Ljevica još uvijek maršira hrvatskim institucijama!
Maras je u svojoj dvadeset i sedmoj godini postao poslovni direktor Hrvatskog olimpijskog centra ‘Bjelolasica’. To mu je, uz kasnije zaposlenje u SDP-ovoj marketinškoj agenciji, bilo jedino radno mjesto izvan politike. No i na to ga je mjesto politika stavila. I to nezakonito! Dolazeći snagom partijske moći, a ne vlastitih kvalifikacija i sposobnosti, Marasa je ‘postavilo’ zanemarujući prednost koju je pri zapošljavanju trebalo imati dijete hrvatskog branitelja. Zato je začudno da Maras o braniteljima tako ružno govori…
Saborska razmirica između Željka Reinera (2. 05. 1963.) i Gordana Marasa (13. 06. 1974.), rođenih u istom horoskopskom znaku (Blizanci), zavrijedila je ostati zabilježena iz nekoliko razloga. Kao prvo, pokazala je da i „blizanci“ mogu biti potpuno različiti. Drugo, omogućila nam je da shvatimo razliku između umnih i intelektualnih sposobnosti, te pristupu državi i njenim institucijama jednog istaknutog predstavnika „moderne ljevice“ i vrhunski obrazovanog intelektualca – pripadnika „primitivne desnice“. Kažu da je vladar „Blizanaca“ Merkur, planet komunikacije i intelekta, koji je zaslužan što su pripadnici ovog znaka inteligentne, znatiželjne i komunikativne osobe koje uvijek imaju gomilu planova i ideja. Za Reinera, akademika i stručnjaka svjetskog glasa, znamo da je inteligentan, znatiželjan i komunikativan, a za Marasa, da ima gomilu planova i ideja. Još mi se u glavi vrte njegovi „kotačići“ kojima je, državnim novcem, vodio svoju izbornu kampanju na malim ekranima, nudeći se kao spas za probleme poduzetnika i obrtnika.
Baš kao što je tom svojom „kampanjom“ u vrijeme vladavine najneuspješnije vlade u novijoj hrvatskoj povijesti, omalovažavao zdravu pamet gledatelja, Maras je sada, iz pozicije oporbenog zastupnika, svojom saborskom raspravom vrijeđao branitelje i HAZU, srozavao ugled i dignitet samog Sabora i još jednom doveo u pitanje sve vrijednosti za koje stalno pogrešno vjerujemo da su općeprihvaćene. U raspravi, kojoj je ton dao neizbježni Stazić koji je odavna „iskočio iz janjećeg krzna“, verbalno je grizao „mad dog“ Maras. On, koji se kao direktor „Bjelolasice“ i sam neuspješno bavio ugostiteljstvom, najprije je pozvao ugostitelje na prosvjed pred Saborom. Kada je Reiner opravdano kazao da Sabor ne bi trebao biti mjesto s kojega se ljude poziva na demonstracije, jer je to proturječno ulozi Sabora, narodni zastupnik narodne koalicije Maras povlači paralelu, obrativši se Reineru riječima: „Čudim se da jedan akademik može raspravljati na ovaj način. Za razliku od njega, ne pozivam ljude na ulicu kao što je on pozivao da demonstriraju. Vi ste obilazili šator i sada ćete mi dijeliti lekcije. Više vas neću zvati akademikom“.
Netko tko živi u Hrvatskoj mora znati da je HAZU institucija koju se nikada ne bi trebalo dovoditi u pitanje. No, kao što je Akademik – Akademik, tako je i Maras – Maras, a ljevica ona politička snaga koja će uvijek i svagdje sve dovoditi u pitanje: i Boga i državu, i vjeru i naciju, a često i zdrav razum, činjenice i logiku. Ona to čini toliko ležerno i neopterećeno, da se čovjek tome, uz istinsko zgražanje, mora pomalo i diviti. Za nju je Tito bio zločinac, ali je općenito pozitivna ličnost, u Bleiburgu je bio pokolj, ali ne toliko tamo koliko na putevima prisilnog povratka u Jugoslaviju, žrtava je bilo i kasnije, ali sve je to aproksimativno… I nakon pobjede u Domovinskom ratu, ljevica je uspjela kontaminirati našu pobjedu na svakom koraku, na sve moguće načine, baš kao što i danas uporno i bezočno kontaminiraju svaku istinu o braniteljima.
Branitelje nitko sa saborske govornice nije pozivao na prosvjede, a zastupnici poput Reinera posjećivali su prosvjednike, pokušavajući ih uvjeriti da se vrate obiteljima, sačuvaju svoje zdravlje i ne izlažu se daljnjim šikaniranjima. No, nisu uspjeli, jer u vladu, čiji je tada i Maras bio član, nisu imali ni najmanje povjerenja. Imaju li u njega, kao politički postavljenog direktora „Bjelolasice“ koja je zbog njega otišla u stečaj, povjerenja hrvatski ugostitelji, neki i sami hrvatski branitelji, tek ćemo vidjeti. Maras i Stazić pripadaju onoj strani politike koja je s nasladom ratnim generalima skidala činove, a diplomate zaslužne za priznanje države, bacala na ulicu. To je politika koja je u stanju akademicima ne priznavati da su akademici, braniteljima ne priznavati da su institucija, ma gdje bili (pa makar i pod šatorom), a političkim neistomišljenicima – a takva je većina hrvatskog naroda – uskraćivati istinu (koju još uvijek kriju u nedostupnim partijskim arhivima) i ne priznavati pravo na mišljenje.
Maras je u svojoj dvadeset i sedmoj godini postao poslovni direktor Hrvatskog olimpijskog centra „Bjelolasica“. To mu je, uz kasnije zaposlenje u SDP-ovoj marketinškoj agenciji, bilo jedino radno mjesto izvan politike. No i na to ga je mjesto politika stavila. I to nezakonito! Dolazeći snagom partijske moći, a ne vlastitih kvalifikacija i sposobnosti, Marasa je „postavilo“ zanemarujući prednost koju je pri zapošljavanju trebalo imati dijete hrvatskog branitelja. Zato je začudno da Maras o braniteljima tako ružno govori. Da su branitelji vrlo uljuđena institucija, a ne onakvi kakvim ih on i njegova partija uporno žele prikazati, dokazuje i to što Maras, unatoč svemu, i nadalje neozlijeđen hoda javnim površinama. Nije ovo nikakav dvosmisleni poziv na linč, jer naši branitelji nisu, niti će ikoga linčovati. To je samo apel da ih se ubuduće ne prikazuje kao zločeste, samožive i netolerantne ljude. Jer, da su onakvi kakvim ih ljevica često zlurado prikazuje, Marasa ne bi spasili ni svi ugostitelji ovog svijeta.
Nadamo se da će stvari krenuti nabolje i da ni na ljevici nije sve tako crveno. Posebno sada kada je 12.000 članova SDP-a glasovalo za svog novog idola koji je mlad, pa možemo živjeti u nadi da će se taj entuzijazam proširiti i na ostatak stranke kojom će mladac upravljati. Dobro je da SDP-om upravlja netko tko ne oplakuje svoj prvi „stojadin“, ne žali za radnim akcijama, tko nije ganut kada vidi YASS-inu trenirku i tko ne svjedoči o velikodušnosti jugoslavenske diktature koja mu je dala stan kojega je nekome drugome uzela. Sve to daje naslutiti da se neće ni nastaviti veličanje komunističkih diktatora poput Castra, Tita, Staljina i ostalih koji bi, da „iskoče iz povijesnih udžbenika“, ponovno ubijali, progonili i tlačili, ne samo razne grupe i pojedince, nego i čitave narode.
Bernardić, koji je očito školovan čovjek, zna dobro zbrojiti dva i dva, ali se u politici slabo snalazi. Tako se obratio svom članstvu sa „Drugovi i drugarice!“, ne znajući da će dio „pastve“ odgovoriti skandiranjem naučenim za vrijeme totalitarizma. U eksploziji strastvenog komunističkog jugoslavenstva koje je obuzelo nazočne, novopečeni SDP-ov idol otpakirao je sve što je mogao pročitati iz raznih čitanki i obrušio se na HDZ, za koji je čuo da bi mu trebao biti protivnik, iako mu trenutno ni na koji način ne parira. Njegov prethodnik Milanović, koji ga je pred koju godinu „zamolio“ da se ne kandidira za zagrebačkog gradonačelnika, ovaj put je „zamolio“ članstvo da mu dade vjetar u leđa. Sada partijski poltroni odmah saznaju gdje se nalaze leđa i, vjerojatno, vjetrovi!? Još da to netko objasni ovima u HDZ-u…
Svjedoci smo da u nedostatku mašte, Bero (novi SDP-ov Tito), polarizacijom političke pozornice na relaciji HDZ – SDP, pokušava kompenzirati političke fragmente vlastite stranke koji su u međuvremenu nabujali do bandićevskih dimenzija. U slučaju Grada Zagreba, kao domaćina ovog pokusa, „fenomen Bandić“ je nabujao do svoje druge generacije koja se pojavila kao obrazovana i simpatična Švaljek. Obje generacije ovog SDP-ovog poluraspada, odlikuju se istom političkom porukom, a to je da su – apolitični! Ti novonastali političari, kojih je u posljednje vrijeme sve više, uporno inzistiraju na tome da ne pripadaju niti jednoj stranci. Hvale se da nemaju ideologije ni svjetonazora, da ne „robuju“ ni jednom načelu, da ih ne zanima tradicija i da bez problema mogu skakati „hopa-cupa“ preko svih vrijednosnih crta. Oslonjeni na puku pragmatiku, ti novonastali nepolitički političari, skloni su uvjeravati druge da rade za „opće dobro“, ali na svoju ruku. Hoćemo li im povjerovati da to rade samo zbog toga što su čisti altruisti? Sve političke stranke imaju svoje programe, samo ovi samozvani pojedinci tvrde da su majstori „boljih rješenja“ koja mogu okupiti samo njih same, a kako bi dobili izbore ponašaju se nalik standardnim političarima „u ranorazvojnoj fazi“, dijeleći svojim pobornicima obećanja, a i u slučaju uspjeha – nagrade.
Nasuprot ovom fenomenu, u stranačkom svijetu počinje vladati strah od odgovornosti koji se skriva iza zavjese puritanizma i sve kadrovske odluke bivaju maknute na distancu „javnih natječaja“. Čak sam čuo da se govori o natječaju javne nabave kako bi se odabralo najboljeg „Headhuntera“, koji će provoditi natječaje za kadrove koji će obnašati javne dužnosti. Ovi odabrani menadžeri bi, po svojoj prilici, mogli za jedno tri godine saznati u kom bi smjeru vladajuće stranke htjele odvesti svoja javna poduzeća… S druge strane, stranke su uplašene i brzo se povlače pod naletom kritika „javnosti“, koju predstavljaju interesne skupine koje dilaju informacijama i upravljaju pritiscima. Tako je Petrov htio na određenu dužnost postaviti čovjeka kojemu on vjeruje, a to je potrajalo punih nekoliko sati. „Pritisak javnosti“ osujetio je ovaj pokušaj, kao i pokušaj da za to poduzeća preuzmu odgovornost. Šteta što javnost nikada nije saznala kakav se kriminal u takvim poduzećima radi, jer niti informacije, niti „pritiska“ koji bi govorio o tome, nismo vidjeli. Sada je, valjda, „javnost“ mirna, jer je miniranjem MOST-ova rješenja minirana i svaka mogućnost da se netko ozbiljno s time pozabavi. U međuvremenu nam se događaju mutacije u kojima se nadmeću „ljudi-stranke“ i oduzimaju punokrvnost ljudima stranaka! Za lokalne izbore u Zagrebu su istaknute kandidature samo ovih „ljudi-stranaka“, a od stranaka je kandidaturu za lokalne izbore istaknula samo jedna mala stranka čiji su izgledi, unatoč proporcijama kandidata, minimalni. Velike stranke ni na tom polju ne pokazuju potrebnu i očekivanu smjelosti. Barem za sada.
Kada bi velike stranke pokazivale barem dio smjelosti koju je hrvatski narod pokazao kada se stvarala država, i kada bi sadašnje političke elite imale dio one umješnosti i odlučnosti koju je pokazivalo ondašnje državno vodstvo, Hrvatska bi bila drukčija zemlja. Zemlja, u kojoj bi se barem netko osvrnuo na činjenicu da haaško tužiteljstvo predstavlja Ratka Mladića kao najvećeg zločinca na prostoru bivše Jugoslavije, a da ne navodi niti jedan njegov zločin počinjen u Hrvatskoj. Kako je do toga došlo? Na koji je način naš državno-odvjetnički i pravosudni sustav sudjelovao u nevjerojatnom zanemarivanju hrvatskih žrtava velikosrpske agresije čije posljedice, ali i frustracije, osjećamo na dnevnoj bazi? Ima li smjelosti? Ili će sva istina o nama, našim žrtvama i Domovinskom ratu – šutke pasti, a njezini zatiratelji i nadalje uživati na pozicijama s kojih su davno morali otići.
U „Hajduk“ je za trenera doveden čovjek koji je na čelu drugoligaša izgubio jedanaest posljednjih utakmica. Čovjek koji je vjerojatno zaboravio kako izgleda pobjeda, predstavljen je kao kadar koji će naš „Hajduk“ voditi u novom razdoblju. Na pitanje, zašto su ga odabrali, direktor „Hajduka“ je odgovorio da je to zbog njegova „pobjedničkog mentaliteta“, koji ga je na prvi pogled oduševio. To je „pobjednički mentalitet“ radi kojega je „Hajduk“ posegnuo za inozemnim rješenjem?! S time se mi oduševljavamo? To preferiramo? Bajić, Cvitan i Hrvatin s takvom kvalifikacijom „pobjede“ mogu vječito vladati našim pravosuđem. Ionako nam već dvadeset godina stvaraju „pobjednički moral“. Progonom naših branitelja, prljavom igrom s haaškim tužiteljstvom, odustajanjem od progona srpskih zločinaca i zaobilaženjem neuralgičnih točaka političko-gospodarskog kriminala koji je gotovo preuzeo državu i njene institucije, doveli su nas do više od jedanaest uzastopnih poraza. Pitanje je, možemo li uopće, prateći njihove upute, više išta napraviti na terenu? Možda nam se, zapravo ništa i ne da raditi. Možda nas zato tako oduševljavaju.
Autor: Tomislav Krušić / 7Dnevno
