Javne rasprave oko emisije Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“, a prije toga oko TV kalendara, ponovo, po tko zna koji put usmjeravaju oči i pozornost kakve takve javnosti na HRT. Te rasprave su samo vrh ledene sante u kontekstu općih političkih rasprava u društvu, i ne mogu se nikako izuzeti iz realnoga konteksta svih rasprava, kojima svjedočimo posredstvom HRT-a.

Ovo „posredstvom“ je vrlo važan pojam, jer nosi sobom sadržaj i stvarnu poruka, te model usmjeravanja svih rasprava upravo preko zatečenoga stanja u informativnim procesima i strukturama na HRT-u. Sve informacije koje dobivamo „posredstvom“nose sobom pečat ljudi koji ih kreiraju, biraju, pripremaju i nude javnosti. Na temelju toga se stvaraju individualni stavovi o događajima, ali i pretežita društvena klima u Hrvatskoj.

Zato je to važno naglasiti.

Glasnogovornica Plenkovićeve najavljena uravnotežene i stabilne medijske politike u Hrvatskoj ministrica Nina Obuljen u svakom svom nastupu ukazuje na nužnost ozbiljnih promjena u medijskom zakonodavstvu, a potpuno identično političkim porukama Andreja Plenkovića, isključivo te promjene i pravce usmjeravanja medijske kulture u Hrvatskoj, povezuje s očekivanim direktivama iz Europske komisije. To je više puta ponovila, pri čemu samo po sebi to ne bi bilo problematično, jer je Europska komisija neka vrsta i hrvatske europske vlasti, kad bi ostavljala bilo kakav, pa i najmanji signal, ili dojam, da će ona ili Vlada ili zastupnici u Europskom parlamentu uspjeti u okviru tih direktiva nametnuti ili promovirati neke specifičnosti autentičnih hrvatskih problema i nužnih rješenja. Ali – neće. Neće vrlo vjerojatno ni pokušati.

Taj pravac ponašanja se najbolje vidi i preko rješavanja problema u okviru europskog diskursa sa Srbijom, pri čemu se mučno nadmoćno nameće navodni europski stav da je rješenje hrvatsko-srpskih problema bilateralno pitanje. Kao da načela mogu biti bilateralna!? Ako je nešto načelo, onda je univerzalno po definiciji, a ako nema univerzalnu prihvatljivost, nije načelo. Načelno je dakle da je zlo nasrnuti na drugoga, napasti ga, oteti mu njegovo vlasništvo, pravo, kao što je načelno obraniti se od toga nasrtaja. Načelno je uvijek kazniti nasilnika, otimača, razbojnika, a zaštiti žrtvu. Jer, kazna je univerzalno odgojno načelo u razvoju ljudskoga društva. Zašto se onda jednoga nasilnika nagrađuje, jednu žrtvu vrijeđa i ponižava, jednoga razbojnika oslobađa bilo kakve odgovornosti, a drugoga kažnjava i traži neupitna potpora za to kažnjavanje?

Jer se ne radi na načelima.

Pa se proglašava načelnim uvesti europske sankcije protiv Rusije zbog agresije na Ukrajinu, te aneksiju Krima, a istovremeno se proglašava europskim načelom da se Srbija koja je izvršila daleko brutalniju agresiju na Hrvatsku, pokušala anektirati veliki dio hrvatskoga teritorija, pobila petnaest tisuća ljudi, razorila stotine tisuća zgrada, mnoga sela, gradove, prognala stotine tisuća ljudi, prihvatljiva vrijednost za Europu.

Tko je dakle tu lud?

Ako su mediji, a jesu, po definiciji najvažniji korektiv politika i državnih vlasti, upravo procesom relevantnoga i autentičnoga informiranja, ovakav informativni pristup aktualnim raspravama morao bi biti apsolutno pretežit i praktično bez izuzetka.

Je li?

To svi vidimo svaki dan i ne treba davati savjete ljudima koji to gledaju i slušaju.
Mislim da je to dovoljno jasan primjer kako i na koji način HRT može i treba posredovati u izboru, oblikovanju i prijenosu informacija u zemlji, te kako djeluje danas.

Vratimo se dakle nakon ovoga aktualnog primjera medijskim politikama i procesima u Hrvatskoj.

Nina Obuljen stalno ističe nužnost afirmiranja demokracije, različitosti, nužnost proceduralne regulative institucija i tijela te načina upravljanja medijima, pri čemu se slaže s bivšim ministrom Hasanbegovićem da je regulativa u jednome dijelu financiranja navodnih neprofitnih medija bila loša. Prvo, sami po sebi, nacionalni ciljevi ili ciljevi bilo koje državne politike ne mogu biti razvoj različitosti, niti razvoj demokracije. Niti država u medijskom prostoru bilo gdje na svijetu smije prepustiti ne samo informativne procese, nego pogotovo definiranje okvira medijskih politika i prihvatljivih društvenih načela nekakvim autonomijama novinara, ili bilo koje društvene grupacije. Svaka autonomija mora imati svoj usuglašeni društveni, a u ovome slučaju – nacionalni cilj. A autonomija u struci podrazumijeva stručnu evaluaciju na najvišim dostupnim standardima i kriterijima. Bez ocjene znanja, izvrsnosti, dostignuća i sposobnosti sudionika u autonomnom dijelu procesa, u ovome slučaju informiranja, priča o autonomiji je bezvlašće, pravac srozavanja kriterija, a poticanje različitosti, sloboda i prava, zapravo stimuliranje – nevaljalosti. Država, kao i ljudi, donosi odluku o tome što će poticati i kako to činiti tek na temelju detaljne i precizne, vjerodostojne analize stanja, te jasne definicije i odluke o ciljevima. Ne može Hrvatska dakle najavljivati primjenu europskih direktiva, načela autonomije, a istovremeno ne primjenjivati najviše europske strukovne standarde u informiranju javnosti. S jedne strane nuditi europske plaće, zaštitu i status Novokmetu ili Severici, te Lekoviću ili Šikariću, a od njih dobivati kao rezultat primitivno antifovanje nedostojno čak i partizanskoga biltenskoga agitpropa.

Zašto?

Jer se različitosti mogu poticati do mjere dok neće izazivati društveni kaos i do mjere u kojoj postoji formalno granično usmjerenje što se hoće postići afirmacijom tih različitosti. Primjera radi, ako država potiče i stimulira kao u Hrvatskoj s jedne strane kriminalizaciju oslobodilačkog rata i ondašnje hrvatske državne politike, a s druge strane afirmira hrvatsku suverenost, iz ta dva procesa nužno će proizići – sukob. I to ne dijaloški sukob, nego eliminacijski, s puno težim konzekvencama. Jer je to praktično poticanje nastavka nekada ratne, a sada političke bitke za slobodu hrvatskoga naroda istovremenim jačanjem njegovoga neprijatelja. Svaka politička bitka, pogotovo ako je posljedica golemih neravnoteža, jednoga dana nužno završi u ratu do istrjebljenja. Tako je počeo i rat za hrvatsku slobodu i protiv srpske agresije. Tako je došlo do srpske agresije.

Demokracija također po definiciji nigdje nije društveni cilj, izuzev eventualno u društvima i zemljama koje žive pod totalnom diktaturom. Ali i u tim okvirima vizija demokracije je prije svega željeno postignuće za upravljanje društvenim resursima i potencijalima, model s kojim se nastoji postići nekakav društveni, a u svim nacionalnim državama – nacionalni interes.

Dakle, demokracija je model, instrument, a ne cilj.

Kakav to dakle cilj želi Nina Obuljen postići novom demokratizacijom medija, novom različitošću, novima politikama autonomije ovakvih medija te novom regulativom medijskoga poretka u Hrvatskoj? Kad ističem Nina Obuljen, da ne bi bilo zabune – govorim zapravo o Andreju Plenkoviću!

Uzmimo primjer financiranja tzv. neprofitnih medija. Nina Obuljen se javno slaže s ocjenama i postupcima prethodnika, Zlatka Hasanbegovića, da model kojim se financiralo, odnosno poticalo te medije nije valjao. Zbog toga ona namjerava dok se sustavnije ne riješi taj model, financiranje prebaciti na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva. U paketu s tom Zakladom, koja počiva na izrazito nesolidnim temeljima, a u nju s razlogom ovakvu kakva jest postoji goleme nepovjerenje, djeluje i vladin Savjet za razvoj civilnoga društva, koji se bira krajnje neregularnim načinom, na koji je udruga UiO višekratno upozoravala, ne samo javnost kanalima koji su joj zbog namjernih blokada u medijima bili dostupni, nego sve relevantne državne institucije.
Savjet bira samo jedan posto udruga u Hrvatskoj. Da pogađamo kojih?

Što se događa ako samo u jednome vladinom četverogodišnjem ciklusu jedna, u ovome slučaju notorna antifa struktura ima neograničene izvore sredstava, a ona druga ne-antifa gotovo potpunu blokadu? Događa se snažan razvoj jedne strukture, razvoj njene infrastrukture, moći, njenih potencijala, dok se na drugoj strani događa ili potpuni zastoj u razvoju, dobrim dijelom uništenje, nemogućnost ozbiljnoga sudjelovanja u društvenim procesima i u konačnici – gubitak svake mogućnosti relevantnoga promicanja svojih vrednota i ciljeva.

Ako se na tu situaciju primjeni navodna neovisna vladina politika, ako se u takvim okolnostima s jedne strane teško ozlijeđeni suparnik ili sportskim rječnikom rečeno igrač, suprotstavi fizički besprijekorno pripremljenom takmacu, tako se ne potiče različitost, niti je to neovisnost, nego se kreiraju pravila i uvjeti za potpuno neravnopravnu igru i očekivan rezultat.

Tako se cementira zatečeno stanje opasne neravnoteže.

U ovom slučaju Nina Obuljen upravo to najavljuje, odnosno upravo to je Plenkovićeva do sada objavljena politika. I, iako nisam tražio objašnjenje Brune Esih ili Zlatka Hasanbegovića, mislim da je cilj njihovoga amandmana u Saboru upravo bio ispravljanje ili umanjivanje te neravnoteže, odnosno izravno sprječavanje namjere Andreja Plenkovića i Nine Obuljen da pod prividom demokracije i valjanih procedura nastave poticati izrazito nevaljale procese.

Uzmimo primjer izbora i djelovanja rukovodstva HRT-a.

Samo površnim uvidom u propise koji određuju i definiraju nadležnosti i procese koji izlaze iz djelovanja i djelokruga tijela nadležnih za upravljanje procesima informiranja HRT-a, vidljivo je da je osmišljavanje takvoga institucionalnoga i zakonskoga okvira zapravo pokušaj disperzije odgovornosti i potpune depersonalizacije stvarnih utjecaja i odgovornosti. Uvijek se iza takvih pokušaja skrivaju podmukle namjere i bez obzira koliko se sva ta tijela i vijeća birala demokratskim procesom, zapravo samo su izraz destruktivnih namjera i u konačnici vrlo opasnih konačnih ciljeva.

Pokušaj promjene takvoga stanja smjenom Radmana i dolaskom ravnateljstva na čelu sa Sinišom Kovačićem samo je zagrebao malo po površini, ali nije ni blizu mogao uroditi stvarnim i ozbiljnim kvalitetnim promjenama.

Zašto?

Ponajprije zbog toga što se ni Kovačić, kao ni danas Markota, nisu mogli osloniti na provjeren i funkcionalan sustav, već isključivo na svoje osobne procjene, te nužno na političko raspoloženje, jer iz njega izvire njihov osobni status. A tu se uvijek najbolje snalaze ljudi koji su godinama svoju stvarnu moć nalazili i tražili u razvoju organskih veza i interesa s relevantnim politikama. Zbog toga svjedočimo da se prilikom političkih promjena, zapravo stalno oko upravljanja HRT-om vrte isti ljudi, iza kojih ako se malo ozbiljnije analizira, manje više stoji praktično ista struktura, koja ima razvijene organske veze i interese, koji joj omogućavaju padobran bez obzira tko je na vlasti u državi. I, zbog toga zapravo jedni druge štite, čuvaju jedni drugima grupne i osobne interese, pri čemu se svodeći politike upravljanja na te standarde i na nužnu poslušnost državnoj vlasti, zadržava nekompetencija, neznanje, neobjektivnost, manipulacija umjesto informiranja, ukratko teška nesolidnost, koja s obzirom na dugogodišnje obnavljanje takvih procesa – strmoglavljuje HRT na ovakve grane na kojima je danas.

Zbog toga, ali i zbog uvažavanja i prihvaćanja stanja stečenih pozicija, potpuno nedodirljivo izgledaju božesačuvaj novinari kao što su Maja Sever, Domagoj Novokmet ili nesretna novinarska figura navodni komentator i radijski voditelj Milorad Šikarić. Zbog toga smo gledali što smo gledali godinama, različite Jindre i Mime Simić kao voditeljice akademskih rasprava u programu HRT-a. Zbog toga Aco Stanković može raditi što god hoće, a recimo Tihomir Dujmović ne može ni novinarstvo.

Razlika u njihovome statusu je zrcalo razlike stečenih pozicija ne samo na HRT-u nego i u društvu, a pogotovo navodnim civilnim udrugama i navodnom civilnom društvu.
Jer, figurativno rečeno, ako se očekuje da će Burić, Markota, Nemčić, Galić, Manjkas, Radman, Rakić i ostatak izravnih prepoznatih nositelja višegodišnjih politika upravljanja HRT-om, biti nositelji politika i promjena na bolje, to je strahovita zabluda, ali i namjerna destrukcija. Umjesto ljudi iz skuta Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Vesne Pusić, doći će ljudi pod skute Andreja Plenkovića ili iz kruga Nine Obuljen, a to nužno jamči daljnje urušavanje minimuma kritičnih standarda na kojima mora počivati relevantan informativni proces.

Kompletan smisao i svrha upravljanja na HRT-u ne može biti ekonomska stabilizacija, modernizacija ili nekakvo menadžersko upravljanje tom institucijom, nego prije svega i iznad svega – razvoj novinarstva i vrhunskoga informiranja. To mora biti ključno načelo pri izboru rukovodstva, to mora biti ključno ciljano načelo zakonske regulative i načina njegove afirmacije u društvu, to mora biti ključno i provjerljivo načelo ustrojavanja hijerarhije unutar HRT-a. I, o tome ne mogu odlučivati sudionici u procesima niti na nekakvim zborovima radnika, plenumima, udrugama, niti u bilo kojemu obliku samoupravljanja ili demokracije. Stručna valjanost nije mjerljiva demokratskim nego isključivo meritokratskim modelima. Za to treba angažirati i platiti bez obzira na cijenu u zakonom definiranim razdobljima nezavisne arbitre, kojih ako nema u Hrvatskoj – ima u Europi i svijetu. Eto, tu se možemo pozvati na europska načela izvornosti i procedura, a ne podvoditi načela neznalačkoj i mediokritetskoj prostituciji.

Novinarstvo na HRT-u mora imati definiran nacionalni i društveni cilj, koji s obzirom na vlasništvo Televizije ne može definirati ravnatelj, nadzorni odbor ili programsko vijeće, niti bilo tko drugi izvan – nositelja državne vlasti. Hrvatska mora znati kamo ide, da bi znali svi putnici na tom putu kojim sredstvima i na koji najefikasniji način će svatko od njih u okviru svojih znanja i potencijala doći do toga cilja istovremeno stimulirajući sve ostale relevantne suputnike. Tako se postiže nacionalna sinergija i samo u tim okvirima moguće je govoriti o stimuliranju različitosti. A ne da jedan putnik polazi na put, a drugi mu stavlja bombu pod auto.

A upravo to se danas događa.

Dakle, najave Nine Obuljen da će novim zakonskim prijedlozima pokušati pojačati autonomiju medija pri ovakvom zatečenom stanju samo su cementiranja stečenih pozicija moći i stimuliranje duboke i opasne neravnoteže u društvu. Zbog toga Novokmet može ZDS na ploči u Jasenovcu u televizijskoj emisiji proglasiti ustaškim pozdravom te proglašavati na taj način poginule HOS-ovce ustašama i prikriveno kriminalizirati na srpskoj matrici utemeljenje samostalne Hrvatske, što je usporedivo s najavom posjeta Andreja Plenkovića Berlinu, kao posjeta nacističkom Berlinu.

Marko Ljubić/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save