3. nedjelja došašća
Bog ne plaća svake subote, kaže narod. Hoće se kazati kako Bog nije poput duha iz boce s kojim bismo mi upravljali po našim nahođenjima. On ima svoj način postupanja, koji je vrlo često drugačiji od naših očekivanja. I nije nam ga moguće svaki put razumjeti. Zbog toga nam se u trenucima nevolje i iskušenja čini da je daleko od nas i da ne mari za nas.
U nama se tada rađaju pitanja: Jesam li ja na pravome putu? Jeslu li moja očekivanja smislena? Razočaranje nad vlastitim očekivanjima jedno je od najtežih iskustava s kojim se moramo nositi; izvor najdubljih frustracija. Toliko je onih koji vjeru odbacuju, jer misle da bi Bog, ako ga ima i ako je dobar, morao drugačije postupati. Ne bi smio dopuštati da se događaju takva zla u svijetu i tolike patnje nedužnih.
Vjera traži strpljivost. Strpljivost je sposobnost čovjeka da izdrži sadašnje nepoželjno stanje – patnju, progone, poniženja, nemoć, siromaštvo i sl. – jer se nada kako će u budućnosti doći do ostvarenja željene stvarnosti. Strpljivost je mudrost koja nam pomaže da osmislimo nesavršenu sadašnjost radi dobra u koje vjerujemo da će doći u budućnosti. Zahvaljujući upravo strpljivosti mnogi potlačeni, zarobljeni, mučeni i zlostavljani uspijevaju izdržati zbilja nadljudske uvjete i napore da bi dočekali oslobođenje.
U evanđelju čitamo kako Ivan iz tamnice šalje svoje učenike k Isusu s pitanjem: „Jeli li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Je li moguće da je Ivan posumnjao? Je li moguće da je u krizu vjere zapao on koji je tako odlučno i samouvjereno tvrdio da je Isus onaj koji ima doći? S druge strane, Ivan je i u sumnji velik. Ne traži od Isusa da ga oslobodi tamnice. Nije poput onih koji su pod križem govorili: „Siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati!“ Ivan nije takav. On se čak ne žali ni na to što je na pravdi Boga utamničen. Samo hoće potvrditi nadu, kojoj je predao cijeli svoj život.
Isus ne zamjera Ivanu i njegovim učenicima. Kriza na putu vjere sasvim je razumljiva. Pa i potrebna. Ona nas prisiljava da se vjerom više bavimo, da je čistimo, obrazlažemo, jačamo… Život pred nas stavlja zahtjeve koji nadilazi naše vlastite sile. Kriza nas uči da se učimo oslanjati na Boga.
Isus Ivanu odgovara riječima kojima su proroci najavljivali mesijansko vrijeme: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.“ Jedan takav navještaj čitamo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije. A zatim nadodaje: „Blago onom koji se ne sablazni o mene!“ On je svjestan da mnogi Židovi u najboljoj vjeri očekuju drugačijeg mesiju, silnijeg, odlučnijeg, prizemnijeg… Mesiju koji će poput moćnoga kralja trijumfalno nastupiti i osloboditi narod od svake nepravde, potlačenosti i ropstva; od Heroda, od Pilata, od svih lažljivaca, silnika i tlačitelja. Iako zna da će se mnogi od njih razočarati, da će se o njega sablazniti i okrenuti protiv, Isus ne odustaje od svoga puta. Uvjeren je, međutim, da će Ivan proročkom oštrinom prepoznati znakove i djela Božjeg Pomazanika. Štoviše, on ga pred svojim sugovornicima, vjerojatno i samima s mnogim pitanjima i nedoumicama o njemu, hvali kao nikoga do tad. Time želi potvrditi Ivanovu vjerodostojnost, ali i potaknuti slušatelje da se odmaknu od površnog senzacionalizma i političkog mesijanizma te da u Ivanovu propovijedanju i njegovu djelu otkriju onu pravu nutarnju vezu, a onda i pravu narav njegova spasenja.
Sablazniti se o Krista – to je gotovo nužno iskustvo kroz koje prolazi iskreni vjernik na putu rasta i sazrijevanja u vjeri. Nismo ni svjesni koliko smo skloni Bogu nametati svoja očekivanja, zamišljati ga prema svojim željama i sklonostima, pripisivati mu svoj način razmišljanja, čak se postavljati kako smo pametniji od njega i mislimo da bolje znamo kako se treba obračunati sa zlom. Nestrpljivost, začuđenost, nerazumijevanje, pa i sablazan – sve su to izazovi s kojima se suočava vjernik u svom rastu u vjeri. Naš zemaljski život, život u svijetu prepunom zla i patnje, u mnogome je nalik Ivanovom boravku tamnici. Zato treba biti strpljiv – i sa sobom i s Bogom. U strpljivosti je snaga i mudrost vjere. Strpljen – spašen!
Don Marinko Mlakić
