Kada su prije tri i pol godine članovi Nacionalnog sindikata policije obznanili ukućanima, kolegama na poslu i svojim šefovima da misle snimati dokumentarni film o zločinima na Ovčari, svi su se hvatali za glavu. Policajci koji se svakodnevno bave uhićenjima, tjeralicama, sindikalnim radom, preventivom, maloljetničkom delinkvencijom… u slobodno su vrijeme postali scenaristi, arhivari, povjesničari, istražitelji, ton-majstori…

Bez ičije pomoći, od sindikalne čanarine “skucali” su 160 tisuća kuna koliko ih je koštao film, a svoje odlaske u Srbiju, BiH i Makedoniju, gdje su tražili i našli svjedoke te dokumente s agresorske strane, sami su plaćali. Često su u šali jedan drugome znali reći: “Da mi žena zna koliko sam novca potrošio odlazeći trideset puta u Srbiju, odmah bi se razvela.”

Na Ovčari je 20. i 21. studenoga 1991. od 17 sati do 1 sat ujutro ubijeno 276 ljudi, a još se traga za posmrtnim ostacima 76 osoba. Film se bavi njihovim sudbinama jasno imenujući one koji su te ljude mučili i ubijali.

Najmlađa žrtva imala je 15 godina, a najstarija 84 godine. Šesnaestogodišnji dječak Igor Kačić, koji je s gelerima iz bolnice izveden na Ovčaru, ubijen je samo zato što je bio sin zapovjednika Sajmišta, poginulog hrvatskog borca Petra Kačića, a među žrtvama je bila i Ružica Markobaši koja je ubijena u sedmom mjesecu trudnoće.

I tako je nastao dokumentarni film “Ovčara – neispričana priča” koji je u zadnjih, nepunih mjesec dana besplatno prikazan u petnaestak hrvatskih gradova, a do sada ga je pogledalo dvadeset tisuća ljudi.

– Obraćali smo se i našim nadređenima da nam MUP financijski pomogne jer se u filmu obrađuje i smrt 12 naših policajaca dok se za trojicom još traga, ali su nas odbili uz obrazloženje da snimanje filmova nije posao sindikata. Obratili smo se preko Ministarstva kulture i Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC-u) koji nas je dva puta odbio ne davši nam niti jedne kune, iako su uredno sufinancirali danski film “15 minuta – Masakr u Dvoru” koji se na skandalozan način bavi nepostojećim zločinima Hrvatske vojske, jer, vjerojatno, za razliku do danskoga, naš rad za njih nije umjetničko djelo!?

Videomaterijale zločina nismo mogli dobiti jer ih je srpska tajna služba sakrila ili uništila, pa smo se morali služiti crtežima, dokumentima i fotografijama na osnovi rekonstruiranih priča svjedoka s jedne i druge strane, ali smo uspjeli doći do tri preživjela s Ovčare. Riječ je o Vilimu Karloviću, pripadniku Prve zagrebačke gardijske brigade, Dragutinu Berghoferu iz Vukovarske 204 brigade i Albancu Hajdaru Dodaju koji je u rujnu 1991. pobjegao iz JNA gdje je služio redovni rok i priključio se MUP-u u Vukovaru do njegova pada – priča Nikola Kajkić, predsjednik Nacionalnog sindikata policije.

– Dobili smo i videosnimku vlade tzv. SAO Krajine gdje se dan prije krojila sudbina zarobljenih na Ovčari i svih Vukovaraca prije negoli je Vukovar pao. Svi ti koji se spominju kao mučitelji i ubojice u ovom našem filmu uredno žive po Vojvodini, Srbiji, BiH… Slave rođendane, imendane, idu na kirvaje i ponašaju se kao da nikada nisu ni proizveli Ovčaru – nastavlja Kajkić.
Osim njega, na filmu su radili i članovi Nacionalnog sindikata Damir Sabo, Dario Žepina i Gordan Žmuk.

Glumci koji su dali svoje glasove u filmu (Anja Šovagović-Despot, Hrvoje Klobučar, Perica Martinović, Dražen Kühn, Goran Grgić) nisu uzeli ni kune, kao ni narator Robert Valdec. Sa svojim uslugama uskočio je besplatno i “Jadran film”, dok je režiser filma Vladimir Andrić uzeo simobličan honorar od šezdeset tisuća kuna kao i akademski slikar Mato Granić koji je radio crteže u filmu.

– Od Ministarstva hrvatskih branitelja za ovaj film smo dobili 7000 kuna, od Zadarske županije 10 tisuća, Grada Vukovara 8000 i firme “Crodux” 10 tisuća.To je sve što smo i prije i nakon filma dobili mimo novca Sindikata – govori Nikola Kajkić.
– S ovim smo filmom ispunili svoj cilj. Zbog zločina na Ovčari je samo 13 osoba bilo nepravomoćno osuđeno na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, ali se oni sada nalaze na slobodi jer je presuda dvaput ukinuta. Dakle, film je nastao iz revolta što je hrvatsko tužiteljstvo 2003. i 2004. te zločine s Ovčare ustupilo Srbiji. Aktere zločina iz ovog filma i kazneno smo prijavili DORH-u u Zagrebu. Protiv njih pedeset su već davno otišle kaznene prijave, a sada smo podnijeli još 57 kaznenih prijava s imenima i prezimenima novih zločinaca do kojih smo došli radeći na filmu. Neki su od njih promijenili identitet, neki fingirali prometnu nesreću u kojima su navodno izgubili život… – na kraju će Nikola Kajkić.

‘Sada znam tko mi je ubio sina’
Irena Kačić, majka najmlađe žrtve Ovčare, 16-godišnjeg Igora Kačića, rekla nam je da nije imala snage gledati film koji se prikazivao i u Rijeci gdje ona već duže vrijeme živi.
– Film je gledala moja kćerka i kada mi je ispričala sve što je vidjela, protrnula sam i rekla joj: “Do sada sam znala koji je susjed pokazao na moga sina da ga iz bolnice odvedu na Ovčaru, a sada znam i ‘ko ga je ubio.”

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save