Sarajevski medijski rat protiv Hrvata
O čemu se radi? Bošnjačka vrhuška kao dar s neba čeka pravomoćnu presudu Haaškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Hrvatske Zajednice Herceg Bosna (HZ HB), čije pravosudno mrcvarenje u Haagu traje već punih 16 godina.
Posljednja događanja oko uhićenja desetorice posavskih Hrvata lansirala su u orbitu novu medijsku zvijezdu u Bošnjaka, stanovitog prof. dr. Zarije Seizovića s Odsjeka za sigurnosne i mirovne studije sarajevskog Fakulteta političkih nauka.S istog fakulteta dolazi i medijski potrošeni dr. Suad Kurtćehajić koji je otvorenom šovinističkom retorikom ispred kamera Federalne televizije “dobacio” do mjesta predsjednika ratnohuškačkog “Foruma bošnjačkih intelektualaca”. Radi se o tipičnim primjercima sarajevske akademske elite koji za mrvicu medijske pažnje prodaju znanstveni kredibilitet, ne bi li se dodvorili vladajućoj nacionalističkoj eliti, odnosno stavili se toj politici na raspolaganje.
U jednoj emisiji Bosanskohercegovačke televizije u kojoj je gostovao uz Antu Nobila koji se javio iz Zagreba, Seizović je “podsjetio” na veliki problem koji čeka Republiku Hrvatsku u budućnosti, a izravno je povezan s posljednjim slučajem. To je, kako se izrazio, izravni “link” koji zločine pripadnika HVO-a dovodi u vezu sa Zagrebom, a o čemu se već godinama špekulira u bosanskohercegovačkoj javnosti.
O čemu se radi? Bošnjačka vrhuška kao dar s neba čeka pravomoćnu presudu Haaškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Hrvatske Zajednice Herceg Bosna (HZ HB), čije pravosudno mrcvarenje u Haagu traje već punih 16 godina. Logika je sljedeća: ukoliko Haaški sud utvrdi kako je postojao “udruženi zločinački pothvat” na relaciji Mostar, odnosno Grude – Zagreb, to znači da se otvara prostor da se to kao univerzalni princip koristi po vertikali za sve pripadnike HVO-a, odnosno uvođenje u cijelu priču “kolektivne krivnje”, imputiranja “udruženog zločinačkog pothvata” do najnižih razina.
Proces toj šestorci je po mnogo čemu poseban. Prije svega postavlja se pitanje na kakvoj argumentaciji je zasnovana optužba, ako se na pravomoćnu presudu čeka već više od 16 godina. Ne prejudicirajući krivicu, ali i nevinost tih ljudi, treba se zapitati nastoji li se u ovom slučaju simbolički optužiti jednu politiku, a ne konkretne ljude za konkretne zločine i zbog čega se koristio samo u tom slučaju. Lov na pripadnike HVO-a po ovom principu već je poodavno započeo, prije nego što je okončana “faza I.”, odnosno pravomoćnost presude hercegbosanskoj šestorci.
Formulacije poput “udruženog zločinačkog pothvata” i preširoko tumačenog principa zapovjedne odgovornosti izravno su povezani s ovim procesom. Znači, na neviđeno je pokrenuta “faza II.”, bez da se čeka barem okončanje “faze I.”. Kao rezultat toga cijeli je niz dugogodišnjih pravosudnih mrcvarenja pripadnika HVO-a koja su okončana oslobađajućim presudama.
Nekoliko dana kasnije, u jednoj drugoj emisiji Bosanskohercegovačke televizije, Seizović je “ukazao” na novi “link” koji ukazuje na “udruženi zločinački pothvat”, na izjavu pukovnika HV-a Vinka Štefaneka na N1 televiziji po kojoj je on zapovijedao postrojbama HVO-a na području Orašja. Nije ovdje toliko sporna Seizovićeva izjava, koliko nedosljednost. Po istom principu, onda, trebalo je problematizirati i eventualne “upade” Hrvatske vojske na teritorij BiH, konkretno mislim na prostore bihaćkog džepa tijekom vojno-redarstvene akcije “Oluja”.
Nedosljednost ni tu ne prestaje. Pitanje za uvaženog gospodina doktora Seizovića: što je s “linkom” između SDA-a i Armije BiH s jedne i nedemokratskih režima pojedinih arapskih zemalja, čiji je cijeli niz “humanitarnih organizacija” pod pritiskom američke politike nakon “11. rujna” zabranjen, a neki od “djelatnika” premješteni u Guantanamo? “Humanitarci” iz Saudijske Arabije, Alžira i drugih bliskoistočnih zemalja, koji su počinili cijeli niz stravičnih ratnih zločina, bili su sastavni dio Armije BiH i uključeni u njenu hijerarhiju. Postoji cijeli niz fotografija, “linkova”, koji povezuju “svete ratnike” i Aliju Izetbegovića, te video-snimci ritualnih ubijanja ratnih zarobljenika koji su korišteni u propagandne svrhe. Jesu li onda svi zapovjednici Armije BiH, tragom ovoga “linka”, trebali biti otpremljeni za Guantanamo? Ako se isti princip nastoji “uvaliti” jednoj strani, Hrvatima, po čemu je onda druga strana pošteđena sličnih metoda?
Postoji li kakav “link” između Radončićeve “bosanske državne mafije” i ubojstva ministra Joze Leutara, što je eksplicitno naveo Božo Ljubić, čelni čovjek Hrvatskog narodnog sabora, u svom “Otvorenom pismu” Bakiru Izetbegoviću kao reakciju na intervju koji je ovaj dao portalu klix.ba?
“Smatramo kako i Tužiteljstvo BiH, nad kojim Vaša stranka i njoj bliski krugovi imaju kontrolu neprimjerenu demokratskom društvu, pokreće postupke protiv hrvatskih branitelja brižljivo birajući trenutak u kome takva dinamika rada pravosuđa može najviše doprinijeti Vašim političkim ciljevima, prije svega opstrukciji najnovijih inicijativa Republike Hrvatske za ostvarivanje jednakopravnosti Hrvata u europskoj BiH, te domaćih inicijativa za dovođenje sastava i procedura Ustavnog suda BiH u sklad s Ustavom, kao i za amortiziranje efekta skorašnjih sudskih svjedočenja Fahrudina Radončića koja nagovještavaju razotkrivanje veza između političkih vrhuški Vaše stranke i različitih kriminalnih radnji u koje svakako spada i ubojstvo doministra Joze Leutara”, stoji, među ostalim, u Ljubićevom “Otvorenom pismu”.
Ili jedan novi “link”: prilikom nedavnog posjeta Iranu, Bakir Izetbegović se susreo, kao javljaju agencije, “s porodicama iranskih šehida iz BiH”. Iskreno, za njihovo postojanje nisam do sada znao, iako je ovo vjerojatno bio nevoljni Izetbegovićev ustupak svojim domaćinima, jer je on zapravo otišao u Teheran “na raport” zbog zahuktale “saudizacije” Bosne i Hercegovine.
Ali Akbar Torkan, predsjednik nekakvog Udruženja iransko-bosanskohercegovačkog prijateljstva, govorio je otvoreno i o iranskoj ulozi u ratu u BiH, pretpostavljam kao jedan oblik pritiska na Bakira Izetbegovića i ispostavljanje računa za iransku pomoć Aliji Izetbegoviću tijekom rata, a čiji sin Bakir posljednjih par godina rasprodaje “zemljicu Bosnu” iranskim din dušmanima (smrtnim neprijateljima), Saudijcima.
U ovim procesima nije nevina ni Islamska zajednica BiH: u Federaciji BiH, kao gljive poslije kiše, niču “edukacijski centri” financirani saudijskim novcem. Ako uzmemo u obzir onu američku izjavu “kako ne postoji besplatan ručak”, onda je svakome jasno kamo ovo vodi. U posljednjim neselektivnim granatiranjima na relaciji Milorad Dodik – Bakir Izetbegović, Dodik je po tko zna koji put optužio Izetbegovića za islamizaciju Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovaj put je apsolutno u pravu.
U emisiji “Pošteno” Federalne televizije od 7. studenog, koja je nakon dugo vremena koncipirana koliko-toliko korektno, bez sveprisutnih medijskih klaunova poput doktora Seizovića, kao dobar primjer što bi javna televizija trebala biti, a u kojoj se vodila riječ o radu Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, odvjetnica Vasvija Vidović koja je više godina radila kao časnica za vezu federalnih vlasti, odnosno bošnjačke strane s Haaškim Tribunalom, i koja taj sustav nesumnjivo jako dobro poznaje iznutra, spomenula je kako Tužiteljstvo BiH nije dovoljno educirano po pitanjima zapovjedne odgovornosti, te kako se taj princip pogrešno koristi.
Spomenula je također, uz političke utjecaje, ključni problem rada Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH. Radi se o prioritetima. Zbog velikog broja optužnica koje se vode, preko 5.000 osoba trenutno se sumnjiče za ratne zločine, jako je važan tajming pojedinih slučajeva. Tužiteljstvo je moralo dati prioritet najtežim zločinima Armije BiH, a ne gurati ih pod tepih. Eksplicitno je spomenula Bugojno i Trusinu, masovni zločin koji se dogodio isti dan kada i zločin u Ahmićima. Na taj način, nepoštivanjem prioriteta, stvarao se s jedne strane mit o “svetosti” i “nepogrješivosti” Armije BiH, a s druge kolektivna krivnja.
To je i osnovni razlog što do sada nisu procesuirani najteži zločini koje je počinila Armija BiH, ili su rubno dotaknuti, prije svega zločini u Bugojnu, Grabovici ili Uzdolu. S druge strane dolazi do kontraefekta: iz perspektive Hrvata Armija BiH se promatra isključivo kao zločinačka organizacija, jer se stvarni ratni zločinci skrivaju iza leđa većine pripadnika Armije BiH koji sa zločinima nemaju nikakve veze, što je jako opasno, jer na taj način stvara se konflikt između dva suprotstavljena koncepta kolektivne krivnje, koji u budućnosti mogu biti generatori novih zločina, odnosno revanšizma. Postoje dvije mogućnosti u kojem smjeru će krenuti BiH, a izravno su vezani za rad Odjela za ratne zločine. Ili će taj Odjel napokon početi odgovorno i bez upliva politike raditi svoj posao, imajući u vidu prvenstveno žrtve i njihove obitelji, i jedne i druge i treće podjednako, što je jedini ispravan put, ili će vrijediti princip uvaženog gospodina doktora Seizovića: “linkujemo po kućama”.
Josip Mlakić, www.express.hr
