Prijepori oko pitanja abortusa nisu samo kod nas usijana tema. No ono što se po tom pitanju ovih dana događalo u Francuskoj ne zaslužuje drugo ime nego proabortivni fašizam.

Još od 1993. godine u Francuskoj postoji zakon prema kojem je zabranjeno fizički sprječavati ili zastrašivati ženu koja odluči učiniti pobačaj, kao i medicinsko osoblje koje je uključeno u taj čin. Predviđena kazna je do dvije godine zatvora i 30 tisuća eura kazne. No dok je ovaj zakon razumljiv, njegova ekstenzija koja se događala ovih dana jest nešto pred čime staje (demokratska i liberalna) pamet.

Naime, u Francuskoj se kani kažnjavati svakoga koji na webu govori protiv abortusa, zatvorom i novčanom kaznom. “Za” je ljevica i dio centra, dočim opozicija s pravom urla da je ovo udar ne temeljnu vrijednost ne samo Republike, već cijele zapadne civilizacije, a to je sloboda govora.

Ovaj zakon, osim što je nalik orwelovskoj priči, podsjeća na najmračnije totalitarne režime, jest simptom licemjerja države i njenog gesla: Sloboda, jednakost, bratstvo. Naime, dok je cijela Francuska u slučaju Charlie Hebdo branila slobodu govora, koja je zapravo, kako sami autori toga lista kažu, pravo na vrijeđanje, kada je abortus i kritičko, argumentirano pisanje protiv abortusa ne na webu, to nije sloboda govora, mišljenja i izražavanja, već kazneno djelo.

S druge strane, proabortivni tekstovi ostaju legalni, i nisu kazneno djelo. Sloboda, jednakost, bratstvo, smijurija.
Ovaj apsurd, ovaj napad na liberalnu demokraciju u ime, naravno, liberalne demokracije, samo je simptom bolesti naše kulture, posebno onog njenog dijela koji bi, kao i kod nas, u ime slobode i tolerancije zatrli svaki drugi stav, svako drugo mišljenje, pa ga kao u Francuskoj stavili izvan zakona i iza rešetaka.

Ostavimo sada problematiku abortusa, ovo je povod za jednu drugu refleksiju. Ne volim katastrofizme ni katastrofičare, ali dijagnoza naše civilizacije sve više smrdi na onu priču o propasti Zapada.

Bilo bi dobro kada bi povijest uistinu bila učiteljica života. No nedavno je baš u Francuskoj izišla knjiga povjesničara Michela de Jaegherea koja se bavi razlozima propasti Rimskoga Carstva. Mnoštvo uzroka o kojima autor govori svodi se, zapravo, na jedan, na demografski problem, na depopulaciju. Svi drugi su izvedeni.

Rimljani su rađali sve manje djece, abortus i infanticid postali su masovna praksa, a sam grad Rim od milijun stanovnika kroz par stoljeća spao je na par stotina tisuća. Ovaj drastičan pad broja stanovnika imao je devastirajuće učinke na ekonomiju i “nacionalnu” sigurnost.

Kako je bilo sve manje poreznih obveznika koji bi punili blagajnu, država je počela dizati namete koji su uništili i ono malo zdravih “poduzetnika”, a sama ekonomija postala je statalistička, što je do kraja ugušilo “poduzetništvo”.

Paralelno s depopulacijom slijedila je i (nekontrolirana) imigracija plemena sa Sjevera, što je stubokom promijenilo strukturu vojske i njenoga zapovjednog kadra, koji su sve više preuzimali imigranti, manje motivirani braniti Rim od “svojih”, ali i slabije obučeni u umijeću ratovanja.

Dakako da ne treba previdjeti ni ideološke razloge propasti Carstva koji nisu zanemarivi, kao što je odbacivanje vlastitih tradicija, napose dva stupa rimske kulture, “pietas” i “fides”, koje je zamijenio “multikulturalizam”. Stvar je jasna: manje stanovnika, slabi ekonomska i vojna moć – propast zagarantirana.

Kada gledamo Europu i Hrvatsku danas, događa se gotovo istovjetan proces kakav smo gledali u Rimskom Carstvu. Kada je govorio o temeljnom problemu Europe danas Ivan Pavao II. naglasak je stavljao na “demografski suicid”.

Njegov nasljednik Benedikt XVI. tome je dodao “ideološke” dijagnoze, odnosno samomržnju, odbacivanje vlastitog identiteta, pri čemu su naše “pietas” i “fides” zamijenjene također multikulturalizmom i relativizmom. Imigranti, koji su nužnost Europe u takvom stanju stvari, kao i imigranti u Rimskom Carstvu, nemaju interes sačuvati naše vrijednosti, dapače, živeći kao paralelni svjetovi (islam) nerijetko žele nametnuti svoje, pa je u sociologiji već poznat termin “obrnute integracije”, odnosno da sve više (poznatih) Europljana prelazi na islam (nogometaš Ribery, pop zvijezda Diam, itd). Depopulacija i svjetonazorska dezorijentiranost idu ruku pod ruku, od Rimskog Carstva da današnje Europske unije.

Paradoks “slobodarske” Francuske što se tiče spomenutog fašističkog zakona, kao stožerne članice Europske unije, a koji oslikava mazohistički odnos prema vlastitim vrijednostima i tradiciji, sastoji se u sljedećem. Katoličke udruge koje su već digle glas protiv ovog zakona završavat će u zatvoru, dočim će autori tzv. satiričkog lista Charlie Hebdo koji svako malo grubo vrijeđaju Krista, Crkvu i vjernike, biti simbol slobode nasuprot barbarstvu s poznatim sloganom:

Svi smo mi Charlie! Gore barbarstvo ovoj kulturi nije se moglo dogoditi: Sloboda govora i mišljenja samo za one koji misle kao vlast. Totalitarizam u celofanu.

Autor: Ivica Šola/slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save