Provokacije u režiji Pupovca i SNV-a

Da je prvi put, bilo bi mjesta čuđenju, ali budući da je bilo i dosad jednako velikih, pa čak i većih srpskih provokacija u srcu Hrvatske na koje nitko nije reagirao, onda nikoga nije trebao iznenaditi ni ovogodišnji domjenak, u režiji Milorada Pupovca i SNV-a, u prostorijama Hrvatskoga novinarskog društva u Zagrebu. Niz provokacija nastavljat će se sve dok provokatori ne dobiju primjeren odgovor poslije kojega im više ne će padati na pamet tako se ponašati. U ovakvoj konstelaciji hrvatskih političkih snaga, odgovor im nema tko dati pa hrvatskome narodu preostaje da i dalje guta uvrede. Mnogi ogorčeni čitatelji pitali su me ovih dana za komentar optužaba koje je izaslanik srbijanskoga premijera Vladimir Božović izrekao na Pupovčevu domjenku. Optužba je glasila da će Srbija braniti Srbe u Hrvatskoj svim sredstvima, kao da su najmanju ruku izloženi nekakvoj diskriminaciji, progonu ili pogibelji, a ne da uživaju status povlaštene manjine s pravima kakva nema ni jedna manjina ni u jednoj državi svijeta. Drskošću nije, uostalom, zaostajao ni sam Pupovac koji je dijelio lekcije Plenkoviću i čitavoj Hrvatskoj o tome kakve spomen-ploče smijemo, a kakve ne smijemo imati. Predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću nije zatitrala ni jedna žilica na licu zbog te prijetnje. On te riječi nije ni doživio kao prijetnju ili kao optužbu.

Malo kasnije spomenuo je da je Hrvatska bila žrtva Miloševićeve politike, a ljevičarski komentatori razdragano su trijumfirali nad tim riječima jer nije spominjao velikosrpsku, nego Miloševićevu agresiju. Nešto kasnije, ministar vanjskih poslova Ivo Davor Stier ipak se dosjetio se da se taj dernek ne događa u Beogradu, nego u našemu glavnom gradu za čiju slobodu su 90-ih također pale brojne nevine hrvatske žrtve pa je stidljivo prigovorio srbijanskome izaslaniku Božoviću da ponavlja Miloševićeve riječi. Božović je jednako samouvjereno uzvratio kasnije da je on iznio stav svoje Vlade, dakle Vučićeve srbijanske Vlade, a Srbija eksplicitno poručuje, ponovio je, kako ne bi bilo zabune, da više ne će dopustiti Oluju, Jasenovac…

Mirno slušaju najbezočnije provokacije

Ja sam rekao čitateljima da me Plenkovićeva anacionalno poltronstvo nije ni najmanje uznemirilo ni iznenadilo jer drugo od njega nisam očekivao te da Plenković, Vlada i HDZ nisu bolje ni zaslužili. Lako bismo, naime, mogli zaključiti da je Plenković taj Faust koji je prodao dušu svome Mefistu, ali na temelju čega može itko povjerovati da on sa sobom nosi, brani i živi za snove i ideale identične našima? I inače je posve nerealno očekivati od tih grotesknih hrvatskih eutanaziranih likova da se suprotstave vrijeđanju digniteta na jednoj prljavoj politikantskoj predstavi, zaogrnutoj u vjerske rituale Crkve koja je 90-ih blagoslivljala velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i nikada se zbog toga nije ispričala. Svi su oblikovani na lažima i mitovima velikosrpske historiografije. Zato godinama najbezočnije provokacije mirno slušaju Josipović, Mesić, Bandić, Jadranka Kosor, Plenković… zapravo se s njima i identificiraju i svi oni tope se od svoga hinjenoga čovjekoljublja kojega s obje ruke iskazuju i onome crkvenome prelatu za kojega znaju i kojega su na snimkama vidjeli da pjeva u čast i slavu popa Đujića i njegove kokarde na Dinari. Kada bi ih netko pozvao da dođu na seansu nekoga katoličkoga svećenika, ili bilo kojega Hrvata, koji na snimkama pjeva „Evo zore, evo dana“, vjerujem da bi Plenković, Bandić, Josipović… proglasili luđakom svakoga tko bi im takav poziv uputio. Nema apsolutno nikakve bitne političke razlike između Plenkovića, Josipovića, Mesića ili onoga Berislava Šipuša koji je lani u Jadovnome, pored dokazano prazne jame, govorio o 40 tisuća Srba nad čijim navodnim srpskim kostima on navodno stoji.

Plenković je dobro reagirao kad je odbio prije mjesec dana ukloniti spomen – ploču poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu, ali više od toga očito ne može. Negdje na bruxelleskome nebu zapisano je da je njegova misija istjerivanje ekstremizma iz stranke i hrvatske nacije, a ne energična zaštita i čuvanje nacionalnih interesa i vrijednosti. Negdje na hrvatskome nebu zapisano je da Hrvati moraju podnositi nebrojene kušnje i poniženja radi svoje slobode i prava na državu dok iščekuju svoga vladara koji će zrcaliti biće svoga naroda. Ali, zapravo, uzaludni su ti pokušaji srpskih provokatora i njihovih hrvatskih podanika da izmijene povijest, da promijene puls hrvatske nacije i usmjeravaju kotač budućnosti. Ni u čemu ne će uspjeti, a kad bi nešto i uspjeli, jedan jedini pokret nekih novih mladih hrvatskih domoljuba, kao i 1995. godine, pomeo bi ih sve sa scene. Samo je tragedija u tome što Hrvatska, poput lošega učenika, još nije shvatila da je povijest učiteljica života i da svako malo krvlju iznova mora plaćati svoju slobodu.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save