije, kao i Bugare, ali nas to opet ne treba smetati da tragamo za svojim temeljnim identitetom, onim prije usađivanja “pitome slavenske duše”, koju danas servisiraju srbijanske cajke. Projekt slavenstva zasnivao se na zloporabi ljudske čežnje za pradomovinom. Tako je Nijemcima ucijepljena svijest Germana i mitski zavičajni rajski Valhall, a znanstvena razina odgovarajućeg nacizma je germanistika. Plavci i sivci ulaze u hipotetičku skupinu Proto-Indoeuropljana. Teza ovamo, hipoteza tamo. Kada se u nekoj znanstvenoj disciplini zapetljate, izmislite neku frazu, i to je onda konzistentna nauka, na razini samoukog Vuka Samotnjaka Karadžića. Dobili smo i nekakve južne sivce. Imamo i rasnu skupinu “nordijskih naroda”. Kada oštar cucak zapišava tuđi teritorij, igraju i vjetrovi i strane svijeta. Slično slavenstvu, i koncept komunizma dobio je zamah za potrebe rušenja Austro-Ugarske. U Beču i Pešti provedene su komunističke revolucije, a kontrarevolucionarno se proslavio hrvatski ban Josip Jelačić, da bi Kreator Karl Marx prokleo sve Hrvate, i tako postavio najraniju “komunističku” matricu za Bleiburg. Ne trebamo kukati kako Hrvatske stoljećima nije bilo, jer je naša državnopravna povijest neprekidno trajala. Toliko je neiskorjenjiva da je i Udba morala prihvatiti takav okvir.

Stalna ugroza sa srpske i/ili srbijanske strane dovela je do deformacije našeg nacionalnog identiteta, u smislu da se često definiramo i predstavljamo u odnosu na naše istočne susjede. Identitet Srba strogo je oslonjen na Dušana i Rastka, uz guslanje Lazara. Slobodan Milošević na neki je način kreirao i oživotvorio Republiku Srpsku u BiH, ali Srbi i Srbijanci glatko su ga odgurnuli na razini nacionalnog identiteta. I dok Srbi tako drže svoju srednjevjekovnu (slavensku, pravoslavnu i svetosavsku) matricu, Hrvati su posljednjih stoljeća skloni tome da svoje antičko nacionalno biće redizajniraju u odnosu na Srbe, u odnosu na naciju koja je kasnila za cijeli milenij. Svoj jezik i svoje nacionalno biće moramo vratiti korijenima, hrvatskim kraljevima, odnosno Branimiru, našem jedinom Ocu Domovine unutar ove predivne Lijepe naše. Bez obzira koliko su srbijanske agresije na Hrvatsku bile surove, nakazni RH-redizajn nema budućnost. Primjerice, u nekakav RH-identitet ulazi i Stipe Mesić, posljednji predsjednik Jugoslavije i bivši predsjednik baš svega u RH. Titoisti danas kontroliraju sve značajnije pozicije, uključujući gradonačelnike od Dubrovnika do Zagreba i Rijeke. Ne pada im na pamet ukloniti ime zločinca Tita s hrvatskih trgova i ulica. Ako je Andrej Plenković nekakva narodna volja, neka ukloni Titovo ime s naših najljepših trgova. Ako je instaliran od strane Unije, zar se ista Unija nije odredila glede svakog totalitarizma?

Hrvatstvo je antički identitet

Židovi su svima nama podarili mnoge znanstvenike i kulturne kolose, ali se u njihovom dugom bitisanju nakupilo svega, pa su mudro zabranili kipove idola. Židovska matrica identiteta je ona drevna, antička, i to ne može promijeniti neka novovjeka židovska pojava. Kod Hrvata se u svega 27 godina RH pojavilo nekoliko zanimljivih znanstvenika, ali daleko više gamadi svih vrsta. Ne smijemo dopustiti da naš identitet redizajnira niti Ante Pavelić, a maksimu “Za dom i Domovinu” postavio je Branimir. Kad već spominjem Židove, ovdje ću ponovno naglasiti da je NDH bila jedina država koja je donijela ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, ali je Pavelić u duhu hrvatskog bića morao otići dalje i posve zaštititi Židove, po cijenu da ga Hitler smijeni ili smakne. Vidite, kada je Simeon pokrenuo pokolj Srba, Tomislav ih je zaštitio, Hrvatska je tada iskrvarila, da bi posljednjih stoljeća isti Srbi, zapravo njihovi potomci, svim sredstvima udarali na Hrvatsku. Da je Tomislav dopustio pokolj, Srbi bi posve nestali. Pa ipak, možda su neki Srbi koji su se pridružili hrvatskim braniteljima imali pred očima taj trenutak. Slično se pitamo jeli Tuđman trebao odgoditi Oluju, pustiti da pravoslavci i muslimani u BiH iskrvare jedni protiv drugih, i onda hladno ušetao sve do Drine, kao pobjednik i veliki državnik, kojemu nitko ne bi podmetao agresiju na BiH. Da budem neukusan, zar nam ne bi bilo geografski bliže oplakivati poklani Bihać, umjesto da potežemo do Srebrenice? Pa ipak, osobno mi je jako drago da se prvi predsjednik RH civilizacijski potvrdio, iako u odnosu na cijeli Manolićev krug imam veliku rezervu. Kada netko spomene Antu Pavelića u bilo kojem kontekstu, ispunjava me beskrajna tuga što nije prepoznao svoj povijesni i civilizacijski trenutak, kojemu je konvergirala cijela naša povijest.

Uvijek je prevladao Ego. Stjepan Radić umire nakon ranjavanja, hipnotiziran sa svojom povijesnom ulogom, nesposoban da pozove naciju na otcjepljenje od prve Jugoslavije. Ante Starčević je u godini svoje smrti nesretno dao svoj potpis za još jednu pravašku stranku. “Antifašist” Vladko Maček nije pristao na NDH pod Hitlerom, ali je prihvatio Jugoslaviju pod Hitlerom. Niti blaženom Alojziju Stepincu nije bilo drago čuti da se njegov pastirski leno smanjuje. U skladu sa židovskim obrascom, titulu Oca Domovine na razini Lijepe naše može nositi samo naš sudbonosni Branimir, koji je opravdano zasjekao u antičko hrvatsko biće. I taj trenutak donio nam je i svoje negativne demografske posljedice. Naime, dio naroda ostao je zatočen u bizantskim okvirima, da bi ga kasnije crkveni raskol odvojio od hrvatske matice. Tomislav je nekako držao sve na okupu, Mihajlo Višević pojavljivao se ispred Crvene Hrvatske u “saveznom” splitskom parlamentu, ali bi crkveni raskol podijelio Hrvate i da je Branimir ostao lojalan Bizantu. Prilično smo se rasuli. Velik broj hrvatskih “pravoslavaca” je posrbljen, mnogi takvi postali su Crnogorci, nakon prodora Turaka naše plemstvo u BiH prešlo je na islam da sačuva posjede, da bi nam na zapadu na kraju balade formirali novu “slavensku” naciju, kada su sve labele bile već potrošene, pa su ih nazvali Slavencima ili Slovencima, svejedno. Prilično su sivi. Možemo reći da nas napadaju naši. Što se ono veli, nema natrag, iako bi bilo zanimljivo dokučiti identitet Porge, ili neki još stariji, primjerice onaj koji je vodio Hrvate kroz Palestinu i Haran u Isusovo vrijeme, (vidi tekst u okviru).

Nije lako – hvala ti Gospe da nas ima

Pragmatični Branimir žrtvovao je bizantsku krunu da zadrži jadranske otoke. Hrvatska je postala krajnja rimska istura, pa time i rimsko kraljevstvo. Rim je širio svoj granice kontrole, pa su uskoro prve rimske isture i kraljevi dvori postali Beč, Pešta i Visoki. Trpimirovići su postali vazali mađarske i ugarske Krune sv. Stjepana, a Kotromanići novi hrvatski protagonisti. Nakon što Turci osvajaju hrvatsko istočno kraljevstvo, Hrvati više nisu započinjali niti vodili ratove, a prodori Turaka do Une i preko Une odgodili su “kršćanske” pohode na Jadran i ovu Lijepu našu. Kotromanići su prešli Drinu, ali su ipak otišli u krivom smjeru i podigli Herceg Novi kao svoju novu prijestolnicu. Da je Tvrtko Kotromanić slijedio potrebe Rima i preselio svoju prijestolnicu iz Visokog negdje dalje od Drine, dublje u Bizant, Turci bi se teže zabili u meki trbuh Hrvata. U promatranju svih tih varijanti paralelne povijesti, bilo bi zanimljivo modelirati nekakvu “bosansku” Dalmaciju sve do Carigrada. Bilo bi korektno prema svima da današnja Turska uspori obnovu svog opakog imperija, jer su Seldžuci na svoj način omeli islam i arapsku kulturu, koji su se davno integrirali u svjetsku civilizaciju, tada bez traga terora i terorizma, podarivši nam mnoge znanstvenike. Imajući pred očima sve što sam spomenuo, i puno drugoga, mogu samo ponoviti stih našeg pjesnika Juraja Jurjevića: Hvala ti Gospe da nas ima.

Uludo prespavano zlatno doba?

Možemo li Balkanske ratove i onaj Veliki gledati kao naše uludo prespavano zlatno doba? Naime, tada se ratovalo na prostoru Srbije. Domovinski rat imao je taj svoj defekt – obrana Lijepe naše provedena je uspješno, ali se nije prelila na Srbiju i takozvanu Republiku Srpsku, kao prirodan završetak jedne vojne pobjede nad opakim agresorom, koji se neće smiriti sve dok ga ne porazimo na njegovom teritoriju. Danas je teško Hrvatima objasniti da će jednog dana morati prijeći u Srbiju i pokoriti Beograd, ili Hrvatske neće biti. To su povijesne zakonitosti. Nakon što su porazili agresora i dobili Domovinski rat, Hrvati su idiotski prihvatili srpsku paradržavu usred hrvatske Bosne. Ferdinand je ubijen i onda matiran. Zamislite da su Saveznici 1945. pristali na kraj rata koji bi se sastojao od jednostavnog povlačenja njemačke armade i nekakve Republike Njemačke u Vojvodini. Ne znači da je pomor Nijemaca u Vojvodini i Srbiji trebalo provesti, ali ne trebamo zaboraviti da je vojvođanska nacistička legija Prinz Eugen spaljivala i hrvatska i srpska i muslimanska sela ako bi netko iz njih otišao u bandite, odnosno u partizane, kako su se kasnije nakitili orjunaši i sovjetska agentura.

Autor: Tvrtko DOLIĆ / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save