“Mogu reći da sam brifiran kao potpredsjednik Vlade da imamo razloga biti optimistični oko ishoda te arbitraže. Bilo kakve druge informacije koje se pojavljuju u medijima, mene stvarno interesira tko je njih brifirao”, tvrdio je tada, ‘odlično brifirani’ tadašnji potpredsjednik Oreškovićeve Vlade i čelnik Mosta Božo Petrov.

‘Karamarko mora napustiti Vladu: Ako je sve točno radi se o veleizdaji, a postoji i politička odgovornost’.

I eto, u danima blagdanskog raspoloženja svjedočimo nečemu što se ni u snu nismo nadali. Naime, notorni Zoran Šprajc-Jovanović sugerira svima koji su napadali Tomislava Karamarka i radili mu o glavi da mu se u ime poštenja ispričaju, jer ispada kako je Karamarko bio jedini u pravu ispravno predmnijevajući ishod arbitraže u sporu INA-MOL. Premazan svim mentalno komunističkim mastima, demagog par exalance, kao prvog koji bi se trebao ispričati Karamarku proziva Božu Petrova, a zna unaprijed da „Lepi Cane“, kako ga u Šprajcovim krugovima zovu od milja, to ni u ludilu ne će učiniti. No eto, bez obzira na te nedoumice „Lepi cane“ je po RTL-ovom Direktu osoba godine, pa kaže:

Mene su brifirali odvjetnici koji su zastupali Republiku Hrvatsku. Svi argumenti koji su bili u arbitražnom sporu, bili su za Hrvatsku. Iskreno me interesira zašto nitko ne postavlja pitanje tko je brifirao gospodina Karamarka?

RTL Direkt je odlučio proglasiti osobu godine i odlučio je da je to Božo Petrov. Htjeli-ne htjeli priznati ali Petrov i Most su politički fenomen koji je prvi put nakon dvadeset godina iz temelja razmrdao odnose na hrvatskoj političkoj sceni. Za jedne su jeftini populisti, za druge idealisti, za treće nadrealisti ali s Mostom više ništa nije kao prije.

A kad smo čovjeka već proglasili osobom godine, red je i da ga čujemo i vidimo. Bivši gradonačelnik Metkovića iz skromne gradske kancelarije u roku godinu i po dana preselio se u reprezentativne saborske dvore, gdje obnaša dužnost formalno drugog čovjeka Hrvatske. Otkrio nam je neke zanimljive detalje iz arbitraže protiv Mola, da je recimo četvero svjedoka odbilo svjedočiti u interesu Republike Hrvatske ali je odbio priznati da je Tomislav Karamarko bio u pravu kada je rekao da ćemo izgubiti arbitražu.

Nažalost, naučili su nas da političari lažu ili ne govore istinu, ali malo je čudno što je ovako mlad političar, „lep ko greh“ kako ga nazivaju Šprajcovi genderisti, tako brzo savladao vještine notornog lažljivca, ideologa srpskog laganja, Dobrice Čosića. Sada kada nam je objasnio tko ga je brifirao, a naravno ne govori istinu, jer i hrvatska javnost je bila brifirana od tog istog odvjetnika Luke Mišetića koji nam je u procesu arbitraže dao jedva 40% šanse. Dakle, kada se vodeći odvjetnik u slučaju arbitraže INA-MOL ograđuje na 40% šansi, a pri tom naplaćuje 5 milijuna kuna od hrvatske države, treba znati kako su nam šanse bile daleko manje što se u konačnici i pokazalo točnim. Insinuacije Bože Petrova, „da je recimo četvorica svjedoka odbilo svjedočiti u interesu Hrvatske“, je toliko jeftin politikantski štos da o njemu ne vrijedi ni raspravljati. Ali taj spin sugerira razmišljanje da je vjerojatno te svjedoke, ma kako se oni zvali, brifirao veleizdajnik Karamarko spriječio ih svjedočiti i to je ta makjavelistička crta psihijatra koji se dočepao titule osobe godine gazeći preko leševa. Ali ima ona poslovica koja kaže: „Ne možeš graditi svoju sreću na tuđoj nesreći“!

Tko je brifirao Petrova, jer potpuno je razvidno da Petrov ne govori istinu?

Stvar je vrlo jednostavna! Petrova je brifirao Orešković, a Oreškovića su brifirale obavještajne i paraobavještajne službe hrpetinom falsificiranih dokumenata i to sukcesivno, svakodnevno od onog trenutka kada je počeo obnašati dužnost, kao na tekućoj vrpci. Prevedeno, brifirale su ih mentalno komunističke, udbaške strukture, Milanovićevi savjetnici koji su u kolonama nahrupili u Banske dvore kao da su oni dobili izbore. Oreškoviću i Petrovu, na putu njihovog političkog uspona i učvršćivanja političkog statusa na štetu HDZ-a smetao je jedino Tomislav Karamarko. Orešković je već nakon svojih prvih istupa „good,good, good“, kada ga je cijela javnost sa pravom ismijala, znao da je samo privremeni Premijer, i biti će Premijer samo do onog trenutka dok se HDZ ne odluči na neko novo ime. Petrov je znao da u trenutku rapidnog osipanja MOST-a, a to se upravo događalo pred našim očima, mora poduzeti korake, ukloniti Karamarka, ucjenama mu oduzeti sve alate upravljanja njegovim potpredsjedničkim ovlastima za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i na taj način učvrstiti pozicije propadajućeg MOST-a. Četverogodišnji progon Karamarka, u režiji orkestriranog „vučjeg čopora“, u perfidno smišljenom medijsko-političkom zločinu konačno je dobio svoje „đelate“ u imenima Oreškovića i Petrova. Tko će staviti Karamarkovu glavu na panj? Najvjerojatnije, najbliži suradnici u stranci koji su ga nepogrješivo vodili u ponor!

Modus operandi je poznat! Porezna uprava dostavlja medijima legitimne, zaštićene ugovore Ane Šarić, mediji to proglašavaju aferom „Konzultantica“, aferom svih afera, a Karamarko biva proglašen veleizdajnikom. Uključuje se povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, koje je zapravo instrumentalizirano i u debelom sukobu interesa sa samim sobom, stvar je institucionalizirana i dalje sve ide kao po špagi.

Nemojmo se zavaravati. Osim izmišljene afere „Konzultantica“ Banskim dvorima je kružilo još barem desetak takvih falsificiranih dokumenata, završavali su na Oreškovićevom stolu, a Orešković ih je uredno podijelio sa svojim novim političkim partnerom Božom Petrovom, tako da je slika o Karamarku veleizdajniku kumulativno rasla uz obilatu pomoć medijskog „vučjeg čopora“! Pomno su planirali tajming kada će zatražiti Karamarkovu ostavku. Ne treba zaboraviti ni slučaj Lozančić, nastojanje Predsjednice za njegovim razrješenjem i odbijanje Oreškovića to prihvatiti, ne treba zaboraviti ni tajne sastanke Oreškovića i Lozančića u Oreškovićevom domu gdje je strategiju rušenja Karamarka uz kavicu vjerojatno razrađivala gđa. Orešković uz pomoć Josipovićevih savjetnika.

Najmanje još dva monstruozna falsifikata obavještajnih ili paraobavještajnih krugova bila su tada u igri, za svaki slučaj, ukoliko „Konzultantica“ ne bi polučila željene rezultate, rušenja Tomislava Karamarka. Stidljivo se na nižim komentatorskim razinama, pod lažnim „nickovima i avatarima“ doznaju integralni dijelovi barem jednog obavještajnog falsifikata koji je trebao biti lansiran u medije. Kaže se , da je Tomislav Karamarko zajedno sa Buljevićem primio 5 milijuna kuna nagrade za uhićenje Gotovine i da su na taj dokument njih dvojica stavili svoje potpise. Bez ikakve sumnje, dokument je nevjerojatno vješt falsifikat, a potpisi jednog i drugog isto tako. Naravno, u sudskom procesu, jer moraš se braniti od tih optužbi, sudski vještak bi vjerojatno dokazao falsifikat, ali šta to vrijedi kada bi Karamarko odavno ostao bez glave. Šta danas vrijedi što je Karamarko bio u pravu u slučaju arbitraže kada je politički mrtvac?

Ali iz ove priče logično izlaze neka retorička pitanja. Tko je locirao generala Gotovinu? I još važnije pitanje je li netko upozorio generala Gotovinu da je lociran i dao mu 5 dana za uzmak ili neku drugu odluku?

Karakter posla Tomislava Karamarka kao bivšeg ravnatelja SOA-e ne dozvoljava Karamarku iznositi takve i slične pojedinosti, jer to spada u domenu strogo povjerljivih dokumenata i on je zapravo prepušten na dobru volju onih koji iz prve ruke znaju istinu. Ovo je ujedno odgovor Boži Petrovu koji insinuira da je Karamarko sjedio za stolom kada se prodavala INA 2008. godine. Na žalost, predsjednik Hrvatskog sabora ne zna, ili ne želi znati, da ravnatelj SOA-e ima samo jednu zadaću, a ona glasi: „Provoditi državnu politiku sviđalo se to njemu ili ne“! Petrov ne zna ni to da ravnatelj SOA-a nema zakonske ovlasti podizati optužnice ili procesuirat zločine. Njegov zadatak je prikupljanje podataka koje prosljeđuje premijeru i predsjedniku, a oni pravosudnim instancama ako to žele. Znači Karamarko je imao samo dva izbora, ili biti unutra, provoditi državnu politiku ili ne biti nigdje. Karamarko je znao da do svojih vizija i ambicioznih političkih ciljeva može doći jedino ako bude unutra i to je bjelodano dokazao započevši procese dekomunizacije Hrvatske o kojima nitko do tada nije niti sanjao. Uostalom, za vrijeme Karamarka, kao ministra MUP-a, HDZ su napustili dva premijera, dva predsjednika Sabora i desetine što ministara što običnih članova završivši na optuženičkim klupama. Uhićen je Boljkovac! Sve to Božo Petrov, „lepi Cane“, politička osoba godine po Šprajcu zaboravlja i radije bi umro nego priznao Karamarku obračun s kriminalom u vlastitoj stranci. Moguće priznanje, za Petrova bi bio njegov politički kraj!

U dobro obavještenim krugovima se može čuti da postoji još barem jedan vješto proizveden falsifikat koji bi mogao teško teretiti Karamarka. Radi se u video uratku, a vlasnik tog uratka trenutno licitira od medija do medija po principu „tko da više“ materijal je njegov. Ne bi me začudilo da u toj licitaciji pobjedi „super bogato“ žuto smeće u vlasništvu B. Jelinića koji i nadalje uporno vodi rat protiv mrtvog Karamarka, samo zbog straha da ovaj ne bi slučajno oživio.

Zoran Jovanović Šprajc, notorni demagog i jugofil proglašava Božu Petrova političkom osobom godine, sva lijeva medijska smeća unisono traže ispriku Tomislavu Karamarku, a nitko od tih demagoga nije se sjetio osobno ispričati čovjeku kojega su nemilice blatili. Potpuno je razvidno, da u ozračju nadolazećih lokalnih izbora postoji samo jedan motiv za ovakve demagoške spinove, a to je narušiti kakvu takvu harmoniju koja je uspostavljena unutar HDZ-a. Motiv ovih spinova je ojačati rejting MOST-a, oslabiti HDZ, a krajnji cilj je razbiti tu koaliciju i pod svaku cijenu Plenkovića natjerati u veliku koaliciju. Velika koalicija i jest konačan cilj ovog medijsko-političkog zločina, velika koalicija koja bi pod tepih gurnula sva ideološka pitanja, a još važnije sakrila bi notornu pljačku Hrvatske u kojoj prste imaju i lijevi i desni!?

Ako se netko treba ispričati Tomislavu Karamarku onda je to samo Andrej Plenković i nitko više. Ispričati se i priznati da je Karamarko imao dobar plan. Priznati da upravo zahvaljujući Karamarku i njegovim suradnicima danas stoluje u Banskim dvorima. Umjesto sulude prodaje dijela najbolje hrvatske strateške tvrtke HEP-a da bi su kupila uništena INA, prvi Plenkovićev zadatak bi trebao biti vratiti Hrvatsko- Mađarske odnose u ozračje prijateljstva, jer to iskreno prijateljstvo Zoran Milanović je namjerno grubo porušio. Prije bilo kakvih transakcija na štetu hrvatskih građana bez ikakve sumnje bi se trebalo formirati saborsko istražno povjerenstvo koje bi precizno, imenom i prezimenom utvrdilo tko je od hrvatskih upravljačkih struktura u INI, od INE napravilo bogalja, tko se obogatio, tko je pljačkao, tko je bio i tko je u sukobu interesa, počevši od 2002. godine, a možda i puno ranije pa sve do danas? Tek kada Hrvatska očisti udbaško smeće ispred svoga praga može upirati prstom u Mađare i Mađarsku koja nam je potrebna kao tradicionalan hrvatski prijatelj od vremena Domovinskog rata.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save