Minusi su veći nego na tekućim računima Hrvata, snijeg i led u Dalmaciji, u Konavlima viđeni mamuti. Turistička sezona napokon može trajati cijelu godinu – čim završi kupanje, ide se na skijanje, žičara do Srđa radi, za razliku od medvedničke.

Zaledilo se more kao nikada u bližoj povijesti, pa nema troška za klizališta, još malo i ne će trebati ni Pelješki most jer će se voziti automobilima preko leda. Na sjeveru Hrvatske malo je ili nimalo snijega, pa se u strmu zagrebačku Bakačevu moralo uvoziti – naizgled suluda ideja da se napravi staza usred Zagreba, pokazala se kao briljantna svjetska senzacija uz sudjelovanje skijaških legenda. Tako je Zagreb, uz brojne legende od najstarijega doba do danas, dobio novu, a u legendu je otišao i Ivica Kostelić koji razborito odbija da mu i dalje sjeckaju koljeno.

Sveta tri kralja su dojahala i odjahala, Hrvati raskitili borove, a viša srednja klasa otišla na skijanje u tuđinu, zavarana izjavama da je Hrvatska zemlja bez snijega. Prisjetih se pjesme „Tri kralja“ dominikanca, emigranta i antologijskog pjesnika Rajumunda Kuparea koji na žalost ne živi u zajedničkom sjećanju nacije. Pjesma je na višeznačan način aktualna, a glasi: Do nas nisu stigli…/ Carinici su im zaplijenili/ smirnu i zlato. Tamjan im nisu digli/ jer su ga za smolu zamijenili./ Izvjestitelji su njihovu pratnju dugo snimali/ na pograničnoj postaji. / Kraljevi su zato ostali na granici,/ a ni propusnice nisu imali/da bi do nas stigli.

Pjesma je iz nekih drugih vremena, kao i Kupareova Molitva za povratak riječi, koja me uvijek impresionira, a odnekud sam ju znao i prije nego sam za nju saznao, pa sam u publicističkoj prozi bio i sam na tragu – nesposoban, ja nepjesnik, da tako kristalno jasno kažem što je Kupareu uspjelo u nekoliko stihova. Zazivao sam u mnogim tekstovima povratak starih, dobrih, točnih riječi za pojave, za značajke, za ljudske značajeve, riječi nezamuljane licemjerjem i podilaženjem, nekontaminirane idiotskom političkom korektnošću koja nas je učinila (ili pokušala učiniti) sluzavim kunktatorima i smišljateljima umjetnih riječi, pa ni izdaju više ne znamo imenovati tom iskonskom imenicom, ni prijatelja ni neprijatelja, pa nam je čak neugodno nekomu reći da je glup (tek da nije pametan, no i to je uvrjedljivo), pa ženi više ne možeš reći da je lijepa ili joj ne daj Bože pridržati vrata, odmah se na tebe baci paraprotuseksistička klatež, razne babe i feministice, ne možeš reći za koga da je crn ili bijel, je li žena ili muškarac. No da ne duljim, vjerojatno čekate vidjeti kako glasi ta Kupareova Molitva: Tko će nam povratiti/ u iskonskom ruhu /riječi ove svagdašnje naše / koje mnogima ništa ne znače/ kao ni sve rođeno u duhu?/ Stvori, o Bože, ponovno čovjeka / da stvarima nadjene ime /koje će trajati dovijeka/ i da u izrazima riječi budu prozirne kao voda/ i ožive s njima/ mir, ljubav i sloboda.

Prozirne kao voda, da. I teške kao malj, kad treba.

Vraćam se u prozu i u prošli tjedan koji bi prirodom stvari trebao biti ne samo hladan (ne baš toliko) nego i dosadan, ali se svašta podogađalo i red je zabilježiti. Čini mi se da je bila srijeda, ma siguran sam jer u srijedu odvoze smeće iz moje ulice, a ja sam se slično osjećao jer metereopatski odvratno ćutim (i prerano) da dolazi nepogoda. Zato sjedim kao zombi i gledam Hrvatsku uživo na HTV-u, Maju Severovu i njezine goste, gledam iz svoga sela Pilsela i nekog salonskog komunista, valjda, s crvenkastom košuljom i crvenom leptirmašnom – udaraju po predsjednici države, a Maja se pravi da joj baš nije drago, sva se uvija od neugodnosti kao snaša sa salaša. Loša gluma, ali dobra privatizacija Hrvatske televizije, koja je prošla nezapaženo.

No, ja u opisanom stanju nikako da shvatim što se događa, je li Kolinda otišla u Sjevernu Koreju ili možda samo u Moskvu. Kadli, otputovala predsjednica u SAD, a viđeni na ekranu i tko zna tko još odmah podnijeli prijavu Povjerenstvu za sukob interesa. Pa jel privatno, jel službeno, jel zrakoplovom ili brodom, nije važno, udri po Kolindi koja je postala metom na streljani stoke sitnoga zuba, osoba nevažnih u javnom životu, koje grickaju kao miševi, a u politiku se ne razumiju. Ne vodi se politika na velikim, barnumski najavljenim skupovima i susretima, na njiima se odvijaju samo završne predstave za svjetsku javnost, a ona prava vodi se, naravno, na skrovitim kavama i u manjim salonima. I Bogu budi hvala da Kolinda ima tolika poznanstva iz UN i NATO karijere, pa nije otišla na skijanje nego u ovom globalno doista zagonetnom trenutku pošla u Washington i New York da iz prve ruke čuje ne samo što snuje Trump i koliko će njegove izborne eskapade izdržati u srazu s realnošću, nego prvenstveno kako će se i kako bi se mogle odraziti na neveliku zemlju Hrvatsku, te još više na nestabilno jugoistočno okružje koje se sve više i opet nepovijesno naziva Balkanom koji doista jest, za razliku od Kolinde, u sukobu interesa, a vrlo je moguće da uskoro bude u sukobu, i to ratnom.

Pa što je onda zadaća predsjednice koja ima (ipak) velike ovlasti u vanjskoj politici, nego da umjesto u Garmischu bude u New Yorku i Washingtonu, na licu mjesta, štono bi se reklo, usred kuhinje gdje se na ne baš tihoj vatri kuha nova ili stara podjela utjecaja, a Alfi Kabiljo sklada novu Jaltu. (Usput, rečene srijede iste se večeri pojavljuje na prvom programu HTV-a Žarko Puhovski, što govori o kolosalnoj ambivalentnosti HRT-a.)

Napadan iznutra kao još ni jedan američki predsjednik, koji nije ni zasjeo, Trump je već uspio primiriti Japan, a s Rusima je i prije bio u dobrim odnosima, što mu je sada prednost a ne nedostatak. I što ne znači da će im popuštati, ali znači da mu je poznato kako su se stvari promijenile u desetak godina i da Rusima treba priznati: jest, postali ste opet velika sila, pred tim ne treba zatvarati oči. I to nasilna velika sila (Ukrajina) koja se ne osvrće na međunarodne konvencije i s njom treba postupati delikatno da bi ju se (možda) izvelo na pravi put, pa mirno reintegriralo u najnoviji svjetski poredak.

Europska unija ne može ni nikada ne će biti treća velika sila, premda ima stanovnika koliko i SAD i Rusija zajedno, te se Hrvatska u njezinu krilu ne osjeća zaštićenom i zato se treba (osim u sebe prvenstveno) uzdati u vojni savez kojemu pripada i jasno dati do znanja na kojoj je strani, s nadom da ne će biti uvučena u opći sukob. A budući da je u ovom trenutku nejasno kamo Trump smjera i što će ostati od njegova izbornog izolacionizma i navodnog odmaka od NATO-a – dobro je imati dobre informacije s bilo koje razine američke političke scene, što pakosni patuljci ne razumiju, a Povjerenstvo za sukob interesa ostat će kratkih rukava. Uopće, to povjerenstvo je sve više i samo u sukobu interesa, već dugo je postalo adresom za cinkaroše i sitne smutljivce.

Zlosutni domjenak

Idemo na nutarnje stvari. Kao i početkom svake godine, pupovečki Srbi (u daljnjem tekstu pupovčani) priređuju politički vrašku opakost u obliku domjenka u Novinarskom domu (a gdje će drugo?). Politiziraju istočnogrčki Božić kojemu nadijevaju srpsko ime i beogradsko prezime, a kako bi ovo zadnje naglasili, pozivaju u Zagreb prononsirane četnike koji usred samostalne Hrvatske tvrde u stvari jedno: da su oni i dalje gazde svih prostora bivše naddržave, da ih ne zadovoljava regionalna jurisdikcija već samo fikcija (fiksacija) novih (starih) teritorijalnih aspiracija, a da bi ih ostvarili pozivat će se i pozivaju opet na ugroženost Srba koji žive u Hrvatskoj, te će ugrožene „braniti svim raspoloživim sredstvima“ – kao što reče izaslanik četnika Vučića, stanoviti četnik Vladimir Božović. Kada se izgovori sklop riječi „svim raspoloživim sredstvima“, onda je to nedvosmislena ratna poruka i nikakvo drugo značenje joj se ne može pridati, niti se može prešutjeti, niti se hrvatski političari mogu praviti blesavim. A razlog za tvrdnju o ugroženosti jest izmišljotina o fašizaciji Hrvatske, kao što je bio i u trenutku stvaranja moderne hrvatske države, i kao što bi bio u trenutku stvaranja bilo kakve hrvatske države.

Hrvatski političari, a bilo ih je na domjenku – premda nisu ondje trebali biti – mirno su, stoički i stojećki odšutjeli, umjesto da su nakon tih ratnih najava izišli iz Lekovićeva doma, pozvali policiju da uhiti toga Božovića i šutne ga preko granice, te mu zauvijek zabrani ulazak u Hrvatsku, ne samo njemu nego i cijeloj četničkoj eliti koja na isti način prijeti hrvatskoj državi i narodu. Plenković je, doduše, podsjetio da je Hrvatska vodila obrambeni rat i bila žrtva velikosprske politike, ali agresiju valjda iz pristojnosti nije spomenuo, da se pupovčani ne bi uvrijedili jer agresije za njih nije bilo, kao ni za Srbiju, jer su pupovčani i Beograd u svemu potpuno sinkronizirani, to jest Pupovac i kompanija su podružnica četničke Srbije i to ni na koji način ne skrivaju, pa i u svojim Novostima često idu i dalje, zaplotnjački, nego nikolići, vučići, dačići i slični bivši (a očito i budući) psići rata.

Uopće, bili su pupovečki govori na domjenku školski primjer bizantinske mješavine zapomaganja, praštanja (komu?) i dobrih želja, te skrivenih i otvorenih prijetnja, sažetih krivotvorina novije i starije povijesti, odjava i najava, što su se provlačile i kroz Irinejev intervju, kojemu je hrvatski dnevni list posvetio velik broj stranica. U svemu je providno i razvidno, glede starije povijesti, sljedeće: Hrvati i Srbi stigli su na ove prostore zajedno, što je prijesna laž i ni jedan ozbiljni povjesnik nikada to nije potvrdio. Iza toga se krije stara teza o jednom narodu koji se nekako žalibože raskolio.

Glede novije povijesti, Pupovac je iznenada ustvrdio da je Jasenovac mjesto u kojemu je u 20. stoljeću stradalo najviše Hrvata, on čak znade i koliko – osam tisuća. Nova laž, budući da je u 20. stoljeću najviše Hrvata stradalo u Bleiburgu i na Križenim putevima, nekoliko stotina tisuća njih, a mnogo više nego u Jasenovcu u prvom i drugom svjetskom klanju. No ako je jedna od postaja Križnoga puta bio i trostruki logor Jasenovac, pupovečka tvrdnja bi mogla biti bliže istini, premda ne i brojci. Tako se „božićni domjenak“ pretvorio u historiografsku pronevjeriteljsku seansu i dogodine se ni jedan hrvatski političar ondje ne smije pojaviti, kao što se – uzgred rečeno – lani nisu ni pojavili, makar ne najvišega ranga. Usput: četnik Božović je najavio landranje četnika po srpskim manastirima u Hrvatskoj tijekom 2017., što treba biti predmetom procjena tijela Domovinske sigurnosti, s odlukom da se provokatori zaustave na granici.

Istodobno je u Kutini (je li ) podignuta ploča jednom od petnaest tisuća ubijenih Hrvata (i tri puta više ranjenih) u srpskoj agresiji, pripadniku HOS-a koje peta kolona u Hrvatskoj sa zadovoljstvom naziva ustašama, kao i sve Hrvate (osim sebe) u Hrvatskoj i posebno u BiH. Kao i u jasenovačkom slučaju, zakon je jasan, a isto je tako točno da stvari treba institucionalno riješiti ne samo glede pozdrava i natpisa ZDS nego i, doista, cjelovito. Oni čitatelji koji su pratili moju rubriku, znaju da sam već prije jednoga desetljeća zahtijevao donošenje Deklaracije o Hrvatskoj u 20. stoljeću, po uzoru na Deklaraciju o Domovinskom ratu. Nisu me poslušali (a i tko bi?) – no sada je, ako nikada, prilika da se takva deklaracija napiše i prihvati u Hrvatskom saboru, te postane obvezujućom, u statusu zakonskog akta. Nemam iluzija da bi ju svi prihvatili u praksi (nisu ni onu o Domovinskom ratu), ali bi se stanje donekle normaliziralo, pa ne bi bilo ni kumrovečkih derneka.

BIH ili ne BIH

Oko BiH se i dalje vrte političari i analitičari, jedni ju nazivaju krepanom tvorevinom, drugi misle da ima šanse kao dio Europske unije, javljaju se ne tako neozbiljni glasovi o pripajanju dijelova Bosne i Hercegovine što Srbiji, što Hrvatskoj, što Albaniji, s ozbiljnom tvrdnjom da su u Europi moguće samo stabilne nacionalne države, i to je točno. Mnogi bi bili zadovoljni, posebno Dodik koji ionako velikim koracima ide prema referendumu za otcjepljenje od BiH i sjedinjenje sa Srbijom. I Hrvati bi mogli biti zadovoljni ako teritorij koji bude prisajedinjen Hrvatskoj ne zahvaća samo južne dijelove zapadno od Neretve, nego i Posavinu, ali i koridore u srednjoj Bosni. Vrlo nezadovoljni bili bi muslimani, ali, globalno, i svi oni koji ne žele muslimansku državu u Europi. Tako su sve projekcije za sada na staklenim nogama, a vrag je u detalju i to krupnom – riječ je o iscrtavanju granica, a one se na ovim prostorima ne crtaju olovkom nego puškom. Crtanje olovkom moguće je samo za stolom pod nadzorom i jamstvima velikih sila, što može dovesti i do velikih nevolja među velikima. No, stvari se kreću, ovako ili onako, barem je zanimljivo.

Što to sve znači za uznike, za vojno i političko vodstvo Herceg-Bosne koje je spasilo hrvatski narod ne samo u BiH nego i zaustavilo srpski a onda i muslimanski pohod prema Hrvatskom moru, a odigralo veliku ulogu i u Oluji? Ove, 2017. godine, Žalbeno vijeće Haaškoga suda treba potvrditi ili odbaciti presude Hrvatima, u prvom slučaju mogli bi biti kobno, u drugom dati vjetar u leđa hrvatskoj samosvojnosti i teritorijalnom (i institucionalnom) pravičnom rješenju, te biti podlogom mogućeg budućeg pripojenja hrvatskih krajeva u BiH matičnoj domovini Hrvatskoj, čija je povijesna baština cijela Bosna i Hercegovina. Koliko hrvatska diplomacija radi na sretnom ishodu, nije mi poznato, ne znam zašto mene nitko ne obavještava a Hrvatsko kulturno vijeće je vodilo – usporedo s odvjetničkim timom – tešku bitku za oslobađanje hrvatskih generala, u gotovo ilegalnim uvjetima, što je hrvatskoj javnosti ostalo uglavnom nepoznato. I tada je u Hrvatskoj postojala opstrukcija s vrha i sa samoga dna – na dnu je rovarila peta kolona koja je još i sada (kao i Srbija) zgranuta što su Gotovina i Markač oslobođeni, a rovari i sada u krilu orjunaša koji dobivaju medijski prostor, pa – kao Markovina posebno – teško vrijeđaju Hercegovce, a usput i Dalmatince, raspirujući opasni unutarhrvatski šovinizam. U normalnoj državi takvi se nalaze u tamnicama, a ne na ekranima.

Ivo Brešan i Darko Gašparović

Tko zna zašto, hrvatski zaslužnici u umjetnosti umiru obično oko Nove godine. Ivo Brešan bio je čovjek srdačan i zanimljiv, dramski disident u olovnim vremenima. Jedan njegov tekst, javnosti manje poznat, producirao sam devedesetih u kazalištu „Trešnja“, naslov mu je „Stani malo, Zvonimire“, a redatelj bijaše Vinko Brešan, kojemu je to bila (čini mi se) prva kazališna režija. Vrlo dobra drama za mladež, poveznica srednjovjekovne i moderne Hrvatske u ratno doba. Inače, Ivu Brešana u odori Hrvatske vojske možete vidjeti na fotografiji u monografiji Satnije hrvatskih umjetnika – plovi na motornom čamcu iz Šibenika u nepoznatom pravcu. Nego, Pero Mioč je nakon Brešanove smrti otvorio pitanje vrlo zanimljivo – kako to da Ivo Brešan nije postao akademikom. Odnosno šire pitanje kako se u nas postaje akademikom, mora li se pripadati nekom krugu ili kružoku? Ako se dobro sjećam, govorilo se nedavno o tome i u Akademiji, to jest da bi se krug trebao proširiti, jer ovako dalje ne može.

Dramska umjetnost izgubila je još jednog velikog kazališnog čovjeka. Darko Gašparović, teatarski znalac, teoretik, povjesničar teatra i pouzdani dramaturg (posebno Fabrijevih djela), doživljavao je teške udarce u riječkoj crvenoj utvrdi, a dočekao je bio i skandaloznu propast riječkoga dramskog teatra u frljićevskoj jugoslavenskoj privatizaciji, koja se nastavlja. Ne znam što je bio uzrok smrti Darka Gašparovića, ali da ju je riječka (ne samo kazališna) situacija pospješila, nema nikakve sumnje.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save