Mladen Pavković: Zbog čega je najviše „kumrovečkih padobranaca“ među veleposlanicima?
Prošao je još jedan hrvatski državni blagdan – 15. siječnja – Dan međunarodnog priznanja RH. Taj blagdan, baš kao i većina ostalih, trebali su biti i te kako proslavljeni diljem Europe i svijeta, gdje Hrvatska ima svoja veleposlanstva. A jesu li?
Sjetimo se vremena komunizma. Tada se nije moglo dogoditi da neko jugoslavensko veleposlanstvo u svijetu ne obilježi Dan Republike, 22. decembar-Dan JNA, Titov rođendan i brojne druge prigodne datume. Tko to od veleposlanika ne bi učinio odmah bi „letio“ sa svojeg radnog mjesta, ali takvih je bilo malo, jer su svi „igrali“ u yugo i srbijansku frulu!
Međutim, u jednom intervjuu predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar – Kitarović je izjavila kako se „i sama uvjerila da ima veleposlanika koji ne da ne rade u interesu hrvatske države, nego rade protiv državne politike!“.
Ako je to točno, a točno je, onda je to strašno i nedopustivo. Dakle, riječ je o starim partijskim kadrovima ili ljudima koji su postavljeni na ta mjesta, a koji i dalje dišu kao da se zadnjih 25 godina u Hrvatskoj nije ništa promijenilo, odnosno koji su još uvijek na liniji „bratstva i jedinstva“, i koji s „puta Josipa Broza Tita ne skreću“. Najviše je takvih iz doba Mesića i Josipovića. No, kad inače pogledate životopise većine naših veleposlanika, ali i onih koji su u vrhu hrvatskih veleposlanstva diljem svijeta možete se uvjeriti da su dobrim dijelom (svaka čast iznimkama) došli na te visoke i časne funkcije zahvaljujući u prvom redu svojim bogatim komunističkim vezama, da su završili sve komunističke škole i da su kao i bivši Udbaši (svaka čast iznimkama) preko noći bez provjera došli do radnog mjesta kakvog se samo poželjeti može.
Hrvatsku državu u svijetu trebali bi u prvom redu predstavljati hrvatski branitelji, ali na takvim i sličnim mjestima njih nema. Nisu, među ostalim, završili „diplomatske akademije“. A ovi jesu. Naime, dok su se branitelji borili na prvim crtama obrane, drugi su se školovali u inozemstvu, pa sad imamo to što imamo.
Od hrvatske predsjednice smo saznali, (pišu mediji), kako je hrvatski veleposlanik u Beogradu, odnosno u Srbiji, poslao upit u Zagreb treba li za proslavu Oluje na zgradi veleposlanstva RH u Beogradu spustiti zastavu na pola koplja kao znak žalosti! Riječ je navodno o Gordanu Markotiću (r.1958. u Beogradu).
Gdje je taj bio i što je radio u vrijeme Vojno-redarstvene operacije Oluja?
Hrvatski veleposlanik u SAD-u je Joško Paro. On je 1991. bio na „prvoj crti obrane“ u uredništvu časopisa Hrvatskog filozofskog društva „Filozofska istraživanja“. Vjerojatno zahvaljujući i tom angažmanu već je godinu dana kasnije primljen u Ministarstvo vanjskih poslova, a odmah potom je uslijedila njegova briljantna karijera diplomate. Kažu da je ipak najviše zapamćen po sramnoj izjavi o prvom hrvatskom predsjedniku, koja je navodno glasila – „Pustite ludog Tuđmana“. Oženjen je s Jasnom Paro (28 godina radi kao novinarka na HRT-u).
Ne bi li bilo primjereno da je prvi čovjek Hrvatske u SAD-u netko tko poštuje hrvatsku povijest i prvog hrvatskog predsjednika? Recimo, neki hrvatski general, ali ne onaj koji je taj čin „zaradio“ u JNA, već u Domovinskome ratu? Ali, to nigdje pa ni tu nije „kriterij“.
Najviše veleposlanika, čini se, postavile su lijeve hrvatske Vlade. Neke i bez iskustva, kao primjerice Ivu Goldsteina, čiji je otac poznati „mrzitelj“ hrvatstva – Slavko Goldstein, inače samouki povjesničar. Ivo nas je, kao veleposlanik, predstavljao u Parizu, gdje je kažu u centralnoj sobi za prijam imao izloženu uokvirenu fotografiju Josipa Broza Tita, jednog od deset najvećih europskih komunističkih krvnika.
S obzirom da je taj čovjek rođen 1958. mogao je i on biti sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, baš kao i Milanović koji ga je postavio na to mjesto, ali nije.
Od Milanovića smo ionako čuli da su u rat išle „samo budale i neškolovani ljudi“.
Sjećate li se Vanje Sutlića? On je među ostalim bio i ravnatelj HRT-a. A njegova sestra, udata za Srbina (što i ne mora biti neki grijeh) bivša je veleposlanica Hrvatske u Crnoj Gori. Imenovala ju je, a tko drugi nego – Vesna Pusić.
I tako bi mogli redati životopise o našim diplomatima u nedogled. I uvijek se pitati: hrvatski branitelji, kako to da vas nema ni na poslovima zaštitara tih institucija u svijetu, pa da barem vidite tko se od tih i takvih veleposlanika s kime sastaje, odnosno kako i na koji način uzdižu (što bi im trebao biti posao i zadatak) hrvatsku državu?
Imamo dojam da jedan dio naših veleposlanstva u svijetu djeluju kao „željezničke postaje“. Ili bolje rečeno kao „mlake vode“. Nit štete nit koriste!
Mladen Pavković
Izvor: ovdje
