Posredan, ali vrlo mučan uvid u stvarnost komunističke Kube imao sam kao student 1998. godine. Bilo je to ono naše slavno nogometno ljeto, tijekom kojeg sam proveo četiri tjedna na stipendiji u gradiću Gemona del Friuli u Italiji.

Studijski program, koji se zvao “Laboratorij komunikacije”, obuhvaćao je tečajeve jezika svih razina, predavanja iz talijanske povijesti, politike, književnosti, povijesti umjetnosti, filma. Pohađali su ga studenti i profesori talijanistike iz cijelog svijeta. Sobu sam dijelio s Raulom, mladim profesorom talijanskog jezika iz Havane. Raul je od talijanskog veleposlanstva na Kubi dobio stipendiju, a od kubanske vlasti pratnju, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Prvi dan bilo mi je neobično što je na Laboratoriju još jedan Kubanac, Carlos, četrdesetogodišnji bradonja koji nije znao ni riječ talijanskog. Ubrzo sam shvatio da je poslan isključivo zato da prati Raula, valjda kako ne bi zbrisao ili nešto lanuo. Gotovo mjesec dana proveo sam u intenzivnom druženju s ugodnim cimerom. Raul je bio duhovit, obrazovan, pričijiv, no kada bih ga upitao nešto o politici ili stanju na Kubi, istog bi se trenutka zaledio. I to na takav način da bih se i sam prepao njegova straha i nisam dalje inzistirao.

Jugoslavenski komunizam s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća koji pamtim kao dječak već je uglavnom bio lakrdija iako je država ubijala sve do 1989. U Raulovu neopisivom strahu kad bi se razgovor približio za njega nezgodnim temama posredno sam mogao osjetiti ono o čemu su pričali stariji o nekim našim ranijim vremenima. Suživot i druženje s Raulom i ti trenuci u kojima on ušuti i čudno, ustrašeno me pogleda, kao da bih ja, balavi student iz daleke Hrvatske, mogao dojaviti nešto u Havanu ili barem neoprezno reći pred Carlosom, s kojim uostalom nisam imao ni zajedničkog jezika, budući da on nije znao ni talijanski ni engleski, bili su mi najbolja životna lekcija o komunizmu. Negdje pred kraj boravka u Gemoni dio se društva “zatekilao” i u jednom trenutku Meksikanac Antonio Chilara počeo je propitivati zagrijanog Carlosa o stanju na Kubi i prevoditi nam na engleski. Doznali smo da je Carlos direktor škole na plantaži, u nekakvom kubanskom kolhozu, da iskreno vjeruje u komunizam, a vrhunac je bio kad je rekao da mu je plaća 11 dolara, dok oni šminkeri u Havani poput profesora Raula zarađuju čak 13 dolara pa im je “oslabio revolucionarni duh”.

Valjda od tog luksuza. Raulov strah i Carlosova priča iz te 1998. godine otvorili su mi oči i spriječili me da pogrešno interpretiram glazbeno čudo koje je uskoro poharalo svijet, a koje se zvalo Buena Vista Social Club. Ekipa oko mene tada je uglavnom pojednostavljeno zaključivala aha, to je nešto super što dolazi s Kube, režim koji može proizvesti takvu glazbu ne može biti loš. A istina je sasvim suprotna, slavni klub cvjetao je prije revolucije, a za komunizma je većina tih glazbenika bila na margini, u dokumentarcu smo mogli čuti kako pijanist Ruben Gonzales godinama nije imao klavir, sve dok ih Ry Cooder i Wim Wenders nisu iskopali iz zaborava i ponovo lansirali. No naši ponosni nositelji majice Che Guevare i konzumenti komunističkopalestinskog šika ionako nisu marili za finese.

Njima je bilo cool kako Castro drži govore od šest sati, ne razmišljajući kako je onima koji moraju slušati govore starog davitelj a niti da možda sve one stotine tisuća ljudi koji su iz komunističkog raja pobjegli na Floridu, koje su se očajnički nastojali dočepati i u kadama i na daskama za peglanje, možda nisu odreda fašisti i zli kontrarevolucionari. Od nekadašnjeg vatrenog revolucionara koji je, s drugom Guevarom izazvao uzdahe drugarica u hladnijim komunističkim rajevima, od Sibira do Bosne, ne toliko zbog ideologije koliko zbog latinoštiha koji su kasnije kapitalizirali tipovi poput Banderasa ili Benicija del Tora, Castro se vremenom pretvarao u mumificiranog smarača koji je nadživio i komunizam i samoga sebe.

Nakon pada komunističkog režima u Moskvi i ostatku Europe Kuba je ostala nasukana. Čak je i Kina odavno jednom nogom u kapitalizmu, a od starih bastiona održale su se još jedino Sjeverna Koreja i Rijeka. Činilo se da je Fidel i biološki pri kraju kad je odstupio s vlasti u korist brata Raula, no oteglio je još nekoliko godina, pojavljujući se povremeno u Adidasovoj trenirci, bilo s papom, bilo s Maradonom, da bi život konačno skončao ove jeseni u 91. godini. Devetodnevna žalost i procesija njegovih zemnih ostataka diljem otoka podsjeća na slič I ne parareligiozne fenomene u Jugoslaviji kad je umro njen “najveći sin”. Njihova ideologija nema odgovora pred ništavilom i besmislenošću kako diktatorove individualne sudbine tako i smrti ideala za koje se navodno borio, a koje je teško nazrijeti nakon desetljeća okoštalog režima koji je rušio kapitalizam i građansko društvo, da bi na koncu Kubance vratio u neku vrstu neofeudalizma u kojem vlada i svim raspolaže manjina crvene aristokracije, partijske nomenklature za koju važe posebna pravila, čiji pripadnici kupuju u posebnim dućanima i liječe se u posebnim odjelima.

O bijedi u kojoj živi većina stanovnika Kube i segregaciji na tri vrste ljudi strane turiste partijsku nomenklaturu i njihove obitelji te običan narod svjedoče i naši turisti koji zadnjih godina posjećuju Kubu kao neki komunistički rezervat, u kojem se i pripadnik hrvatske srednje klase može tjedan dana osjećati kao veliki gospodin, između ostalog jer može kupiti sladoled usred Havane koristeći poseban ulaz za strane turiste, dok radni narod Kube čeka satima da si priušti dvije kuglice. Što će se dogoditi nakon diktatorove smrti? Nakon međufaze vladavine brata Raula vrlo će brzo doći do povratka na staro, točnije na puno gore nego što je bilo prije revolucije.

Kuba će, nakon desetljeća totalitarizma i s razvaljenim institucijama, bez najboljeg i najaktivnijeg dijela stanovništva koje se odavno iselilo jer se nije htjelo pomiriti s komunističkom neslobodom i bijedom, dočekati ubrzanu privatizaciju u okviru bezakonja. Bivši komunistički direktori postat će tajkuni, denuncijanti tajne službe koja je desetljećima ubijala i zatvarala neistomišljenike postat će predsjednici nevladinih udruga, a kćeri i sinovi partijskih čelnika financirani od Amerikanaca solit će narodu pamet o ljudskim i manjinskim pravima. U nas bi se sve to skupa moglo sažeti grafitom: Moj Fidele, džaba si krečio.

Nino Raspudić/VečernjiList

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save