Izgleda da ni završetak 2016, nije mogao proći bez vala novih optuživanja, koje iznose strani i domaći tragači za ustašolandom, fašizmom i genocidnošću u našoj zemlji. Uz to je pred nama osvanulo i pitanje je li hrvatska država, koju smo, navodno, dobili milošću Povijesti, rješenje ili problem.

Glasove o znakovima gospodarskoga oporavka u našoj zemlji pokušavaju prigušiti novim provokacijama, krivotvorinama i manipulacijama. Optužuju Tuđmana, izokreću njegove ključne poruke. Kakva agresija, dovikuju sa srpske strane upravo oni njihovi političari koji su 1995. govorili da okupirani dijelovi naše zemlje više nikad ne će biti hrvatski. Razarali su hrvatska sela i gradove kako bi ih – ‘oslobodili’ i obranili od ‘ustaša’.

Ponovno govore o svojoj obnovljenoj vojnoj moći. Što li bi ostalo od Vukovara 1991. da su napadači imali ratne zrakoplove mig 29, umjesto migova 21? A što bi tek bilo da Hrvati nisu bili potpuno razoružani i da im oružje koje su kupili za tzv. Teritorijalnu obranu nije 1990. oduzeto, pa kasnije stavljeno u ruke pobunjenicima? Ovim retoričkim pitanjima pokušavamo samo podsjetiti na aktivnosti ljudi koji ne žele prihvatiti da je hrvatska država realnost, da je stvorena, obranjena i oslobođena. I da želi sa svima živjeti u miru.

Vrištanje ratnika komunističkoga jugoslavenstva

Koliko u našoj zemlji ima ljudi kojima hrvatska država nije nikakvo rješenje, nego – problem? Malo, ali Jugoslavijaimaju mogućnost stalno izazivati hrvatsku javnost. Ima li ih dvadesetak posto, koliko je procjenjivao F. Tuđman ili ih je desetak posto, kao se danas čini I. Aralici? Nama se čini da ih nema ni toliko, ali je otvoreno pitanje izvora i raspona njihove moći.Ne osporavamo, naravno, njihova demokratska prava u iskazivanju vlastitih, kritičkih mišljenja. Ako bismo gledali samonjihovu ulogu u nekim istaknutim medijima, slika bi mogla izgledati skroz drukčije, jer nekoliko kolumnista i dalje pišu kao da su i danas u službi komunističkoga jugoslavenstva.

Ostavimo za neku drugu priliku ispitivanje zbog čega je tomu tako. Uporno se trude oko toga da se „Ovi Prostori“ preurede i sve vrati u okvire koji su uspostavljeni 1918., makar pod nekim drugim imenom. A potpora im izvana stiže s istih adresa s kojih je stizala i Karađorđevićima i Titu. Njihovu ritualnu potragu za ‘ustašama’ prati i velikosrpsko ‘suočavanje’ s prošlošću, kojemu nije cilj otkrivati istinu o onomu što je bilo, nego promijeniti u toj prošlosti sve što ne odgovara njihovim interesima, izjednačiti odgovornost za rat i podijeliti krivnju. Domaćim i vanjskim progoniteljima ‘fašizma’ u današnjoj Hrvatskoj zajedničko je to što se uzaludno trude Hrvatima izbrisati povijesno pamćenje i život okrenuti unatrag, ne bi li se vratio u korito rijeke koja je davno presušila. Kako je, s motrišta vodećih srbijanskih političara, završio rat 1995.?

Protiv svoje hrvatske domovine

Florence Hartman, bivša novinarka Le Mondea, napisala je u knjizi “Milošević – dijagonala luđaka” da je Vučićnakon Oluje, srpski političar Mirko Tepavac izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine…“ Nije samo ‘digla Srbe’ kojima je Hrvatska domovina, nego im je u pomoć poslala razne ‘arkanovce’, ‘šešeljevce’ ili ‘draganovce’ kako bi skupa s posrbljenom JNA svladali Hrvatsku i pomaknuli srpsku granicu na zapad, tako da se može vidjeti i sa Sljemena. Dvadeset i pet godina nakon toga, sredinom prosinca 2016. predsjednik srbijanske vlade g. A. Vučić izjavljuje da oni ne namjeravaju slušati Hrvate „koji govore da cijela povijest počinje i završava /se/ floskulom o velikosrpskoj agresiji”. (Hina, 15.12.2016). Na to je predsjednik hrvatske vlade, g. A. Plenković odmah odgovorio da povijest velikosrpske agresije nije nikakva jezička figura, ni smicalica, ni laž (floskula), nego krvava stvarnost hrvatskoga izbavljanja iz komunističkoga i velikosrpskoga ‘zagrljaja’.

Nitko ne može osporiti te tvrdnje, jer povijest današnje hrvatske demokratske države, doista, počinje na razvalinama komunizma i obranom od velikosrpske agresije, koja je započela i prije nego što su komunisti otišli s vlasti. Vučić taj svoj govor o izmišljenoj agresiji na Hrvatsku završava pitanjem: „ … na kraju kako se ta agresija o kojoj toliko govore završila – s više od 250.000 protjeranih Srba s vlastitih ognjišta”. Isti je čovjek (A. Vučić) na okupiranom dijelu Hrvatske u Glini (20. 3. 1995.), stojeći pored četničkoga vojvode V. Šešelja, govorio pobunjenicima da je to „oduvijek srpsko“, obećavajući im život u „Velikoj Srbiji“: „Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada ovdje ustaška vlast više neće doći, nikada više oružanim putem i onako kako su planirali – onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana već pokušao.“

Mitinzi po Hrvatskoj pod parolama Ovo je Srbija

Srbi su se pobunili protiv hrvatske vlasti i prije propasti komunizma u našoj zemlji, prije nego što je na Arkanizborima 1990. pobijedila Tuđmanova stranka. U srpnju 1989. na Kosovu Polju blizu Knina Srbi organiziraju miting potpore Miloševiću pod izazivačkim parolama Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića. Prije višestranačkih izbora u travnju i konstituiranja demokratskoga sabora u svibnju 1990, srpski pobunjenici organiziraju protuhrvatske mitinge u Karlovcu (4. veljače) i na Petrovoj gori (4. ožujka) i prijete ubojstvom predsjedniku HDZ-a Franji Tuđmanu. Sredinom kolovoza te godine srpski su pobunjenici po cestama u Hrvatskoj počeli postavljati zaprjeke. Ne ćemo, naravno, ovdje nabrajati sve napade i ubojstva koja su počinili. Oružja, koje im je dopremljeno iz skladišta JNA, već su imali dovoljno, dok se Miloševićeva sila, nakon rušenja autonomije Vojvodine, Kosova i vlasti u Crnoj Gori, spremala na zapad. Naoružavaju se i iz drugih izvora. U Hrvatsku je stigao i Arkan. General Aleksandar Vasiljević, načelnik službe sigurnosti JNA, nakon svega je, na pitanje tužitelja pred Sudom u Haagu, o tomu što je Arkan radio u Hrvatskoj i tko je slao oružje koje je dovozio u našu zemlju (u Dvoru je Arkan uhićen u studenom 1990.) odgovorio kako je, po njegovu sudu, iza toga stajao MUP Srbije.

‘Autonomija’ i agresija

„Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine“ u rujnu je 1990. proglasilo „autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj“ na području koje su nazvali srpskim,iakoi u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske (čl. 325, NN 8/74) piše da je nepovredivo i neotuđivo pravo i dužnost radnih ljudi i građana braniti „teritorijalnu cjelovitost“ SRH. Nitko nema „pravo priznati, potpisati ili prihvatiti okupaciju SRH ili njezina pojedinog dijela“. Nakon prvih višestranačkih izbora na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka (HDZ), rasplamsavala se srpska pobuna a onda i agresija na Hrvatsku.

Pobunjenici su na Plitvicama 31. ožujka 1991. ubili hrvatskoga policajca Josipa Jovića. Dan nakon toga „Vlada SAO Krajine“objavila je da se „odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji“. Proklamirali su ‘načelo’ po kojem nesrpski narodi u njoj ne mogu živjeti, pa su iz samoproglašene ‘krajine’ protjerali više od 250.000 ljudi. Svi su oni za pobunjenike bili „genocidne ustaše“. Vlast u Zagrebu, koju su nazivali „ustaškom“, sve to nije mogla i nije htjela prihvatiti, nego je pozvala hrvatske državljane,lojalne svojoj domovini, da je brane. Propali SKH se prije toga branio „šutnjom“ a u zadnjoj fazi, prije odlaska s kongresa u Beogradu, usavršavao je i ‘glasovitu’ – „jugoslavensku sintezu“, umjesto otpora i priprema za obranuzbog Miloševićevih prijetnji.

Preddemokratska vlast nije ni pomišljala na opiranja Miloševićevu komfašizmu i osvajačkim aspiracijama prema Hrvatskoj. Tada je narod izabrao Tuđmana. Stvarala se država i tražilo njezino međunarodno priznanje, u okolnostima u kojima glavne sile nastoje sačuvati Jugoslaviju, suprotstavljajući se hrvatskom osamostaljivanju. Trebalo je hraniti izbjeglice i prognanike, stvarati i naoružavati vojsku, zaustaviti razaranje zemlje. To je dio stvarnosti Tuđmanova dolaska na vlast, ‘vladanja’ i hrvatskih ‘floskula’. Nakon četiri godine uzaludne potrage za mirnim rješenjem, 1995. sukrenule oslobodilačke operacije.

Sami su krivi za svoju nesreću

Šef Reutersova dopisništva iz Zagreba, nakon Oluje javlja (9. 8. 1995): “Činjenica je da su ti Srbi dobili zapovijed da odu od svojeg vlastitog ekstremističkog vodstva. To je ono što se može dogoditi kad četiri godine širite propagandu da će ih snaći genocid, preuzmu li ih Hrvati. To je nesreća koju su Srbi stvorili sami.“ Njihove su ih vođe uvjerile da je „potpuno neprihvatljivo priznati hrvatsku vlast i nastaviti živjeti u sklopu Hrvatske“. Srpski general (‘vojske krajine’) Milisav Sekulić navodi da je lokalna krajinska ‘vlast’ i prije Oluje pokrenula „kolektivno iseljavanje naroda“ (iznosi primjer Obrovca iz lipnju 1995).

Većina se Srba iz Hrvatske iselila prije Oluje. Ne ćemo nabrajati ni sva zla djela agresorske vojske, pobunjenika i paravojnih postrojbi koje su stizale iz Srbije, ne ćemo govoriti ni o Vukovaru, ni o Škabrnji, ni o Dubrovniku, ne ćemo ovdje spominjati prognanike i izbjeglice, ubijene i ranjene, masovne grobnice, nestale, silovane i unesrećene, ne ćemo govoriti o omjeru civilnih i vojnih žrtava, o uništenim bolnicama, školama i crkvama, o paleži i pljačkama, o odvođenjima u logore u Srbiji. Ne ćemo zaboraviti ni težak život Srba lojalnih Hrvatskoj. To je samo dio hrvatske stvarnosti od 1990 do 1995, odnosno 1998. kad je okupirano Podunavlje vraćeno pod hrvatsku jurisdikciju. Rat! To su godine Tuđmanova predsjednikovanja Hrvatskom. Ni dvije godine nakon toga otišao je s ovoga svijeta. Koliko je dugo ‘vladao’ cjelovitom Hrvatskom? Ni dvije godine.

O naravi hrvatske države i Tuđmanova vladanja

Uz tvrdnje o ‘floskulama’, u hrvatsku javnost prodiru i drukčiji prikazi novije hrvatske povijesti, ali i najnovije poticanje (Timothy Lees u časopisu Foreign Affairs) da se razmotri „nova raspodjela teritorija“ na području bivše države Jugoslavije. Srbijanski premijer, govoreći o aktualnom, ubrzanom naoružavanju Srbije ruskim oružjem, spominje da se, uz takvo oružje Bljesak i Oluja ne bi više mogli dogoditi. Nije ga lako razumjeti, jer su se te redarstveno-vojne operacije odvijale na hrvatskom državnom prostoru. Prikazujući političko djelovanje Franje Tuđmana, (Vl, Obzor, 17. 12 .2016) i analitičar g. M. Galić kao da zaboravlja spomenute okolnosti u kojima je Tuđman izabran, zaboravlja rat i vrijeme okupacije, kako bi, možda, ‘lakše dokazivao’ da je Tuđman autoritarni vođa kome je bilo stalo samo do vlasti i vladanja. To onda uzima temeljem za pitanje je li tako stvorena hrvatska država rješenje ili problem svojim državljanima. („Hrvati već 25 godina u dilemi je li država rješenje ili problem“.). Iako ta ‘dilema’ zaslužuje više pozornosti, reći ćemo samo da Hrvati nisu u dvojbi, jer za njih i za sve državljane RH koji u njoj žele živjeti i poštovati njezine zakone, hrvatska država svakako jest rješenje. Istodobno je, možda, i veliki problem za zagovornike Velike Srbije odnosno – Zapadnoga Balkana, ‘jugosfere’, ‘regionskoga’ povezivanja (‘Ovih’) Yu-Prostora. U iskrivljavanju Tuđmanove uloge pribjegava čak i falsificiranju njegova osnovnoga političkoga polazišta, sažetog u slavnoj prisezi: sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. Tuđman je govorio o domovini Hrvatskoj.

Uvijek i sve za Hrvatsku…

Spomenuti je kolumnist promjenio sadržaj i smisao temeljnoga Tuđmanova zavjeta i prisege. Uz to je svoju patvorinu Tuđmanovih riječi, nazvao ‘zapovijedima’. Izrugujući se sa esencijom Tuđmanove ideje, koja je dovela do oslobađanja Hrvatske, ovo je napisao: „Sve za državu (Hrvatsku), državu (Hrvatsku) ni za što, takvoj zapovijedi prvog hrvatskog predsjednika nije isteklo vrijeme trajanja, iako dugo nema zapovjednika, a ni primatelji nisu više isti.“ Postupak nedostojan ozbiljna analitičara! Takvu misao i te riječi Tuđman nije ni rekao ni napisao, iako je znao da bez vlastite države Hrvati ne mogu računati na budućnost kakvu grade i drugi slobodni narodi u slobodnim državama. Riječi, koje se danas krivotvore,uklesane sui na Tuđmanovu grobu: “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što.“ (Provjerite, nije Mirogoj na kraju svijeta).

Kolumnist pridaje isto značenje riječima ‘Hrvatska’ i ‘država’. Međutim, Tuđman je vrlo jasno izrekao svoj stav o relaciji tih pojmova,pisao je i govorio da država nije cilj nego sredstvo. Sredstvo kojim se stvaraju pretpostavke za slobodan razvoj svakoga pojedinca i svih sastavnica društvenoga bića. Govorio je i pisao da uspostavom države nije do kraja ostvaren cilj, jer je država samo preduvjet ostvarenju slobode „kao apsolutne krajnje svrhe“. Nema vječne države, ali postoji vječna zemlja. Domovina je vječna, a ne država. U prikazu koji potpisuje g. Galić bitni sastojak Tuđmanovog političkoga kreda izokrenut je, ponižen i trivijaliziran. Pokušava prikazati da je F. Tuđmanu glavni cilj bila vlast, da je htio vladati i ‘gospodariti’, a ne služiti Hrvatskoj. Bez takva izokretanja nije ničim mogao poduprijeti svoju postavku kako je u liku F. Tuđmana Hrvatska imala „predsjednika-gospodara“. Piše da je pod Tuđmanom iskusila da od demokratske do autoritarne vlasti „nije uvijek dalek put“ jer je, prema njegovu sudu, „u prvim godinama“ autoritet F. Tuđmana „dominirao nad demokratskim institucijama“. Ma, ne, „u prvim godinama“ Tuđman je stvarao demokratske institucije i državu i branio ih od agresora.

‘Milostiva’ Povijest

Što nam je Povijest na kraju 20. stoljeća poklonila? Je li „na kraju bila milostiva prema Hrvatima koji su „od stoljeća sedmog“ sanjali svoju državu…“, kako tvrdig. Galić? Nije. Hrvatima Povijest nije ništa poklonilai nije bila „milostiva“ prema njima. Sami su se borili i izborili, uspostavili demokratsku državu svojom voljom, obranili je i oslobodili. Branili su svoja prirodna i povijesna prava, branili su svoje pravo na slobodu. Toliko krvi i žrtavana koncu prošloga stoljeća ne pokazuje baš neku milostivost Povijesti prema našemu narodu. Hrvati i nisu očekivali ničiju milost, iznad one koju im je Bog dao. Sukobili su se s agresorom nadmoćnim u oružju. Uz „nenaklonost suvremnoga svijeta“, kako je govorio Tuđman, svijeta koji je želio očuvati Jugoslaviju. Hrvatska im je, ipak, pokazala svu moć patriotske baštine „naroda nade“. Trijumf ponosa, vjere u svoje snage, vjere u svoj narod i pravdu otvorio je Hrvatima vrata budućnosti. Danas je upravo potkopavanje samopouzdanja i samopoštovanja našega naroda u središtu protivničkih nastojanja. I onda je sredinom prosinca 2016, komentirajući ‘čokoladice’ i slične teme, spomenuti analitičar napisao kako „četnički vojvode i Miloševićevi ađuntanti čekaju kao napete puške da im Hrvatska servira dokaze za njihovu omiljenu tezu da u svakom Hrvatu čuči ustaša.“

Čini mu se, dakle, da Hrvati sami serviraju dokaze protiv sebe, inače bi oni’tamo’ samo šutjeli i – čekali. Nije tako. Ne čekaju oni nikakve dokaze, jer im dokazi ni ne trebaju, a ono što zajedno sa svojim ovdašnjim ‘ađutantima’ nazivaju ‘dokazima’ obične su provokacije, baš zbog toga jer svoje optužbe ne mogu dokazati. Prisjetimo se da su, ne samo četnički vojvode i ađutanti, hrvatske političare, od Stipe Šuvara i Ivice Račana do partizana Tuđman, nazivali ustašama. Ustaštvom će nazvati sve što počinje sa slovom ‘h’, odnosno sve što ne pristaje uz memorandumski modeluređivanja odnosa na jugoistoku Europe.

„Otklonjeni problem“

Umjesto pojma „hrvatska pobjeda“ g. Galić koristi malo teže razumljivu formulaciju, tvrdeći da je Hrvatska „otklonila problem velikosrpske okupacije“. Otklonila!? Hrvatska je pobijedila, ali je ostao problem velikosrpskih aspiracijai politikekoja je,umjesto priznavanja realnosti i činjenica, izabrala drugi pristup – promidžbom po svijetu i kod kuće prikazivati da je sve bilo skroz drukčije. Prikazivati da su Srbi bili ugrožavani, napadani i s područja koja su okupirali i nazivali svojim, na kraju rata – protjerani.Tu je izvor tvrdnji da je govor o agresiji na Hrvatsku samo – floskula. Govorili su da u miru gube ono što u ratu dobiju, pa sad mijenjaju taktiku. Na ruku im idu i zagovornici Zapadnoga Balkana i žurba da se Srbija što prije priključi Europskoj uniji.Ne znamo što o tomu misli Rusija i Beograd, ali znamo kako će pokušati kupiti ulaznicu kojom se, vjerojatno, ne će koristiti.

Sadašnje međunarodne okolnosti počinju sličiti onima kakve su bile kad je započeo proces stvaranja Jugoslavije. Ne bi nam bilo drago da cijenu za geostrateška preslagivanja u ovom dijelu svijeta opet plate Hrvati. U iščekivanju početka 2017. ponovno slušamo o ‘suočavanju’ s prošlošću kakve nije bilo, ne bi li se u miru koliko-toliko, post festum, preuredilo ono što jest bilo.

Ivan Bekavac/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save