DON MARINKO MLAKIĆ: Božja pravednost
Nedjelja krštenja Gospodnjeg
Božićno vrijeme završavamo blagdanom Isusova krštenja. Iako se Isus krstio u odrasloj dobi, ovaj događaj po svom teološkom značenju zaokružuje otajstvo Božića. Činom podlaganja Ivanovu krštenju, namijenjenom raskajanim grješnicima kao znak obraćenja, Isus – on koji grijeha učinio nije – sada sam, potpuno svojevoljno i do kraja, prihvaća ono poslanje radi kojeg ga je Otac poslao među nas: spasenje ljudskog roda. Istim činom naznačuje kako će izvršiti djelo spasenja: žrtvom vlastitog života.
Mi ljudi smo grješni. Naš rod je zarobljen u tamnicu smrti, koja je posljedica grijeha. Duhovno ropstvo, prljavština i predodređenost za smrt naša je životna stvarnost. Sami se ne možemo iz nje osloboditi i očistiti. Trebamo nekoga tko je jači od smrti i tko će raskinuti njezine okove. Mi trebamo nekoga da nas očisti i opere od svih naših grijeha i nečistoća te nas učini novim stvorenjem, svetima i bez mane. Trebamo krštenje. (Krštenje izvorno znači uranjanje, pranje vodom…).
Stavši u kolonu grješnika Isus se potpuno solidarizirao s grješnim ljudskim rodom. On ulazi u našu grješnost, u našu predodređenost za smrt. Dragovoljno uzima na se kaznu za naše grijehe, da mi možemo biti opravdani. Ovo što sada čini na obrednoj razini, činio je stvarno cijelim svojim mesijanskim djelovanjem. Pristupao je grješnicima, sjedao s njima za stol, svima je objavljivao Božju ljubav i nudio spasenje po obraćenju od grijeha. Na kraju se potpuno predao u smrt da bude žrtva pomirnica za naše grijehe. Isus je doista Božjim duhom pomazani Sluga Javhin o kom prorokuje Izaija (prvo čitanje). Poslan je od Boga da otvori oči slijepima, da sužnje izvede iz zatvora, a iz tamnice one što žive u tami. On ne viče i ne diže glasa, napuknutu trsku ne lomi niti gasi stijenj što tinja. Vjerno donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Apostol Petar ga predstavlja kao Gospodara sviju (drugo čitanje). On je, jer Bog bijaše s njime, mogao osloboditi i one kojima je ovladao sam đavao.
Vidjevši Isusa u koloni grješnika Ivan je iznenađen. On je prepoznao njegovo božansko dostojanstvo. „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ čudio se Ivan. Isus je, međutim, uporan. Svoj postupak obrazlaže neobičnim riječima: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Kakva je to pravednost o kojoj Isus govori? I kako se ima ispuniti? Zar bi bila nepravda da se Isus nije dao krstiti?
Kod Boga su pravednost i ljubav nerazdvojive. Jedno ne isključuje drugo nego podrazumijeva. Kod nas ljudi nije uvijek tako. Mi ovo dvoje teško spajamo. Na pravednost gledamo bez spremnosti na žrtvu, a na ljubav bez pravednosti, popustljivo, neprincipijelno… Skloni smo čak ljubavlju opravdavati nepravdu, laž, pa i najgori grijeh, dok iz pravednosti lako isključujemo ljubav i opraštanje a uključujemo osvetu.
U naravi je ljubavi sućut, milosrđe, žrtva…, dok pravednost traži pravdu, istinu, zadovoljštinu… Kako to povezati? Bog ih povezuje žrtvom vlastitog Sina. On se u svojoj pravednosti okreće protiv samoga sebe, a sve kako pravednost bez ljubavi ne bi čovjeka učinila prognanikom, robom, kažnjenikom zauvijek. Isusova smrt, čin beskrajne Božje ljubavi prema nama, pravedna je zadovoljština i pomirnica za naše grijehe. Samo potpuna ljubav, ljubav spremna na žrtvu do kraja, može zadovoljiti pravednost do kraja, i pri tome ostati ljubav.
Nakon krštenja, piše evanđelist Matej, otvorila su se nebesa. Duh Božji spustio se nad Isusa i začuo se Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ U činu Isusova krštenja, a tako u cijelom njegovom mesijanskom djelovanju, prisutno je Presveto Trojstvo – Božansko zajedništvo u kojem je svatko od nas u početku stvoren. Po Isusu Kristu Bog iznova stvara grijehom razoreni svijet. Kada čovjek dopusti Bogu da ga opere, da ga krsti, tada se i njemu otvaraju nebesa te on postaje novo stvorenje rođeno iz vode i duha, Očev ljubljeni sin, zajedničar Presvetog Trojstva.
Veličanstveno je to što se sa svakim od nas koji smo kršteni dogodilo u krštenju. Bog nas je zamilovao. Postali smo njegova ljubljena djeca. U tome je naše dostojanstvo.
Don Marinko Mlakić
